Iskusan i obrazovan autor nelogično piše samo ako ne razumije temu ili ako mu namjere pomute razum: tada pišu gluposti i ispadaju smiješni i neuki.
Upravo je to sebi dopustio iskusni hrvatski bivši diplomata, novinar i kolumnista Jutarnjeg lista Željko Trkanjec. U tekstu bombastičnog naslova Srbi šute jer je njihova paradržava sačuvana, u Sarajevu se otvoreno govori o ‘bošnjakistanu‘… A Hrvati? Nikako da se riješe stiska ovog čovjeka (15. 12.), ovaj autor ponavlja nekoliko teza o političkom životu, već uvriježenih u javnosti Republike Hrvatske.
Oslanjajući se na ozbiljne teze i ne izvodeći ni prividne argumente, Trkanjec upada u sulude kontradiktornosti.
Lagumdžija protiv „bošnjakistana“, ali planira ga uspostaviti
Za Trkanjeca su najrelevantniji bošnjački politički i javni akteri oni čije mu izjave, ili makar njegova tumačenja njihovih izjava, najviše pogoduju. Po njemu je najvažnije šta o ustavnom uređenju zemlje misli Zlatko Lagumdžija, nekadašnji lider SDP-a, a danas samo ambasador. Zlatko Lagumždija je u unutrašnjem političkom životu Bosne i Hercegovine relevantan možda malo više negoli Jadranka Kosor, bivša im premijerka, u Hrvatskoj.
Sve i ako prihvatimo, za potrebe vježbe iz razotkrivanja podvala, da Lagumdžija jeste relevantan, uvidjet ćemo da je Trkanjec politički manipulator a ne ozbiljan analitičar, kakvim se predstavlja.
On, naime, analizira Lagumdžijin stav da je ne samo protiv „trećeg“ nego i protiv „drugog“ entiteta, jer bi se time država svela na „bošnjakistan“. Dakle, Trkanjec, pravilno tumači Lagumdžijinu bojazan, bivši šef SDP-a odbija ideju „bošnjakistana“. Ali samo spominjanje te kovanice Trkanjecu je dovoljno da Bošnjake, već u naslovu, optuži da otvoreno govore o „bošnjakistanu“.
To „otvoreno govorenje“ za Trkanjeca je jednako validno i opasno kao i postojanje Republike Srpske. Trkanjecov zaključak: postoji RS, Bošnjaci govore o „bošnjakistanu“, to su jednake prijetnje i činjenice – dakle, Hrvati moraju poduzeti nešto.
Tako je Lagumdžijina kritička opaska o „bošnjakistanu“, kao nečemu nepoželjnom, pretvorena u agendu „bošnjačkih planera“: „Bošnjački planeri možda, razmišljajući na tragu Lagumdžije, planiraju kreiranje unitarne države, ali takav je pristup pusta želja jer se narušava Dayton za koji se zalažu.“
Lažiranje reakcije Islamske zajednice
Nadalje, reakcija Rijaseta Islamske zajednice na već poznate teze hrvatskog lobiste Maxa Primorca o tome da su u Bosni i Hercegovini kršćani ugroženi zbog muslimana, za ovog vodećeg kolumnistu vodeće dnevne novine u Hrvatskoj je – dokaz unitarizma.
Kako? Pa tako što su Bošnjaci četiri puta izabrali Željka Komšića za člana Predsjedništva.
Da Trkanjec nema mentalne poteškoće dokazuje i sam pravilno tumačeći druge izjave, koje želi prihvatiti. Tako u potpunosti preuzima tezu Maxa Primorca da je „građanska država koja zamjenjuje etnicitet kao okvir vladanja usklađena je s političkim ciljem muslimanske većine, uspostavom centralizirane unitarne države“.
Ali Rijaset nije reagovao na Primorčeve tvrdnje o unitarizmu, nego na njegovu zaista zlonamjernu interpretaciju bosanskih političkih odnosa u svjetlu problema kršćanskih zajednica na Bliskom Istoku. Trkanjec, naprosto, lažira reakciju Islamske zajednice, kao što je lažirao i Lagumždijne opaske o „bošnjakistanu“.
