Plavi, agresivni rak, koji može narasti i do kilograma, opremljen je snažnim kleštima kojima lako kida ribarske mreže, lomi školjke i proždire sve pred sobom. Njegova posebna meta su mlade dagnje i vongole
Preko puta nas, na italijanskoj obali Jadrana, odvija se neobična bitka, ekološki eksperiment koji zvuči kao radnja znanstveno-fantastičnog filma. Oružje u ovom ratu nisu ni hemikalije ni zamke, već vojska živih bića: više od 130.000 sićušnih, tek izlegnutih hobotnica pušteno je u more da se bore protiv jednog od najgorih neprijatelja lokalnog ribarstva – invazivnog plavog raka. Projekat pod nazivom “Octo-Blu” predstavlja hrabar pokušaj naučnika sa Univerziteta u Bolonji da obnove prirodnu ravnotežu narušenu eksplozijom populacije stranog grabežljivca.
Ova neobična strategija biološke kontrole pokrenuta je iz očaja. Plavi rak, proždrljivi pridošlica s druge strane Atlantika, posljednjih godina pustoši talijanske farme školjaka, uzrokujući višemilionske štete i dovodi u pitanje opstanak stotina obiteljskih farmi. Sada su sve oči uprte u mlade glavonošce, nadajući se da će njihovi apetiti biti dovoljno veliki da obuzdaju razornu najezdu. Ali put od laboratorijskog bazena do efektivnog predatora u divljini pun je neizvjesnosti, a uspjeh ovog ambicioznog plana ovisi o opstanku samo malog dijela ove male vojske.
Plava kuga koja proždire Jadran
Plavi rak (Callinectes sapidus), autohtona vrsta sa atlantske obale Sjeverne Amerike, stigla je u Mediteran prije nekoliko decenija, najvjerovatnije kao slijepi putnik u balastnoj vodi teretnih brodova. Godinama je njegovo prisustvo bilo samo sporadično, ali u posljednjih nekoliko godina, podstaknuto sve toplijim morima zbog klimatskih promjena, njegovo stanovništvo je doživjelo dramatičnu ekspanziju. Temperature mora koje rijetko padaju ispod deset stepeni Celzijusa, čak i zimi, stvorile su idealne uslove za cjelogodišnju aktivnost i razmnožavanje.
Posljedice su katastrofalne, posebno za sektor školjkaša u delti Po i duž obale regije Emilia-Romagna. Ovaj agresivni rak, koji može narasti i do kilograma, opremljen je snažnim kleštima kojima lako kida ribarske mreže, lomi školjke i proždire sve pred sobom. Njegove posebne mete su mlade dagnje i cijenjene vongole, koje uništava na morskom dnu prije nego što dostignu komercijalnu veličinu. U nekim područjima, prema podacima regionalne vlade, proizvodnja vongola pala je za više od 70 posto.
CYCLOSPORA CAYETANENSIS
360°
PARAZIT ICEBERGA Zelena salata je povučena, ali se broj zaraženih popeo na 11.000
Ekonomska šteta je ogromna. Vlasti procjenjuju da je samo u regiji Emilia-Romagna, od 2022. godine, invazija izazvala gubitke od skoro 17 miliona eura. Na nacionalnom nivou, italijanska poljoprivredna i ribarska organizacija Coldiretti procjenjuje ukupnu štetu na oko 200 miliona eura.
– Plavi rak nije samo invazivna vrsta, on predstavlja jednu od najozbiljnijih kriza koja je pogodila naše vode – rekao je Alessio Mammi, zvaničnik regije Emilia-Romagna.
Dodatni problem je nevjerovatan reproduktivni potencijal ove vrste. Istraživanje tima sa Univerziteta u Bolonji pokazalo je da jedna ženka u prosjeku nosi oko 1,63 miliona jaja, a neki primjerci i do 2,7 miliona. Uz tako visoku stopu plodnosti i nedostatak prirodnih predatora u novoj sredini, tradicionalne metode suzbijanja pokazale su se nedovoljnim.
Hobotnica kao biološko oružje
Suočeni s krizom, naučnici su se okrenuli prirodi, tražeći saveznika unutar postojećeg ekosistema. Izbor je pao na običnu hobotnicu (Octopus vulgaris), iz dva ključna razloga: autohtona je vrsta u Jadranu i, što je najvažnije, prirodni je i vrlo vješt grabežljivac rakova.
– Odabrali smo hobotnicu jer je strašan grabežljivac rakova u divljini – objasnio je Antonio Casalini, jedan od istraživača uključenih u projekat. – Ne uvodimo novu vrstu, već radimo na jačanju populacije autohtone vrste koja je već prirodno prisutna u Jadranu.
