Internacionalna zajednica, vjerovatno, neće dopustiti povratak BiH-e na ustav Republike BiH-e (1990.), bez obzira što je vlast RS-e odlukama Parlamentarne skupštine RS-e (12. 3. 2025.) odustala od njegove dalje implementacije. Posebnu privrženost očuvanja okvira Daytonskog Ustava BiH-e manifestiraju SAD, jer smatraju svojom zaslugom njegovo zaustavljanje rata u BiH-i. Zbog toga, jedino što je realno moguće učiniti, za šta postoji široka spremnost, jeste izmjene aktuelnog ustava BiH-e. Politika vlasti RS-e dovela je u pitanje njegovu dalju implementaciju, i presude Evropskog suda za ljudska prava o njegovoj nesaglasnosti s Evropskom poveljom o ljudskim pravima, permanentna politička kriza u zemlji povezana s Daytonskim Ustavom BiH-e. Izmjene Ustava BiH-e mogu biti različitog dometa, što zavisi od stavova svih učesnika u njegovoj izmjene. Međutim, da bi izmjene Ustava BiH-e imale kakav takav smisao nužno je promijeniti njegove ključne postulate: (a) etnički osnov administrativno političkog uređenja države; (b) obim i način postizanja međuetničkog konsenzusa; (c) izbaciti ili strogo regulisati pitanja upotrebe etničkog veta; (d) ukinuti entitetsk veto, obezbijediti pravni suverenitet države na cijeloj njenoj teritoriji; (e) promjeniti izborni zakon tako da svi građani imaju ista i jednaka prava glasa; (f) obezbijediti izborni legitimitet Parlamenta BiH-e i Predsjedništva BiH-e od svih građana na cijeloj teritoriji države.
Zašto je reforma ustavnih principa Daytonskog ustava BiH-e nužna? Zato što (1) aktualni ustavni principi proizvode permanentnu političku i sveukupnu društvenu krizu i (2) zato što važeći ustavni postulati Daytonskog ustava BiH-e vode njenom teritorijalnom raspadu. Ova dva razloga, posebno ovaj drugi, je proizvod ratnih ideologija i dostignuća udruženih zločinačkih poduhvata Srbije i Hrvatske prema Republici Bosni i Hercegovini.
Daytonski Ustav BiH-e je destrukcija tradicije njene političke historije izvedena na održanju i produbljenju međuetničke distance, podjele i sukoba u BiH-i proizvedeni agresijom Srbije i Hrvatske na Bosnu (1992-1995.). Prvi put, u višestoljetnoj historiji BiH-e izvršena je njena administrativa podjela na etničkom principu. Bosna i Hercegovina je kroz svoju višestoljetnu historiju uvijek bila decentralizirana po geografskim i privrednim karakteristikama, ali nikada nije bila, osim u ratnim vremenima pod uticajima izvana, dijeljena po kulturno-političkim, kolokvijalno kazano, etničkim principima. Zbog toga je dejtonski ustav BiH-e politička, pravna, historijska destrukcija njene višestoljetne političke historije. Njegov jedini rezultat je uspostava nepravednog mira. Brojne su negativne posljedice Daytonskog ustava BiH-e.
(1) Daytonski ustav BiH-e ukinuo je Ustav Republike BiH (1990.) i njen dotadašnji građanski republikanski oblik uređenja; (2) suspendirao je građanski Referenduma proveden (1992.) na cijeloj državnoj teritoriji po internacionalnoj preporuci i uz internacionalno priznanje; (3) ukinuo je legalne simbole Republike Bosne i Hercegovine s kojima je bila internacionalno priznata i postala članica UN-a; političkim nasiljem suspendirao je grb, zastavu i himnu Republike BiH-e. (4) uveo je ratni etnopolitički oblik uređenja BiH-e koji proizvodi njenu permanentnu političku i društvenu krizu; (5) stvorio je svojevrsnu neokolonijalnu državu Srbije i Hrvatske; (6) na osnovu prava Srbije i Hrvatske na specijalne političke odnose s administrativno političkim entitetima BiH-e, Daytonski ustav BiH uveo je novi oblik njenog historijskog političkog postojanja; BiH-a je postala njihov kondominijum, svojevrsna zajednička kolonija, kolonizirana država s visokim stupnjem autonomije; (7) u BiH-i uveden je etnički politički sistem na paritetnom principu na račun proporcionalnog političkog principa. Paritetni etno-politički princip, s jedne strane, izjednačava nejednakosti, kvantitativno nejednake etničke zajednice, a s druge strane, ukida demokratski politički standard vladavine demokratske većine. Rezultat primjene etničkog pariteta je građanska diskriminacija Bošnjaka, njihova pravno političku nejednakost. (8) Srbija i Hrvatska na osnovu specijalnih odnosa sa entitetima BiH, u suštini, uspostavljaju i imaju specijalne odnose s dva konstituentna naroda u BiH-i, s Bosanskim Srbima i Bosanskim Hrvatima, kao “svojim narodima u BiH”; time Srbija i Hrvatska, kao etničke nacije, faktički, Bosanske Srbe i Bosanske Hrvate, dva konstituentna naroda u BiH-i, tretiraju svojim nacionalnim manjinama; to znači, dva