Zatvorenicama Ruskinje obećano je pomilovanje, novac i novi život, ali su nakon odlaska na front mnoge od njih, prema svjedočenjima, završile izložene nasilju, ucjenama i samovolji svojih komandanata.
Zatvorenice Ruskinje dobile su ponudu koju su mnogi teško odbili: da godine provedene iza rešetaka zamijene odlaskom u rat. Ako potpišu ugovor sa Ministarstvom odbrane i odu u Ukrajinu kao vojne bolničarke, obećavaju im se plata, novac u slučaju ranjavanja, obeštećenje porodicama u slučaju smrti i, što je najvažnije, pomilovanje i sloboda.
Za žene osuđene na deset ili petnaest godina zatvora to je značilo mogućnost da počnu ispočetka. No, šta ih je čekalo nakon napuštanja kolonije, pokazuje velika istraga ruskog nezavisnog portala Verstka, koju je prenio Meduze za neke se ispostavilo da je gore od zatvora. Žene govore o seksualnom nasilju, ucjenama, uskraćivanju liječenja i odmora, iznudama, prijetnjama da će ih njihovi drugovi smijeniti, kao i komandantima za koje, tvrde, pravila praktično ne postoje.
– Nisu me ponizili u zatvoru kao u vojsci – opisala je ona Ludmila Poltarakova .
Već 2022. godine rusko Ministarstvo odbrane počelo je pokušavati da regrutuje žene iz kaznenih kolonija, ali su takvi pokušaji u početku bili ograničeni. Dvije godine kasnije pokrenut je mnogo ozbiljniji eksperiment pod nazivom “Izbor” – na ruskom “Vybor”.
Prema informacijama do kojih je došla Verstka, tokom 2024. godine zatvorenice spremne da potpišu vojni ugovor počele su da se prikupljaju iz ženskih zatvora u nekoliko ruskih regiona. Trebalo je da rade uglavnom u taktičkoj medicini: evakuišu ranjene, pružaju prvu pomoć i služe kao medicinske sestre u jedinicama u blizini prve linije fronta. Meduza navodi da je prvi veći kontingent okupljen početkom 2024. godine na jugu Rusije. Ponuda je bila specifična. Ugovor, kako su govorili ženama, trebalo je da traje godinu dana . Plata je trebalo da počne od oko 220.000 rubalja mesečno, za povrede su obećane isplate od milion do tri miliona rubalja, odnosno u slučaju smrti pet miliona porodica.
Ali pravi mamac nije bio novac. Bio je to bekstvo iz zatvora. Ženama je obećano pomilovanje i oslobađanje od ostatka kazne. Za nekoga ko je još imao deset godina kazne pred sobom, odlazak na front bi mogao izgledati kao opasan, ali racionalan izbor. Prva grupa, prema svedočenju izvora Verstke, praktično nije prošla ozbiljnu selekciju ili pripremu. Rečeno im je, jednostavno: hoćeš da izađeš – potpiši.
Posljedice su prema navodima bile katastrofalne. Izvor tvrdi da su neke od žena poginule u borbama, ali da su neke umrle od droge, alkohola, nesreća s oružjem ili međusobnih sukoba. Verstka nije uspjela pronaći nezavisnu potvrdu svih ovih pojedinačnih slučajeva, što i sama naglašava. Za sledeću grupu Rusi su zato organizovali ozbiljniju obuku. Instruktori iz Wagnera učili su ih kako da spasu ranjene
U jesen 2024. vojni regruti stigli su u žensku koloniju u naselju ja slikam u Irkutskoj oblasti. Za samo nekoliko sedmica buduće medicinske sestre su morale biti pripremljene za nešto s čime većina njih nikada nije imala kontakt – rad pod vatrom i brigu o teško ranjenim vojnicima. Na kraju, u obuku su uključeni i bivši pripadnici Wagnera, ljudi sa iskustvom ratovanja na Kavkazu, u Siriji, Centralnoafričkoj Republici i Ukrajini. Zatvorenice su naučile da stavljaju podveze, zaustavljaju krvarenje, puze po terenu i izvlače ranjenike iz zone borbe. Obuka iz taktičke medicine trajala je samo oko dvije sedmice.
Instruktori su, međutim, bili iznenađeni njihovom motivacijom. Jedna je Verstki rekla da su žene radile izuzetno ozbiljno i disciplinovano. Za mnoge od njih razlog je bio jednostavan: na kraju tog puta bila je sloboda. Međutim, jedan od instruktora ih je upozorio da ne pokušavaju ići do prve linije. Smatra da će dolazak žena među muškarce koji godinama žive u rovovima otvoriti čitav niz problema koje vojni propisi neće moći kontrolisati. Prema njegovom svjedočenju, žene se nisu mnogo obazirale na upozorenje. Svaka je imala svoju verziju iste nade: izdržati godinu dana i izaći iz rata kao slobodna žena.
