Temeljna premisa i ključna teza kapitalnog djela “Kulturno pamćenje”, jednog od najutjecajnijih evropskih teoretičara kulture Jana Assmanna, jeste da “prošlost nastaje tek odnosom prema njoj“ a ne samo pukim protokom vremena.
Pamćenje, piše dalje Assmann oslanjajući se na Halbwachsa, čovjeku prirasta tek u procesu njegove socijalizacije. “Istina, uvijek je pojedinac taj koji ima pamćenje, ali njegovo pamćenje je kolektivno oblikovano.“
Prema prošlosti, pisao je Assmann, društva se mogu odnositi sasvim različito.
“Ona mogu, kako je Ciceron rekao za barbare, živjeti od danas do sutra i danas smireno prepustiti prošlosti, koja u ovom slučaju znači nestajanje i zaborav, ali ona mogu i sva svoja pregnuća usmjeriti na to da danas postave u trajanje, naprimjer tako što će, kao Ciceronovi Rimljani, sve planove usmjeriti na vječnost…“, pisao je Assmann.
Kakav je naš odnos prema prošlosti, koliko je naše pamćenje kolektivno oblikovano prema našoj recentnoj prošlosti i iskustvu dvostruke agresije, sa kakvom odgovornošću joj pristupamo, baš se danas (naročito u medijskom prostoru) najbolje vidi.
Spletom okolnosti dan nakon smrti presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, odgovornog za učešće u četiri Udružena zločinačka poduhvata i genocidu kao vrhuncu tog monstuoznog ratnog plana protiv nezavisne Bosne i Hercegovine, obilježava se i godišnjica osnivanja zločinačke paradržave Hrvatske Republike Herceg Bosne.
Dok izvještavanje o smrti ratnog zločinca Ratka Mladića i svim reakcijama koje su na tu vijest uslijedile jasno oslikava odnos prema prošlosti u slučaju zločina koje je počinila Vojska Republike Srpske sa njim na čelu, današnja i dosadašnja praksa je pokazala da je u ovdašnjem odnosu, naročito najutjecajnijih medija u Sarajevu, prema komplementarom udruženom zločinačkom projektu nazvanom “Hrvatska Republika Herceg Bosna” postoji mnogo nejasnoća, nedosljednosti i licemjernosti.
Nikakvu pažnju, uznemirenost ili reakciju u Sarajevu nije izazvala vijest koju je jutros objavilo stranačko glasilo HDZ-a BiH “Večernji list“ da će danas u Mostaru biti obilježena 33. godišnjica osnivanja zločinačke paradržave “Hrvatske Republike Herceg Bosne” uz prisustvo najviših predstavnika političkog, društvenog i kulturnog života Hrvata gdje se posebno ističu lider HDZ-a Dragan Čović i ministar odbrane u Vladi Republike Hrvatske Ivan Anušić. Ceremoniji će svojim prisustvom doprinijeti i novinar Jozo Pavković, akademik Mladen Bevanda i brojni drugi.
Pa ipak, ne pamtim kada je u domaćoj javnosti bilo kome od njih postavljeno pitanje zašto sudjeluju u veličanju zločinačkih projekata i zločinaca koji su taj projekt provodili kao što je to u slučaju zvaničnika iz Republike Srpske.
Odakle ta neugodnost za dio ovdašnje javnosti u jednakom tretmanu sudski presuđenog UZP-a na čelu sa Bobanom i UZP-a na čelu sa Mladićem pitanje je za politološke i sociološke studije, ali nema sumnje da bi Mladić, da je živ i u mogućnosti, imao sve razloge da uputi čestitku vrhu HDZ-a koje stoji iza organizacije manifestacije povodom godišnjice osnivanja HRHB.
Evo i zašto.
U srpskim nacionalističkim krugovima postoji jedna blesava i historijski neutemeljena teza da je Republika Srpska stvorena da se “Srbima ne ponovi genocid iz 1942. godine“. Na nju se srpski nacionalisti pozivaju kada brane uspostavljanje tog paradržavnog projekta.
Američki historičar Robert Donia u važnoj monografiji “Radovan Karadžić – Uzroci, postanak i uspon genocida u BiH“ temeljito je pokazao koliko je takva teza historijski neodrživa na primjeru saradnje srpskih i hrvatskih ratnih lidera.
“Srpski i hrvatski učesnici su se složili da Bošnjaci ne bi trebali živjeti u područjima koja su pod njihovom kotrolom. On (Nikola Koljević) je apelirao na Tuđmana i njegove savjetnike da se pridruže SDS-u u upotrebi sredstava prisile vlade u provođenju transfera stanovništva u BiH. Tuđman, iako se sa zakašnjenjem pridružio sastanku, blagonaklono je gledao na Koljevićeve prijedloge. (…) Tokom sastanka, i srpski i hrvatski učesnici su izrazili isto mišljenje da Bošnjaci predstavljaju najveću prepreku za podjelu BiH. Imali su zajednički stav u kritici Bošnjaka zbog njihove građanske političke filozofije i prema navodima visokog nataliteta. (…) Boras je predvidio da bi vlade predloženih srpskih i hrvatskih državica (u BiH, op. a.) trebale sarađivati da spriječe Bošnjake da se vrate u svoje domove“, opisao je Donia detalje sastanka između predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana sa visokim zvaničnicima Karadžićevog SDS-a održanog u Zagrebu 8. janauara 1992. godine.
Ukratko, praviti određenu distinkciju između dva UZP-a nema ni političko, ni moralno, ni historiografsko opravdanje. Oni su komplementarni, međusobno su se nadopunjavali i zaslužuju podjednak tretman.
Ali, sve ovo neodljivo podsjeća na licemjeran i zlonamjeran pristup koji je njeguje u političkom vrhu hrvatske države. Već smo naveli da obilježavanju godišnjice osnivanja zločinačke paradržave “Hrvatska Republika Herceg Bosne” danas prisustvuje ministar odbrane Republike Hrvatske Ivan Anušić, po vlastitom priznanju učesnik agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Istovremeno, ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske je zaprijetilo Crnoj Gori blokiranjem napretka Crne Gore na putu ka članstvu u EU jer je predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić na svojim društvenim mrežama podijelio poruku u kojoj je izrazio sućut povodom smrti zločinca Ratka Mladića.
“Izražavanje sućuti povodom smrti pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića od strane predsjednika Skupštine Crne Gore neprihvatljivo je i protivno vrijednostima na kojima počiva Evropska unija”, naveli su iz ministarstva vanjskih poslova Hrvatske.
Ista ta država je povodom samoubistva ratnog zločinca Slobodana Praljka, jednog od aktera UZP-a, organizovala komemoraciju u njegovu “čast” u svom najvišem zakonodavnom domu – saboru.
Ovaj primjer, a i brojni drugi, pokazuju da zvanični Zagreb nastoji ostvariti monopol nad sjećanjem na ratne devedesete i odrediti mjeru dopuštenog i nedopuštenog. Pristajanje na to možda bi omogućilo lakši “evropski put” ali bi značilo gaženje evropskih vrijednosti na koje se oni tako često pozivaju na vlastitu štetu. Dosadašnje iskustvo je pokazalo da sluha za takvu nečasnu politiku u jednom dijelu naše javnosti itekako ima.
Preuzeto sa: istraga.ba