Upravo takva, izlažirana reakcija Rijaseta je bila dovoljna da Trkanjec donese sud: „Riječ je o jasno definiranoj politici stranaka kako bošnjačkog predznaka tako i onih koje se pokušavaju predstaviti građanskima uz podršku IZ-a BiH.“
Trkanjec nije spomenuo nijedan politički program, izjavu, proklamaciju, prijedlog zakona… da bi nas ako ne uvjerio a ono barem probudio sumnju da Bošnjaci zaista politički artikuliraju težnju za građanskom državom.
Kada bi bio dobronamjeran i iole informisan, saznao da bi da sve vodeće bošnjačke stranke danas podržavaju zahtjev za proporcionalnom zastupljenošću konstitutivnih naroda, dakle etničkih skupina. Kako zahtjev za detaljnijom ustavnom artikulacijom etničkog identiteta može biti „jasno definirana politika“ koja hoće da „zamjenjuje etnicitet“?
Dejton mogu mijenjati samo Hrvati
No, to je tek početak trke protiv logike. Najbudalastije su Trkanjčeve tvrdnje o Dejtonu: taj je poredak i istovremeno dobar i ne treba ga ni po koju cijenu rušiti, ali i disfunkcionalan – dakle beskoristan.
„Dayton i OHR ostaju, iako se pokazalo da su disfunkcionalni“; „Dayton nije stvorio državu nego sustav blokada“… Zaključak: Dejton ne valja jer Hrvati žele da ga promijene.
„Nije li riječ o temeljnoj postavci Daytona – jedna država, dva entiteta, tri konstitutivna naroda?“; „Bošnjački planeri možda… planiraju kreiranje unitarne države, ali takav je pristup pusta želja jer se narušava Dayton za koji se zalažu“… Zaključak: Dejton valja jer Bošnjaci žele da ga promijene.
Amerika nije zainteresirana, ali aktivno se miješa
Na jednako budalast način Trkanjec tumači i ulogu Sjedinjenih Država u Bosni i Hercegovini, naročito njihov odnos prema Dejtonu.
Amerika se istovremeno uopće ne miješa u unutrašnja politička pitanja ali i ne dopušta bilo kakve promjene.
„Washington se ne želi niti kani zamarati detaljima Daytona i tumačenjima svake od etničkih skupina.“; „Deklarirani neinteres SAD-a ostavlja u areni EU…“ – tako autor tumači „neinteres“ Amerike za Bosnu i Hercegovinu.
Odmah poslije prenosi stav Marka Fleminga, direktora Ureda za zapadnu i centralnu Evropu u State Departmentu, „da nitko ne smije dovoditi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet BiH“. Potom objašnjava da su SAD ukinule sankcije Dodiku jer je povukao zakone koji su protivni Dejtonu.
Dakle, Ameriku unutrašnji odnosi istovremeno ne zanimaju ali istovremeno uvodi i skida sankcije unutrašnjim akterima koji potkopavaju Dejton, imaju na raspolaganju formalne instrumente da kontroliraju unutrašnji politički život.
EU nema politiku, ali je dosljedno sprovodi
Trkanjec u istom registru piše i o ulozi Evropske unije u Bosni i Hercegovini.
„Europa nije uspjela izgraditi učinkovitu politiku prema Zapadnom Balkanu“; „EU, koja ne zna što bi s BiH i kako bi provela utvrđenu politiku ‘od Daytona prema Bruxellesu“…
Autor omalovažava ulogu EU, ali u istoj rečenici tvrdi da je OHR opstao u istom obliku jer je, uz Ujedinjeno Kraljevstvo, EU insistirala da OHR ostane.
Dakle, EU nema jasnu politiku, ali se jasno odredi o OHR-u; EU ne zna šta bi sa BiH, ali, po Trkanjecu, zbog dobrih odnosa s muslimanskim svijetom, „želi izbjeći tenzije s bošnjačkim korpusom“. Zar nisu ova tri navoda, koje sam autor iznosi, dokaz jasne politike?