Projekat Octo-Blu, pokrenut 2024. godine u saradnji sa Univerzitetom u Bolonji i uz finansijsku podršku regije Emilia-Romagna, zasniva se na ovoj premisi. Nakon skoro dvije godine detaljnog proučavanja biologije plavog raka i usavršavanja tehnika uzgoja hobotnice u kontroliranim uvjetima, projekt se preselio iz laboratorija u more.
HRVATSKA Okrutna STVARNOST
360°
Kupimo ih po deset eura po kvadratu, a onda postanu opasan otpad: Gdje to bacaju?
Cijeli proces počinje u bijelim bazenima univerzitetskih objekata za akvakulturu u lučkom gradu Cesenatico. Tamo istraživači uzgajaju odrasle hobotnice i brinu se za njihovo potomstvo u najranijim i najosjetljivijim fazama života. Tek izlegle hobotnice, poznate kao paralarve, dugačke su samo nekoliko milimetara. Kada dođu do određene faze razvoja, hiljade sićušnih životinja pažljivo se prebacuju u velike plastične vrećice, transportuju u more i puštaju u vodu, uglavnom u područjima u blizini Cesenatica i Riccionea.
Kako bi povećali svoje šanse za preživljavanje, naučnici su postavili umjetna skloništa i jame na morsko dno u blizini mjesta ispuštanja. Ove konstrukcije, napravljene od cementa, cigle i gline, dizajnirane su da mladim hobotnicama pruže sigurno utočište od grabežljivaca dok ne ojačaju i sami ne postanu lovci.
Izazovi i realna očekivanja
Uprkos svojoj inovativnosti, projekat se suočava sa ogromnim izazovima, a naučnici su prvi koji upozoravaju da hobotnice nisu magično rešenje. Najveća prepreka je izuzetno visoka stopa smrtnosti paralarvi u prirodi, za koju morski ekolozi procjenjuju da može doseći 99,9 posto. To znači da je od 150-160 hiljada oslobođenih jedinki samo oko stotinu moglo preživjeti do odrasle dobi.
Međutim, istraživači vide ove podatke u drugačijem svjetlu. S obzirom na ogroman reproduktivni potencijal plavih rakova, čak i relativno mali broj preživjelih hobotnica mogao bi imati značajan utjecaj.
– Plavi rakovi imaju nevjerovatan reproduktivni potencijal i stopu plodnosti – ističe Pietro Emmanuele, morski biolog sa Univerziteta u Bolonji.
Odrasla hobotnica teška jedan kilogram može pojesti do četiri raka srednje veličine dnevno pod povoljnim uvjetima. Ključno je, objašnjavaju naučnici, da hobotnica ne mora da pojede milione rakova da bi uticala na sledeću generaciju. Ako uhvati samo jednu ženku koja nosi više od milion jaja, uklonio je ogroman potencijalni izvor novih rakova iz ekosistema.
ZA SVAKI SLUČAJ
Politika i društvo
Pripremate se za najgore? Tone zlata su tajno premještene iz Amerike u Evropu
Drugi značajan problem je neusklađenost staništa. Obična hobotnica uglavnom ne voli topla, plitka i pješčana staništa nalik na lagune, a to su područja na kojima plavi rak nanosi najveću štetu. Skeptici, uključujući neke lokalne ribare, upozoravaju da čak i ako hiljade hobotnica prežive, možda neće provesti dovoljno vremena na pravim mjestima kako bi značajno smanjile populaciju rakova.
– Jako sumnjamo u mogućnost adaptacije hobotnica – rekao je Antonio Cavallari iz ribarske zadruge u Comacchiju. Vadis Paesanti, potpredsjednik ribarske organizacije Confcooperative Fedagripesca, bio je još direktniji: “Naučni dokazi su jasni, hobotnica ne živi na pješčanom dnu. Gradimo kuće za nju ili ne.”
I sami istraživači priznaju ova ograničenja i naglašavaju da je “Octo-Blu” samo jedan dio šire strategije. Istovremeno istražuju i druge domaće grabežljivce, poput brancina i jegulje, koji se mogu hraniti rakovima ili njihovim jajima. Hobotnice nisu zamišljene kao jedino, već kao jedno od oružja u biološkom arsenalu. Sada dolazi ključna faza – pažljivo praćenje kako bi se utvrdilo koliko dugo će hobotnice preživjeti, hoće li se nastaniti u ciljanim područjima i, konačno, hoće li njihov apetit biti dovoljan da ostavi trag na populaciji plavog raka.
