Piše: Hajrudin Redžović, thebosnitimes.ba
Znaš šta je najveća ironija Bosne i Hercegovine? To što ova država često ne zna otvoriti ni vrata vlastitih institucija, ali zato njeni sportisti mogu otvoriti vrata pariških salona, restorana, loža, diplomatskih krugova i onih svjetova u koje obična politika ulazi samo s pozivnicom, kravatom i poluspuštenim pogledom.
I tu dolazimo do Slobodana Šoje.
Bivši ambasador Bosne i Hercegovine u Francuskoj i Egiptu, čovjek koji je Pariz gledao iznutra, iz diplomatskih loža, restorana, UNESCO-a, stadiona i onih salona gdje se politika ne vodi vikom nego pogledima, gestama, imenima i simbolima – u razgovoru objavljenom prije nekoliko dana rekao mi je jednu rečenicu koju bi neko u Ministarstvu vanjskih poslova BiH trebao odštampati, uokviriti i zalijepiti iznad svakog ambasadorskog stola:
Naši vrhunski sportisti su ključ koji otvara mnoga francuska vrata.
Ključ.
Ne saopštenje. Ne protokol. Ne press konferencija. Ne anemični prijem za Dan državnosti, s kanapeima, mlakom mineralnom i tri ista lica koja se godinama vrte po ambasadama kao inventar.
Ključ.
Safet Sušić kao Bosna koju Francuzi pamte
Safet Sušić je u Parizu bio više od fudbalera. Bio je bosanski pasoš bez pečata. Čovjek kojem su ljudi prilazili ispred Parka prinčeva samo da ga dotaknu. Šoja svjedoči da je Sušić imao gotovo status božanstva. I nije to mala stvar. To nije sportska anegdota za kafanskog stola. To je diplomatski kapital.
Jer kad ti u Francuskoj neko priđe zbog Sušića, on ne prilazi samo bivšem igraču PSG-a. On prilazi Bosni. Prilazi zemlji koju inače možda zna po ratu, granatama, izbjeglicama, Dejtonu, haosu i političkim blokadama. Ali u tom trenutku, ta zemlja više nije ‘problem’. Ta zemlja je Safet Sušić.
I tu počinje prava diplomatija.
Šoja priča scenu koja vrijedi više od stotinu sterilnih diplomatskih izvještaja. Sjedi sa Sušićem na ručku, dolazi vlasnik restorana s kapom šefa kuhinje i flomasterom. Moli Safeta za potpis. Kaže da je glavni kuhar strastveni navijač Marseillea, ali da je Sušić nešto posebno i da želi baš njegov autogram. A Safet, taj tihi genije, taj bosanski virtuoz bez potrebe da sam sebi diže spomenik, uzme kapu i napiše: ‘Allez OM!’
Naprijed Olimpik.
Legenda PSG-a potpisuje podršku Marseilleu. I svi sretni.
E, to je klasa. To je šarm. To je Bosna kakvu bi trebalo izvoziti u svijet: duhovita, nenametljiva, gospodstvena, pametna, sposobna da razoruža i protivnika i navijača i protokol.
Vaha, šampanjac i vrata koja se sama otvaraju
A onda Vaha.
Vahid Halilhodžić. Čovjek koji je u Parizu izazivao euforiju kad je preuzeo PSG. Šoja priča kako je tih dana bio u čuvenom restoranu u koji je znao svraćati Jacques Chirac. Vlasnik restorana, strastveni navijač PSG-a, pita ga zna li Halilhodžića. Šoja kaže: naravno da znam.
A vlasnik mu odgovara: dovedi ga ovdje i sve ti je večeras besplatno.
Pazi tu scenu. Nije rekao: donesite diplomatsku notu. Nije rekao: pošaljite mi akreditaciju. Nije rekao: ko je ministar, ko je ambasador, ko je predsjedavajući, ko blokira, ko se rotira, ko je u čijoj kvoti.
Rekao je: dovedi Vahu.
I kad je Vaha došao, čovjek je zaplakao od sreće. Grlio ga. Otvarao šampanjac. Pet šampanjaca, kaže Šoja.
Eto ti diplomatske akademije u jednoj slici: restoran u Parizu, bosanski ambasador, Vaha Halilhodžić, vlasnik koji plače, šampanjac i vrata koja se sama otvaraju.
A mi? Mi decenijama ne znamo od toga napraviti sistem.
Imamo ključ, ali ne znamo gdje su vrata
Znači, Bosna ima Sušića, Vahu, Mešu Baždarevića, Faruka Hadžibegića, Barbareza, Spahića, Džeku, Pjanića, Nurkića, Lanu Pudar, Amela Tuku, Mirzu Teletovića, generacije sportista koji su po svijetu napravili ono što nijedna ambasadorska garnitura nije mogla platiti. I šta mi radimo s tim?