ustavno konstituentna naroda u BiH-i su u isto vrijeme narodi u BiH-i i nacionalne manjine Srbije i Hrvatske u BiH-i; (9) multietnička Republika srpska, jedan od dva entiteta u BiH-i, koji je nastao etničkim čišćenjem i genocidom, legaliziran Daytonskim sporazumom, u postdejtonskoj Bosni, transformisao se, faktički, u monoetnički politički entitet Bosanskih Srba; (10) u Daytonskom ustavnom periodu, od 1995. do danas, na polovini teritorije Republike BiH-e, preciznije na 49%, njene teritorije, stvoren je, etnički srpski entitet, uz bosanskohercegovačku i internacionalnu asistenciju, nasuprot demografskoj činjenici da je na cijeloj teritoriji Republike BiH, prije agresije na BiH-u (1992-1995.), od ukupnog broja stanovnika BiH-e, Bosanskih Srba bilo 36%. Aktuelno rukovodstvo RS-e, njena vlast, zahtijeva razgovore s vlastima FBiH o odcjepljenju 49% teritorije BiH-e i prisajedinjenje Srbiji; (11) “Hrvatski narod kao cjelina”, Hrvati u Hrvatskoj zajedno s Bosanskim Hrvatima, Hrvati kao “etnički jedinstven narod”, ima dvije države, Hrvatsku i BiH-u. Hrvati kao “etnički jedinstven narod” je suveren u dvijema državama. Ista situacija je i sa Srbima kao “etnički jedinstvenim narodom”; Srbi i Hrvati “kao etnički jedinstveni narodi” u dvijema državama su u političkom smislu dvije, odnosno dvojne nacije; (12) Bošnjaci muslimani imaju jednu državu zajedno s dvije dvojne nacije. BiH-a je, na osnovu i zbog toga, kako Bošnjačka tako i Srbijansko srpska, odnosno i Hrvatsko hrvatska; (13) Daytonski ustav BiH-e dao je dvojni politički status Bosanskim Srbima i Bosanskim Hrvatima. Oni su, s jedne strane, konstituentni narodi BiH-e, a s druge strane, oni su nacionalne manjine kao dijelovi “jedinstvenog srpskog naroda”, odnosno “jedinstvenog hrvatskog naroda”; kao dijelovi srpskog, odnosno hrvatskog naroda susjednih država, “svojih tzv. matičnih država”, predstavljaju nacionalne manjine Srbije i Hrvatske u BiH-i. Oni imaju jedinstvenu nacionalnu političku dihotomiju. Ona je posljedica, s jedne strane, etničkog određenja srbijanske i hrvatske države, a s druge strane, njihovog, u BiH-i, nametnutog etničkog određenja nacije; (14) da bi se obezbijedila i održala neokolonijalna uprava Srbije i Hrvatske u BiH-i uvedeno je tzv. međuetničko i međuentitetsko veto kao mehanizam blokade institucija i organa vlasti države BiH-e i suspendirana kako društvena demokratija tako i demokratski, većinski, oblik odlučivanja državnih organa i institucija vlasti. U cijelom slobodnom demokratskom svijetu organi vlasti funkcioniraju na principu većinskog odlučivanja njegovih članova, a društvo funkcionira na principu demokratije većine. Samo u Bosni i Hercegovini manjinski sastav državnih organa vlasti i institucija upravlja i vlada nad njegovim većinskim sastavom; samo u Bosni i Hercegovini demografska manjina vlada demografskom većinom; Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, kao demografska manjina zajedno, upravljaju kao da su demografska većina; (15) Daytonski ustav BiH-e uveo je etničku i administrativno entitetsku podjelu države kakva nije postojala nikada u historiji Bosne i Hercegovine, na osnovu čega se može kazati da je proizveo historijski politički zločin nad njom. Etničko-administrativna podjela BiH-e je, ne samo posljedica, već i osnov uspostave i implementacije srpsko-hrvatske kontrole vlasti u BiH-i i predstavlja mirnodopski nastavak politike njihovih, srpsko-hrvatskih, ratnih udruženih zločinačkih poduhvata (1992-1995.); (16) samo BiH-i je onemogućeno i zabranjeno građansko političko uređenje. Neki politički moćnici Svijeta smatraju da su građanska i institucionalna demokratija, kao historijski politički ideali uređenja njihovih društva i države, opasnost i šteta po BiH-u, iako znaju i kažu da je sveukupni društveni razvoj njihovih država posljedica njene društvene, institucionalne i građanske demokracije. Oni potvrđuju djelom da ono što je dozvoljeno Bogovima nije Ljudima, ono što je dobro njihovih država nije dostupno, čak nije ni dobro za BiH-u. Na demokratiju kao opće društveno dobro, individualnu i kolektivnu jednakost i ravnopravnost, nemaju pravo svi narodi ni svi ljudi kao pojedinci, kao što nemaju pravo svi narodi na nuklearnu energiju. Demokratija je slična nuklearnoj energiji. Dobrotvorna je kada je u posjedu jednih, ali kada su u posjedu drugih tada su opasnost. Nisu svi narodi ni ljudi niti za ista opća politička dobra, kakvo je demokratija, niti su za opća naučma dobra, kakvo je nuklearna energija!
Preuzeto sa: istraga.ba
