BOŽIĆ se često opisuje kao vrijeme dobrote, no gesta jednog mladog britanskog para prije točno 50 godina zauvijek je promijenila ne samo njihov, već i jedan drugi život. Rob i Dianne Parsons 23. prosinca 1975. godine u svom domu u Cardiffu pripremali su se za blagdane kada su začuli kucanje. Na pragu je stajao muškarac s vrećom za smeće u jednoj i smrznutim piletom u drugoj ruci, piše BBC Wales.
“Rekao sam: uđi.”
Rob je u njemu nejasno prepoznao Ronnieja Lockwooda, mladića kojeg je povremeno viđao kao dječak i prema kojem je uvijek bio ljubazan jer su mu rekli da je “malo drugačiji”. “Pitao sam ga: ‘Ronnie, što je s piletom?’, a on je odgovorio: ‘Netko mi je to dao za Božić’. Tada sam izgovorio riječ koja je promijenila sve naše živote”, prisjeća se Rob. “Nisam ni sam siguran zašto sam je rekao. Rekao sam: uđi.”
U to vrijeme, Rob je imao 27, a Dianne 26 godina. Osjetili su potrebu uzeti pod svoje okrilje Ronnieja, koji je bio autističan. Skuhali su mu piletinu, omogućili mu da se okupa i dogovorili da ostane s njima preko Božića. Ono što je započelo kao čin suosjećanja, preraslo je u jedinstveno prijateljstvo ispunjeno ljubavlju i kompromisima koje je trajalo 45 godina, sve do Ronniejeve smrti.
Prvi zajednički Božić
Rob i Dianne, koji su tada bili u braku tek četiri godine, zamolili su svoju obitelj da Ronnieju za Božić donesu poklon, bilo da se radi o paru čarapa ili nekom kozmetičkom proizvodu. Željeli su da se osjeća što dobrodošlijim. “Sjećam ga se i sada. Sjedio je za božićnim stolom, gledao te darove i plakao jer nikada nije doživio takav osjećaj ljubavi”, ispričala je Dianne. “Bilo je to uistinu nevjerojatno za gledati.”
Par ga je planirao pustiti da ostane do dana nakon Božića, ali kada je taj dan došao, jednostavno ga nisu mogli poslati natrag na ulicu. Potražili su savjet od nadležnih institucija, no naišli su na birokratski zid. Centar za beskućnike rekao im je da Ronnie treba adresu kako bi dobio posao, ali “da bi dobio adresu, trebao mu je posao”. “To je začarani krug u kojem se nalaze mnogi beskućnici”, objasnio je Rob.
Teška prošlost
Ronnie Lockwood bio je beskućnik od svoje 15. godine. U dom je smješten kao osmogodišnjak, a s 11 godina poslan je 300 kilometara dalje u ustanovu opisanu kao “škola za subnormalne dječake”, gdje je proveo pet godina. “Tamo nije imao prijatelja. Nije imao socijalnog radnika koji ga je poznavao. Nije imao učitelja koji ga je poznavao”, rekao je Rob. Zbog tog iskustva, Ronnie je često pitao: “Jesam li učinio nešto loše?”, uvijek brinući se da je nekoga uvrijedio.
Novi život u obitelji Parsons
U početku je Ronnie bio povučen, teško je uspostavljao kontakt očima i malo je govorio. “Ali onda smo ga upoznali i, iskreno, zavoljeli smo ga”, rekao je par. Pomogli su mu da se zaposli kao smetlar i odveli ga u kupnju nove odjeće, shvativši da još uvijek nosi odjeću koju je dobio kao tinejdžer. “Nismo imali svoju djecu, osjećali smo se kao ponosni roditelji koji spremaju dijete za školu”, prisjetio se Rob. “Kad smo izašli iz trgovine, Dianne mi je rekla: ‘Zaposlio se kao smetlar, a mi smo ga obukli kao da je glavni čovjek hotela Dorchester'”, nasmijao se.
