Od prvih granata na Dubrovnik u oktobru 1991. do operacije “Oslobođena zemlja” u avgustu 1992. godine, hrvatske snage su postepeno razbijale obruč oko grada i potiskivale neprijatelja prema Popovom polju.
na ovaj dan, 13. avgusta 1992. godinezavršila je operacija Hrvatske vojske pod kodnim imenom “oslobođena zemlja”jedna od ključnih, ali danas mnogo manje poznata akcija na Južnom frontu. Nakon gotovo tri sedmice teških borbi, hrvatske snage preuzele su kontrolu nad strateški važnim brdsko-planinskim područjem u zaleđu Dubrovnika, ojačale obranu grada i stvorile uvjete za konačno oslobođenje Konavala.
Da bismo shvatili zašto je ova operacija bila toliko važna, potrebno je vratiti se skoro godinu dana unazad – u jesen 1991. godine, kada je Dubrovnik postao jedna od glavnih meta agresije JNA i snaga koje su joj pomagale iz Crne Gore i istočne Hercegovine.
Počeo je opšti napad na Dubrovnik 1. oktobra 1991. godine. Prema gradu pod zaštitom UNESCO-a krenule su trupe Jugoslovenske narodne armije, snaga Teritorijalne odbrane Crne Gore, pripadnici MUP-a Crne Gore i dobrovoljci iz srpskih gradova istočne Hercegovine. U tadašnjoj propagandi, operacija je predstavljena gotovo apsurdnim sloganom – kao “rat za mir”.
Jedna od prvih meta napada bila je odsjecao Dubrovnik od ostatka zemlje i svijet. Već prvog dana grad je ostao bez struje i vode. Informativni centar, repetitor i relej na Srđu pogođeni su raketama koje su prekinule telefonsku i radio vezu.
Granate su počele stizati prema dubrovačkom području sa položaja JNA i Hercegovačkog korpusa oko Trebinja. Napad je krenuo istovremeno iz više pravaca: od crnogorske granice i Debelog Brijega prema Konavlima, iz pravca Trebinja prema Brgatu i prema Slanom preko Ćepikuća. Počela je višemjesečna opsada.
Snimci jugoslovenske i crnogorske televizije iz tih dana pokazuju koliko su napadačke snage bile ubijeđene da će operacija biti kratkog vijeka. Posebno je ostao u sjećanju snimak pripadnika budvanske jedinice koji su prije odlaska na ratište rekli da će sljedeću kafu popiti – na Stradunu.
Dubrovnik se, međutim, pokazao mnogo težim golom nego što su očekivali. Mesecima su grad i njegovi branioci trpeli opkoljavanje, artiljerijske napade i gotovo potpunu izolaciju. Tek u proljeće 1992. počeo je veliki hrvatski protunapad, koji je postepeno mijenjao odnos snaga na jugu. U agresiji na dubrovačko područje poginula su 92 civila, 417 hrvatskih branitelja, 11 pripadnika Narodne obrane i tri vatrogasca.
Hrvatska vojska ide u napad
Do maja 1992. Hrvatska vojska uspjela je deblokirati Dubrovnik i počela sistematski potiskivati neprijateljske snage od grada.
Sljedeći veliki korak bila je operacija „Tigar“, započeta početkom jula 1992. godine. Hrvatske snage oslobodile su značajno područje dubrovačkog zaleđa i potisnule Vojsku Republike Srpske prema Popovom polju. Većinu najtežih ofanzivnih operacija izvele su gardijske brigade. Problem je nastao kada su, nakon postizanja prvih ciljeva, novu odbrambenu liniju preuzele manje opremljene i manje iskusne rezervne jedinice.
Već 9. jula uslijedio je snažan kontranapad. Hrvatske rezervne snage pretrpjele su gubitke i morale su se povući, a sela Zavala i Orahov Do ponovo su izgubljena. Time je otvorena opasna pukotina u hrvatskoj odbrani. Slano, koje je nedavno oslobođeno, ponovo je bilo ugroženo, a neprijateljske snage dobile su priliku da pritisnu puteve koji su povezivali Dubrovnik sa ostatkom Hrvatske.
