Ako prođu izmjene člana 81. Zakona o PIO u Federaciji BiH, od 1. januara 2026. uvodi se nova logika “najniže” penzije: više neće postojati zaštitna mreža kakvu danas poznajemo za ljude koji u penziju odlaze sa 65 godina i 15 do 19 godina staža. Umjesto dosadašnje najniže penzije od oko 599 KM, za tu grupu se postavlja prag od 60 posto prosječne penzije iz decembra prethodne godine, što u sadašnjim projekcijama znači oko 390 KM.
Ovo nije tehnička korekcija. Ovo je politička odluka koja dio budućih penzionera gura u status socijalnih slučajeva, samo što će im se taj status zvati “penzija”.
Šta zapravo radi novi član 81
Tekst izmjene ide na to da “najniža starosna penzija” zavisi od dužine staža i računa se kao procenat prosječne penzije isplaćene za decembar prethodne godine, usklađene u godini ostvarivanja prava. Za manje od 20 godina staža prag je 60 posto, za 20 do 25 godina 65 posto, pa dalje raste kroz stepenovanje.
Na papiru to može izgledati kao “pravedno usklađivanje”. U stvarnosti, prvi stepen je provalija. Čovjek s 15, 17 ili 19 godina staža, koji je do jučer imao pravo na najnižu penziju, odjednom se spušta na iznos koji više liči na socijalnu pomoć nego na penziju.
Ko će biti kažnjen: radnik ili sistem?
Vlast pravda ovakvu izmjenu tezom da se time suzbija praksa da radnici nakon 15 godina staža traže odjavu i nastavljaju raditi “u koverti”. I ako takvih slučajeva ima, ključni problem je što kazna ide na pogrešnu adresu.
Najveći broj ljudi s manjkom staža nisu “špekulanti”, nego žrtve postratne ekonomije i dugogodišnje nekažnjivosti poslodavaca. Radili su, plata je dolazila, a doprinosi nisu. Država je godinama gledala kroz prste. Inspekcije su bile spore, selektivne ili bez stvarnog učinka. Sad, kad taj čovjek dođe pred prag penzije, poruka glasi: “Tvoj problem.” To nije reforma, to je prebacivanje odgovornosti.
Ako je cilj borba protiv sive ekonomije, onda se udara tamo gdje treba: na neplaćene doprinose, fiktivne prijave, izbjegavanje obaveza, slabe kontrole i tolerisanje poslodavaca koji krše zakon. Ne na 65-godišnjaka koji više nema ni snagu ni tržišnu poziciju da “pregovara” s poslodavcem.
Žene kao kolateral: indirektna diskriminacija u praksi
Najopasniji dio ove priče je kako pogađa žene. Ne mora zakon eksplicitno pomenuti žene da bi bio diskriminatoran. Dovoljno je da naizgled “neutralno” pravilo u praksi sistemski jače pogodi jednu grupu.
U BiH žene i dalje nose veći teret neplaćenog rada: trudnoća, porodiljski period, briga o djeci, briga o starijim članovima porodice. Mnoge su izlazile iz formalnog rada, vraćale se na slabije plaćene poslove, radile povremeno ili u sivoj zoni, često bez uredno uplaćenih doprinosa. Rezultat je jednostavan: manje godina staža.
Kad takvoj ženi kažete da joj penzija zbog “manje od 20 godina staža” može pasti na oko 390 KM, vi je kažnjavate dvaput: prvo jer je društvo njen rad u porodici tretiralo kao “nevidljiv”, a drugo jer joj sada i formalno pravo na dostojanstvenu starost vezujete za broj godina koje objektivno nije mogla skupiti u istim uslovima kao muškarac.
To je klasičan obrazac indirektne diskriminacije: naizgled isto pravilo za sve, a posljedice neravnopravne. I zato se priča o “nediskriminaciji” ne može svesti na jednu rečenicu u obrazloženju zakona. Diskriminacija se mjeri posljedicama.
“U skladu s Ustavom i principom nediskriminacije”? Tvrdnja koja traži ozbiljan test
Naravno da zakonodavac smije mijenjati formulu. Ali ne smije zatvarati oči pred realnim efektom: mjera mora biti razumna, proporcionalna i socijalno opravdana.