Srbi racionalni jer su secesionisti, Bošnjaci podmukli jer su unitaristi
Koliko panično problematizira navodni, nedokazani bošnjački unitarizam, toliko prihvata i razumije srpski secesionizam, za koji sam iznosi uvjerljive argumente.
„Daljnji potezi srpskog korpusa, a ne treba sumnjati da i oporba i Dodikovi sljedbenici dijele stav pretvaranja RS-a u državu kad se sluče okolnosti, ne zanimaju Washington tako dugo dok ne dovode u pitanje stabilnost“ – dakle, za Trkanjeca secesionizam nije problem sve dok ne dovodi u pitanje stabilnost.
„Srbija i Srbi u RS-u nisu se uključivali u raspravu jer je njihov interes sačuvati što im je Dayton dao, iako je riječ o paradržavi nastaloj etničkim čišćenjem“ – dakle, Srbi nastupaju mudro, racionalno zato što brane paradržavu nastalu etničkim čišćenjem.
Trkanjec u kontekstu stvarnog političkog ponašanja Srba koristi riječi „interes“ i „stav“, a Bošnjaci, koji samo u njegovoj glavi grade unitarističku državu, opisani su kao „planeri“, imaju „puste želje“, provociraju itd.
Nužno je raspravljati pod hrvatskim uvjetima
„… ne smatram nužnim da bi “treći entitet” trenutačno stvorio efikasnu državu, ali smatram da je nužno raspravljati, možda i kontinuirano, o smjeru kojim BiH ide i gdje će završiti“.
Trkanjec, dakle, ne želi treći entitet „trenutačno“, ali pošto on ne bi „trenutačno“ stvorio efikasnu državu, očigledno vjeruje da bi je stvorio kasnije. Zato je nužno raspravljati. O čemu? O smjeru kojim BiH ide i gdje će završiti. Gdje treba završiti? Kao efikasna država. A kako će biti efikasna država? S trećim entitetom, ali ne „trenutačno“.
Pozvavši se na nužnost rasprave, autor kritikuje Islamsku zajednicu, navodeći da je Rijaset u saopćenju istakao da poštuje „pravo na javnu političku i društvenu debatu o svim otvorenim pitanjima“, ali da „ona ne može biti opravdanje za promoviranje isključivih ideologija koje dodatno polariziraju bosanskohercegovačko društvo i ruše ionako krhko povjerenje i proces izgradnje mira među narodima“.
Nastavlja ironično: „Rasprava može, ali ako se bavi temama koje korespondiraju s njihovim ideologijama…“
Upravo je opisao svoj poziv na raspravu: Bošnjaci s Hrvatima trebaju raspravljati o stvaranju trećeg entiteta, on će – doduše, ne „trenutačno“ – stvoriti efikasnu državu.
Ako hrvatska politička javnost ovakvim analizama – čije čitanje na portalu Jutarnjeg sa naplaćuje – pokušava otvoriti njoj važna pitanja, ako želi bilo koga uvući u raspravu… morat će u trku poslati ne samo dobronamjernije nego i pametnije konje.
Logična poruka Čoviću
Na kraju ostaje tajanstveni čovjek iz naslova čijeg stiska Hrvati nikako da se riješe. To je Dragan Čović, čijoj politici Trkanjec nema šta prigovoriti; štaviše, potpuno prihvata potrebu za konsocijacijom i federalizacijom. Ali, piše Trkanjec: „Hrvatski korpus, najmanji pa stoga i najranjiviji, nikako da se riješi prekomjernog stiska Čovića i HDZ-a BiH koji kontrolira i Hrvatski narodni sabor BiH. Drugi, novi ljudi možda ne bi kod bošnjačkih predstavnika izazivali negativnu reakciju i prije nego što se bilo što predloži.“
Možda ovaj tekst i nije trebao čitati niko drugi do Dragan Čović, kojem najveći hrvatski dnevnik poručuje da, eto, nije problem u hrvatskoj politici, nego u njemu. Jer, „novi ljudi možda ne bi kod bošnjačkih predstavnika izazivali negativnu reakciju“. Kao da je treći entitet kadrovsko pitanja unutar dva HDZ-a.
Preuzeto sa: istraga.ba
