Dezertirao je iz Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva 1991. godine i sleteo u Klagenfurt. “Ja sam Hrvat. Ne mogu i neću pucati na Hrvate”, rekao je Rudolf Perešin
U sklopu 29. Susreta za Rudija, manifestacije u spomen na Rudolfa Perešina, legendarnog pilota Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i heroja Domovinskog rata, u Gornjoj Stubici je održan letački program, pišu 24sata. Ovaj tekst o Perešinovoj smrti objavio je Express 2017. godine.
Preko austrijskih Alpa i Bleiburga, brzinom od oko 1.100 kilometara na sat, ušao sam u austrijski vazdušni prostor, prisjetio se legendarni pilot nekada sudbonosnog leta Rudolf Rudi Peresin.
Bio je prvi Hrvat koji je prebjegao iz tadašnje savezne vojske sa MiG-om 21 R. Bilo je to 25. oktobra 1991. godine, dok se JNA ubrzano povlačila iz Slovenije, a Hrvatska, zajedno sa pobunjenim hrvatskim Srbima, pripremala otvoreni rat i agresiju. “Spustio sam se na visinu od 100 metara, produžio stajni trap, jasno vidio aerodromsku pistu i sam grad Klagenfurt. Sletio sam bez problema.” U jednom dokumentarcu opisao je šta je osećao dok je taksirao po austrijskoj pisti u srebrnom avionu sa crvenom zvezdom. “Nisam bio uzbuđen. Nisam se čak ni bojao. U stvari, uznemirila me je mala nesigurnost.”
Za austrijske medije Perešinov prelet bio je samo bizarna epizoda rata u komšiluku, koji su lansirali kao ekskluzivu. U Hrvatskoj, izložen srpskoj agresiji, kapetan prve klase Rudolf Perešin postao je pravi narodni heroj. Srpska ratna propaganda je, s druge strane, bila potpuno zbunjena. Kako objasniti da im je hrvatski pilot tik pred nosom, sa najvećeg vojnog aerodroma u Bihaću, umalo “pomazio” nadzvučni borbeni avion i mirno sletio u Austriju. Tako su izmislili da je Peresin zatražio politički azil u Austriji. I nije. Prvom austrijskom vojniku koji je prišao njegovom MiG-u jasno je rekao i zbunjeno ga upitao šta on tamo radi. “Dezertirao sam iz JNA jer nisam ni sposoban ni voljan pucati u hrvatske vojnike.”
Pukovnik austrijskog ratnog vazduhoplovstva, borbeni pilot Dieter Szolarkasno navečer 25. oktobra sastao se s Perešinom u gostionici u Felekirchenu, gdje je vojska, nakon kraćeg ispitivanja na aerodromu, sklonila hrvatskog pilota. Szolar, očito oprezan tip, odmah je prebacio Rudija u privatni stan. Shvatio je da se u gostionici “muckaju” neki srpski azilanti.
“Rudolf Perešin je predao svoju vojnu uniformu i lično oružje. Dobio je civilno odijelo koje mu nije stajalo, pa sam mu donio donji veš, sredstva za ličnu higijenu i voće”, ispričao je detalje pukovnik Szolar u dokumentarcu “Let za pamćenje”. Bijeg hrvatskog pilota sa aerodroma Željava kod Bihaća bio je komplikovan i opasan poduhvat koji se mjesecima pripremao u potpunoj tajnosti. Bez Perešinove supruge Ljerke to sigurno ne bi bilo moguće. Ona je prva stupila u kontakt s hrvatskom stranom i rekla svom suprugu da su hrvatske vlasti zainteresirane da Rudi odleti kući. Kada se vratila, nije znala kako da započne razgovor sa suprugom.
– Znam da je nemoguće, ali… Ja mu sve kažem, a on meni: ‘Pa nije nemoguće – rekla je gospođa Perešin u intervjuu za Jutarnji list. Morali smo čekati signal iz Zagreba, dok je u Bihaću sve bilo intenzivnije. Od početka 1991. godine rastu ratne tenzije, posebno nepovjerenje prema Hrvatima. Čak ni u Hrvatskoj na porodicu vojnog pilota JNA, a uz to i na Hrvate iz Gornje Stubice, nisu gledali baš blagonaklono. “Ali kako im objasniti šta Rudi smjera”, rekla je njegova supruga.
Konačno, potvrda je stigla i iz Zagreba. Šifra za prelet i bijeg u slobodu glasila je: “Rudi, dođi na vjenčanje u Austriju. Uzmi kameru i kameru.” U sasvim običnom telefonskom razgovoru. Nakon četiri dana boravka u Austriji, Perešin je pušten i tajno prebačen u Zagreb. Sada je porodica Perešin konačno na okupu. U vašoj zemlji, među vašim narodom. Rudolf je nastavio letjeti u HRZ-u i ubrzo postao zapovjednik elitne 1. borbene eskadrile HRZ-a. Njegov bijeg s MiG-om (koji su zadržali Austrijanci) najavio je dolazak ostalih hrvatskih pilota. Sredinom maja 1992. kumovi Ivica Ivandić i Ivan Selak leteli su sa vojnog aerodroma Užice u Split i Zagreb. Prije njih, u februaru 1992. godine, u posebno dramatičnim okolnostima leta, to je učinio Danijel Borović, koji je sletio u Pulu.