Ovdje se otvaraju tri krupna pitanja.
Prvo, jednakost i zabrana indirektne diskriminacije: ako mjera nesrazmjerno pogađa žene i određene radničke generacije, država mora dokazati da nema blažeg rješenja i da je cilj legitiman i nužan.
Drugo, pravna sigurnost: ljudi planiraju život prema važećim pravilima. Drastičan rez “preko noći” za one koji su pred penzijom je udar na povjerenje u pravni poredak.
Treće, socijalna funkcija penzije: penzija nije nagrada, nego minimum sigurnosti nakon radnog vijeka. Kad taj minimum spustite na nivo koji ne pokriva ni osnovne potrebe, vi penziju pretvarate u birokratsku etiketu, a stvarni trošak prebacujete na porodicu i socijalne službe.
Ekonomska istina: 390 KM nije penzija, to je proizvodnja siromaštva
Penzija od 390 KM u današnjim uslovima nije “skromno”, nego ponižavajuće malo. To je iznos od kojeg se ne može pokriti ni osnovni paket života: hrana, grijanje, lijekovi, prevoz, režije. Stariji ljudi imaju dodatne troškove koje mlađi često ne vide: terapije, participacije, pomagala, pretrage, stalne kontrole. Ovdje se ne radi o komforu, nego o goloj egzistenciji.
I onda se čudimo što porodice pucaju pod pritiskom, što djeca izdržavaju roditelje, što se zadužuje za lijekove, što se odustaje od grijanja ili kvalitetne hrane. Ovakva politika stvara socijalnu krizu, a onda tu krizu “rješava” jednokratnim pomoći i humanitarnim gestama. To nije sistem, to je improvizacija na tuđoj starosti.
Procedura bez socijalnog dijaloga: još jedan signal da nešto ne štima
Ovako krupna promjena nije smjela ići bez stvarnog socijalnog dijaloga. Ako se zakon tiče sadašnjih radnika i budućih penzionera, onda je minimum minimuma da se o njemu razgovara sa sindikatima i poslodavcima, javno i transparentno, prije nego što se zakonski tekst pošalje u parlamentarnu proceduru kao gotova stvar.
Preskakanje dijaloga uvijek ima isti rezultat: dobijete zakon koji možda “prođe proceduru”, ali ne prolazi test društvene realnosti, i onda slijede protesti, pobuna, krpljenje amandmanima i naknadna pamet.
Šta bi bila poštena alternativa
Ako vlast tvrdi da “mora” mijenjati formulu, onda je minimum minimuma da uvede zaštitne mehanizme.
Prvo, zadržati dostojanstveni prag za 15 do 19 godina staža, barem blizu današnje najniže penzije, uz postepeno prilagođavanje, ne rez odjednom.
Drugo, uvesti prelazni period za one koji su jednu do tri godine pred penzijom, jer su oni već “zaključali” životne planove i nemaju realnu šansu da poprave staž.
Treće, ugraditi jasne mehanizme zaštite žena: kroz priznanje roditeljskog i njegovateljskog rada kao staža ili kroz budžetsko finansiranje doprinosa za te periode, kako bi se ublažio jaz koji društvo već decenijama proizvodi.
Četvrto, naplatiti dug od onih koji su ga napravili: jača kontrola doprinosa, brža naplata i stvarne sankcije za poslodavce koji su radnike ostavili bez staža.
Tek tada možete govoriti o reformi, a ne o kažnjavanju.
Zaključak: ovaj član ne smije proći u ovom obliku
Možete pričati o rastu penzija, možete pričati o novim indeksima i formulama, ali ne možete istovremeno u istoj rečenici najaviti “bolje sutra” i otvoriti vrata da dio ljudi padne na 390 KM.
To je moralni, socijalni i politički promašaj.
Parlament Federacije BiH ovdje ima jasnu obavezu: ili će ispraviti član 81. amandmanima koji štite najranjivije, ili će preuzeti odgovornost za legalizaciju starosti u siromaštvu. A to nije “nediskriminacija”. To je institucionalna neosjetljivost prema vlastitim građanima, posebno ženama i radnicima koji su najviše platili cijenu tranzicije i postratne pljačke doprinosa.