Među njima je bilo Ludmila Poltarakova. Prije zatvora bavila se aikidoom i sportovima snage. Osvojila je prvo mjesto na Evropskom prvenstvu u obaranju ruke i dobila titulu međunarodnog majstora sporta.
A onda je 2019. godine njen život krenuo potpuno drugačijim putem. Uhapšena je u Moskvi dok je ostavljala pakete mefedrona na skrivenim mjestima za mušterije. U stanu je pronađena veća količina droge. Poltarakova je priznala krivicu i ispričala istražiteljima da drogu nije uzimala sama, već da ju je prodavala za novac, za koji je tvrdila da je pomagala bratu i sestri. Osuđena je na 15 godina zatvora i završila je u kaznenoj koloniji IK-40 u Irkutskoj oblasti. Kada su vojni regruti stigli, ona je pristala.
Bila je među 73 zatvorenika koji su bili uključeni u eksperimentalnu grupu vojnomedicinskih radnika. Krajem 2024. izvedeni su iz zatvora, a početkom 2025. stigli su na područje okupiranog dijela Luganske oblasti. Na papiru su postale vojne bolničarke. U praksi su ubrzo shvatili da se vojska za njih zove sasvim drugačije.
U vojsci su dobili nadimak ‘veštice’ – po ruskom slovu V (ve), početnom slovu naziva projekta ‘Vybor’ (Izbor). Izazov je ubrzo postao pogrdni izraz za bivše zatvorenike, neku vrstu niže kaste u vojsci. Kako su žene ispričale Verstki, to ime vrlo brzo više nije bilo samo administrativna oznaka, već gotovo kasta. Bio je to podsjetnik da su oni bivši zarobljenici i da, bez obzira na uniforme i ugovore, nemaju ista prava kao ostali vojnici. Jedna od žena je sažela osjećaj riječima da brzo shvatite da za komandovanje “niste ni medicinska sestra, ni vojnik, pa čak ni žena”.
Poltarakova je dodijeljena 12. tenkovski puk Kantemirov divizija Prve tenkovske armije. Žene su živjele u podzemnom bunkeru sa šest kreveta, buđavim jastucima i vojnim telefonom. I sami su pokušali da ga pretvore u manje-više normalan prostor: dobili su posteljinu, čajnik, ćebad, bojler, pa čak i plišane igračke. Tvrde da uglavnom nisu imali problema sa običnim vojnicima. Problemi su počeli sa komandantom.
Prema svedočenju Poltarakovog komandanta puka Sergey Zhitkovpozivni znak Oskol, počeo ju je pozivati u svoj bunker da mu napravi medicinsku masažu. U početku je, tvrdila je, to bio kraj. Zatim ju je počeo seksualno dirati. Kada ga je odbila, Poltarakova tvrdi da je saznala da ju je drugi policajac prema navodima ranije preporučio Žitkovoj kao ženu sa kojom bi mogao da ima seks. Poltarakova je kasnije vojnom istražitelju opisala šta se dogodilo. Tvrdi da ju je Žitkov silovao 14. februara 2025. Prema njenom iskazu, nasilje se nastavilo tokom marta. Tvrdila je i da su mnogi vojnici znali šta se dešava i da su oficiri došli po nju kada je komandant zatražio.
U aprilu je, prema njenoj verziji događaja, nastupio trenutak nakon kojeg više nije mogla šutjeti. prema navodima je komandir telefonom naredio ženama iz bunkera da seksualno “zabavljaju” visokog oficira koji mu je došao u posjetu. Poltarakova se slomila i počela je da viče. Druga žena je otišla umjesto nje.
Nakon skandala, Poltarakova je vraćena u sanitetski bataljon, ali je prije toga potpisala izjavu da protiv Žitkova nema pritužbi. Kasnije je rekla da je to učinila jer se bojala da bi prijavljivanje moglo upropastiti njenu šansu da dobije nagradu i izbriše joj zatvorsku kaznu.
Tu se priča nije završila. Poltarakova se vratila u prvu liniju. 6. juna 2025. ranjena je u napadu dronom dok je izvlačila ranjenog vojnika. Nakon povrede glave, dobila je epileptične napade, ali se ponovo vratila u službu. Njeni drugovi tvrde da je tokom svoje službe pomogla u spasavanju više od 300 ljudi.
Istovremeno je postajala sve otvorenija u svojoj kritici sistema. Ona je rekla da se bivšim zatvorenicima uskraćuju nagrade, godišnji odmori i druga prava upravo zato što su došli iz kaznenih kolonija.