Dalji prodor zaustavljen je brzom intervencijom 3. bataljona 4. gardijske brigade, ali je komandi Južnog fronta bilo jasno da postojeća linija nije dugoročno održiva. Generale Janko Bobetko i njegovo osoblje je ponovo moralo da preuzme inicijativu. Nova operacija je dobila ime “oslobođena zemlja”.
Cilj više nije bio samo vraćanje izgubljenih pozicija. Hrvatska vojska željela je zauzeti dominantne visove sjeverno od pravca Zavala – Osojnik i tako stvoriti dovoljno duboku odbrambenu zonu da Dubrovnik i komunikacije prema gradu više ne mogu biti ozbiljno ugrožene. Glavni teret napada ponovo je pao na jedinice profesionalne garde. Nosilac operacije bila je 1. gardijska brigada “Tigrovi”, zajedno sa dijelovima 2. i 4. gardijske brigade i rezervnim jedinicama, uključujući 115., 148. i 163. brigadu.
Napad je počeo 23. jula 1992
Pred hrvatskim vojnicima bio je jedan od najtežih terena Južnog bojišta – kamenito, strmo i teško područje Bobana. Na takvom području klasično napredovanje je bilo izuzetno iscrpljujuće, a svaki dominantni vrh mogao je postati jako odbrambeno uporište. Borbe su trajale danima.
Postepeno su oslobađana neprijateljska uporišta od Zavale prema Modroglavini i sela Kutina, Nevada i Začula. Posebno značajan uspjeh bilo je zauzimanje artiljerijskog položaja Uskoplja, kao i strateških uzvišenja Golubov kamen i Meterniz. Upravo sa ovih položaja snage VRS mogle su direktno ugroziti saobraćaj na Jadranskoj magistrali na području Rijeke Dubrovnik.
RUŠENJE PEJZAŽA
360°
Vaganj 95: Srbi krenuli u žestok kontranapad nakon ‘Oluje’, ali su istog dana zaustavljeni
Svaki osvojeni vrh značio je da se neposredna opasnost od Dubrovnika pomiče još nekoliko kilometara u unutrašnjost. Do sredine avgusta hrvatske snage uspostavile su novu odbrambenu liniju na planinskom grebenu uz južni rub Popova polja. Osvajanjem dominantnih pozicija kao što su Kobilje brdo, Ovča i Vranilova glava, Dubrovnik je konačno dobio ono što gotovo nije imao u najtežim mjesecima 1991. godine – sigurnu operativnu dubinu.
Neprijateljske snage više nisu mogle ponovo izbiti prema moru ili ugroziti ključne transportne veze jednostavnim lokalnim protunapadom.
“Oslobođena zemlja” dakle nije bila samo borba za nekoliko sela i kamenitih vrhova. Bio je to dio mnogo šire operacije kojom je Hrvatska vojska tokom 1992. godine korak po korak mijenjala situaciju na krajnjem jugu zemlje.
Cijena je bila visoka. Samo je 1. gardijska brigada, od početka borbi na Južnom frontu u aprilu do kraja ove operacije, imala 45 poginulih i 272 ranjena pripadnika. Ali nakon tih borbi više se nije postavljalo pitanje može li neprijatelj ponovo stegnuti obruč oko Dubrovnika kao u jesen 1991. godine. Pitanje je bilo koliko će hrvatskim snagama trebati da ga potisnu dalje.
Odgovor je stigao nekoliko mjeseci kasnije. U oktobru 1992. uslijedila je operacija “Vlaštica”, nakon čega su uslijedile završne akcije kojima je oslobođeno preostalo okupirano područje na krajnjem jugu Hrvatske i pojačana sigurnost Dubrovnika i Konavala.