Rob, koji je bio odvjetnik, ustajao bi sat vremena ranije kako bi odvezao Ronnieja na posao. Jedne večeri, vidjevši Ronnieja kako se smiješi, upitao ga je što mu je tako zabavno. Ronnie je odgovorio: “Robe, kad me ujutro voziš na posao, drugi me pitaju ‘tko je taj što te vozi u tom autu?’, a ja im kažem ‘oh, to je moj odvjetnik'”. Rob vjeruje da Ronnie nije bio ponosan što ga vozi odvjetnik, već što ga napokon netko, u njegovoj 30. godini, vozi na prvi dan posla.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
45 godina zajedništva
Ronnie je imao svoje rituale na koje su se navikli, poput pražnjenja perilice posuđa svakog jutra. Iako se borio s čitanjem, svaki dan je kupovao lokalne novine. Svakog Božića darivao bi im iste poklon-bonove, ali je svake godine s jednakim uzbuđenjem iščekivao njihovu reakciju. Svoje slobodno vrijeme provodio je u lokalnoj crkvi, gdje je pedantno slagao stolice i prikupljao donacije. Jednom je došao kući u drugim cipelama – svoje je dao beskućniku kojem su bile potrebnije.
Kada se Dianne razboljela od sindroma kroničnog umora, bilo je dana kada nije mogla ustati iz kreveta. Tada je Ronnie, kako kaže, bio “izvanredan”. Preuzeo je brigu o njihovoj djeci, sinu Lloydu i kćeri Katie, pripremao im bočice i igrao se s njima. “Dobar sam s djecom, ja jesam”, često bi govorio.
Zauvijek zajedno
Iako je suživot imao svoje izazove, uključujući i borbu s Ronniejevom ovisnošću o kockanju, obitelj Parsons nije mogla zamisliti život bez njega. Djeca nikada nisu poznavala život bez Ronnieja.
“Bio je tu prije nego što su se rodili i bio je tu kad su odlazili sa svojom djecom”, rekao je Rob. Samo jednom su razmišljali o tome da mu pomognu pronaći vlastiti stan. Kada su mu to pokušali predložiti, ponovio je svoje poznato pitanje: “Jesam li učinio nešto loše?” Dianne je briznula u plač i rekla: “Ne mogu to učiniti.” Nekoliko noći kasnije, Ronnie ih je upitao: “Mi troje smo veliki prijatelji, zar ne?” Rob je potvrdio. “I bit ćemo zajedno zauvijek, zar ne?”, nastavio je Ronnie. “Nastala je kratka pauza, vjerojatno preduga. Pogledao sam Dianne i rekao: ‘Da, Ronnie, bit ćemo zajedno zauvijek’. I bili smo.”
Ronniejevo nasljeđe
Ronnie je preminuo 2020. godine u dobi od 75 godina nakon moždanog udara. Zbog pandemijskih mjera, na sprovodu je moglo biti samo 50 ljudi, no Rob se šali da su “ulaznice bile traženije nego za koncert Coldplaya”. Primili su stotine izraza sućuti, od sveučilišnih profesora do nezaposlenih.
Nakon njegove smrti, novi društveni centar vrijedan 1.6 milijuna funti, izgrađen uz crkvu Glenwood, nazvan je Lockwood House, u njegovu čast. Međutim, za završetak krova nedostajalo je sredstava. “No, nisu se trebali brinuti”, rekao je Rob. U Ronniejevoj oporuci pronađen je iznos od 40.000 funti, namijenjen u dobrotvorne svrhe. “Gotovo do zadnjeg novčića, to je bio točan iznos potreban za krov. Na kraju je beskućnik stavio krov nad sve naše glave.” Dianne je zaključila: “Ljudi nas pitaju kako se to dogodilo – 45 godina – ali iskrena istina je da se, na neki način, događalo dan po dan. Ronnie je donio bogatstvo u naše živote.”