Rudolf Rudi Perešin poginuo je tokom operacije Bljesak. Njegov MiG 21 bis, tokom rizične borbene misije, pogođen je od strane PVO bosanskih Srba. Perešin je uspio da se katapultira iz oštećenog aviona, koji je pao na hrvatsku stranu. Srbi su nekoliko godina igrali okrutne igre oko njegove sudbine. Nisu željeli otkriti da li je Rudi Perešin odmah umro ili je zarobljen.
– Uveče je došao kući sa dežurstva na Plesu i bio je srećan i zadovoljan. Sa vrata mi je rekao da je prošlo dobro i da su se svi vratili. Bila je to rečenica s kojom sam, kao supruga pilota, živjela otkako sam se udala za njega. Ujutro 2. maja, probudio se u 3:30 i prije polaska na aerodrom podesio mi je budilnik i rekao: “Odlazim sada, ćao.” U to vrijeme nisam znao da su to posljednje riječi koje ćemo ikada razmijeniti. Naime, on je poleteo sa Plesa MiG-om u 5:58, a nakon pola sata kontrola leta javila je da se nije vratio – prisjetila se ona. Ljerka Perešin u intervjuu za Večernji list prije nekoliko godina.
Otišla je na posao ne sumnjajući ništa, čak i kada su je istog dana posjetili Rudijev prijatelj, doktor i čovjek iz ordinacije i rekli joj da se Rudi nije vratio. – U tom trenutku i naredne dve i po godine živeo sam sa rečenicom koju su tada rekli: da je iskočio i da će se vratiti. Međutim, narednih dana novine su pisale: “Izgubili smo Peresina”, “Peresin je umro”. Kakva zabuna. Od tog trenutka je počela moja tuča – rekla je supruga pilota. Tada je verovala da negde nešto vreba, da će preplivati Savu kao dobar plivač. – Ali ono što nisam znao je da je avion pao na hrvatsku stranu. Ni njegove kolege to nisu znale, a meni je bilo nezamislivo da nisu pokrenuli potragu. Danas shvatam, još je trajala velika i važna operacija, neko je možda izgubio život, ali mi je tada to bilo neprihvatljivo – iskreno je rekla Ljerka Perešin.
Tek u junu mještani Nove Gradiške pronašli su dijelove aviona, a potom je na teren izašla ekipa stručnjaka HRZ-a, koji su dokazali da se, nakon požara koji su na njega ispalili iz Bosanske Gradiške, katapultirao. – Tada sam mislila da je zarobljen i da je samo pitanje vremena kada će Rudi biti razmijenjen – kaže ona. Kada je Operacija Oluja počela u avgustu, vjerovala je da ćemo uhvatiti oficira adekvatnog Rudiju za razmjenu. – Kada je objavljeno da su dva srpska pilota oborena, odmah sam pozvao komandu, ali su mi rekli da je to najavljeno samo radi podizanja morala, pa je sve otišlo u vodu. Tada sam već počela da se plašim – priseća se ona. Počela je da kruži nebom i zemljom: pisala je Crvenom krstu, posećivala kapitul, čekala Slobodan Miloševića, da napadne CArla Bildt i Elisabeth Rehn.
Nakon više od godinu dana tišine, posjetila ju je jedna žena Slavica Lakićčiji je muž za vreme rata zarobljen na našoj teritoriji i zamolio Ljerku da izvrši međusobnu razmenu. – Znala sam da joj muž nije živ, ali to nisam mogla da joj kažem. I mene su lagali: brat onog Lakića mi je rekao da je Rudi živ, da su ga vidjeli, čak su rekli kakav lančić ima, kakav privezak. Tada sam dobijao i ozbiljne prijetnje, pa me je SIS stavio pod pratnju. Naime, u moju kuću je došao jedan Banjalučanin sa pištoljem, koji je tvrdio da zna gdje je Rudi i tražio novac. Kada sam tražila konkretan dokaz, počeo je obilaziti moju kuću – prisjetila se Ljerka Perešin. Sada pomalo očajna, ali i dalje spremna na sve, početkom jula 1997. poslala je pismo sestri Bridge McCain koja se moli za mnoga izlječenja. Odgovor je stigao tri sedmice kasnije.
Razmjena – Rudolf Perešin za supruga Slavice Lakić – obavljena je u šatoru podignutom na sredini mosta koji spaja Novu i Bosansku Gradišku. Prepoznala ga je po zubima. – Sve sam radila za muža, tako da sam bila mirna. Poljubila sam mu zub, kleknula, izmolila Očenaš, osjetila Isusovu ruku na lijevom ramenu i mirno otišla – prisjetila se Ljerka, koja je kasnije u Zagrebu, na zahtjev Rudijeve porodice, zatražila i DNK analizu koja je nedvojbeno pokazala da posmrtni ostaci pripadaju Rudolfu Perešinu. Narednih dana sklopila je cijeli mozaik.
Nakon katapultiranja, Rudi je preminuo kada je pao u Savu. Srpska strana je tvrdila da su njegovo telo posle 28 dana pronašli 30 kilometara nizvodno u šikari. – Rudi je tada sahranjen u Odžaku pored crkve, ispod bora i tu je bio sve vrijeme do potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Onda su ga prebacili u prostor kasarne Banjolu i odatle predali meni – priča Ljerka. Iako je u smrtovnici kao datum navela 30. maj, na grobu to nije imala, a njena porodica je za datum izabrala 2. maj, dan operacije Bljesak kada je njen Rudi odletio u prostranstvo neba koje je toliko volio. Ljerka Perešin se nikada nije udavala. U tišini zagrebačkog doma čuva uspomenu na pilota svoga srca, istinskog heroja Domovinskog rata.