– Svi smo mi obespravljeni robovi – rekla je ona u obraćanju javnosti, čiji sadržaj prenosi Meduza. Tvrdila je da tokom osam mjeseci mukotrpnog rada nije mogla da se izbori ni za osnovna prava, a da ju je vojska više ponizila nego sam KPZ zbog njene zatvorske istorije.
U junu 2026. godine, nakon još jednog boravka u vojnoj bolnici, odlučila je prijaviti silovanje vojnom tužilaštvu i javno progovoriti. Tada je situacija postala još opasnija. Nakon javljanja, vraćena je na borbeno dežurstvo. Ona je odbila. Tvrdila je da je vjerovala da je poslata na mjesto gdje će biti ubijena i na taj način uklonjena kao problematični svjedok. Početkom jula počela je javno da govori o optužbama protiv policajaca i korupciji za koju je tvrdila da je videla u jedinici. Nekoliko dana kasnije rekla je da je spremna na mogućnost da bude “razmažena”. Ruski vojni izraz “obnuliti” doslovno znači “dovesti do nule” (brisati), ali je tokom rata dobio mnogo zlokobnije značenje: koristi se za prema navodima namjerno slanje neposlušnih vojnika u gotovo sigurnu smrt ili njihovu fizičku likvidaciju od strane vlastitih ljudi.
Od 15. jula Poltarakova više nije bila dostupna prijateljima. Prije nego što je komunikacija prekinuta, uspjela je prijaviti da je vojna policija stigla po nju u bolnicu. Neposredno prije objavljivanja istrage, Verstka je utvrdila da je živa i da je na frontu. Međutim, protiv nje je pokrenut krivični postupak zbog odbijanja da izvrši nalog.
Poltarakova nije jedina žena koja je progovorila.
Dvadeset tri godine Darja Čiruhinatakođer bivša zatvorenica i bolničarka 370. sanitetskog bataljona, javno je govorila o seksualnim prijetnjama, fizičkom nasilju, podmićivanju i problemima u dobijanju medicinske pomoći. U jednom snimljenom razgovoru požalila se svom nadređenom da dolazi muškarac koji tvrdi da je brat pripadnika FSB-a i prijeti da će baciti granatu u njen bunker ako ne pristane na seks.
Čiruhina je govorio io ozbiljnim zdravstvenim problemima. Tvrdila je da je na frontu dobila dijabetes, ali da mjesecima nije mogla da se adekvatno liječi, te da su je tjerali da potpiše da je to odbila pod pritiskom. Prema njenim riječima, kada bi u jedinicu dolazili visoki oficiri, žene koje su se žalile jednostavno bi bile odvođene da ne mogu govoriti.
Istovremeno je, tvrdi, morala da izvlači mrtve vojnike. U ruskom vojnom žargonu za mrtve se koristi izraz “tovar 200” (napomena, postoji čak i film sa istim naslovom iz 2007. godine). Čiruhina je opisala kako je, uprkos zdravstvenim problemima, sa opremom morala prevoziti tijela koja su mogla biti teška i više od stotinu kilograma. Takođe je prestala da komunicira sa javnošću sredinom jula.
U istrazi se pojavljuje još jedan gotovo nevjerovatan aspekt projekta. Nisu svi odnosi između zatvorenika i vojnika bili prisilni. Neke žene na frontu su ulazile u dobrovoljne veze, a bilo je i trudnoća. Verstkini sagovornici tvrde da znaju za najmanje tri porodice. Problem je nastao nakon rođenja djece. Prema njihovim tvrdnjama, žene nisu automatski puštane iz vojske. Novorođenčad su morala biti otpuštena sa ratišta, a majkama je prema navodima prijetilo da će beba završiti u domu ako im ne nađu članove porodice. U najmanje nekoliko slučajeva, djeca su na kraju predata rođacima. Majke su nastavile da služe.
Čak ni kraj zatvorske kazne ne znači da mogu ići kući
Žene su otišle u rat zbog obećanja da će im služba omogućiti da se vrate na slobodu. Niko od bivših zatvorenika nije rekao da su nekima istekle čak i prvobitne zatvorske kazne, ali i dalje ne mogu da napuste front. Drugim riječima, žena koja je pristala riskirati svoj život kako bi izbjegla zatvorsku kaznu može se naći u situaciji da joj je datum izlaska već prošao, ali ona i dalje ostaje u vojsci.
Izvor blizak ruskoj zatvorskoj službi tvrdi da je 2025. godine u Irkutskoj oblasti pokrenut treći krug regrutacije žena. Napravljene su liste i počela je priprema novih kandidata. A onda je, tvrdi, iznenada stiglo naređenje da se sve zaustavi. Projekat je prema navodima ocijenjen kao neuspješan.
I obećanje slobode zbog koje su i ušli u projekat.