Ništa ozbiljno.
Tu i tamo ih se sjetimo kad treba fotografija. Kad treba protokol. Kad treba da neko dođe, mahne zastavom, nasmije se i popuni svečarsku prazninu. Ali strategija? Sistem? Državna sportska diplomatija? Plan kako da se popularnost tih ljudi pretvori u trajni međunarodni ugled Bosne i Hercegovine?
Tu nastupa ona naša stara bolest: imamo ključ, ali ne znamo gdje su vrata.
I zato je Šojina rečenica toliko važna. On ne priča iz teorije. On nije profesor iz PowerPointa. On je čovjek koji je sjedio u loži PSG-a, pored Diane Halilhodžić, dok su oko njega prolazili Jean-Paul Belmondo, Nicolas Sarkozy, Dominique de Villepin, Michel Barnier i francuska politička, kulturna i sportska krema.
I sa svima je mogao razgovarati.
Zašto?
Zato što je Bosna tada imala ulaznicu. A ta ulaznica nije bila diplomatska nota. Bila je Vaha. Bila je Sušić. Bila je lopta. Bila je emocija koju protokol ne može proizvesti.
Meša i moralni kapital države
Još je jača Šojina anegdota o Mehmedu Baždareviću. Bio je u posjeti našem udruženju blizu mjesta gdje je Meša živio. Baždarević nije mogao ostati, bio je zauzet. Ali je došao samo da ga pozdravi i zahvali mu što obilazi naše ljude. Putovao je 40 minuta, ostao pet minuta i vratio se nazad još 40 minuta.
Ko to radi?
To radi čovjek koji razumije šta znači država kad je nema dovoljno. Šta znači narod kad je rasut. Šta znači ambasador kad dolazi među svoje ljude, a ti, kao sportista koji je u toj zemlji nešto značio, osjetiš potrebu da dođeš i kažeš: tu sam.
To je moralni kapital. To je ona fina, rijetka, gotovo zaboravljena vrsta bosanske veličine koja se ne dere, ne prijeti, ne maše funkcijom, nego putuje 40 minuta da bi nekome stisnula ruku.
Strategija koja nikad nije napisana
I sad dolazimo do najvažnijeg pitanja: zašto Bosna i Hercegovina nikada nije sistemski iskoristila taj kapital?
Šoja predlaže ono što je toliko logično da boli: Ministarstvo vanjskih poslova BiH trebalo bi napraviti ozbiljnu strategiju promocije zemlje uz pomoć bivših i sadašnjih sportista. Ne kao folklor. Ne kao dekoraciju. Ne kao protokolarnu sliku za arhivu. Nego kao državnu politiku.
Jer sportisti nisu obični ljudi. Oni su, kako kaže Šoja, osobe koje mase obožavaju. Njihova pojava izaziva pažnju. Njihovo ime otvara prostor. Njihov dres nosi emociju. Njihova biografija govori brže od ambasadorskog govora.
I to se sada, na Mundijalu, vidjelo brutalno jasno.
Dok država muca, reprezentacija govori tečno
Dok su naši političari objašnjavali da li država postoji, Zmajevi su je pokazivali.
Dok su lobisti u Washingtonu pisali skupe rečenice protiv Bosne i Hercegovine, naši momci su u Americi svojim prezimenima, golovima, suzama i dresovima radili najskuplju moguću kampanju za tu istu državu.
Dok institucije čekaju instrukcije, dijaspora puni ulice Toronta, Los Angelesa i Seattlea.
Dok ambasade šalju dopise, navijači pjevaju.
Dok država muca, reprezentacija govori tečno.
I zato ovaj Mundijal nije samo sportska priča. Ovo je ogledalo. U njemu se vidi sve: i snaga Bosne i nesposobnost Bosne. I talent države i nemoć sistema. I ono najbolje što imamo i ono najgore što nas stalno vraća unazad.
Vanjska Bosna, najjači izvozni proizvod
Šoja je u intervjuu brutalno precizan: postoje dvije Bosne i Hercegovine. Jedna unutar granica, posvađana, potrojena, tvrdoglava, opterećena pogrešnim navikama. I druga izvan granica, ona koja je pobjegla od našeg primitivizma, ali sačuvala ono najljepše što Bosna daje svojoj djeci.
Ta vanjska Bosna, kaže Šoja, često je zdravija, naprednija i bliža ideji Bosne nego ova zatvorena u vlastite granice.
Teška rečenica. Ali nije li baš Mundijal pokazao da u njoj ima bolne istine?
Pogledaj tribine. Pogledaj djecu rođenu u Americi, Kanadi, Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, Švicarskoj. Govore engleski, njemački, švedski bolje nego bosanski, ali kad krene himna, pukne nešto u njima što ne može objasniti nijedna sociološka tabela.
Oni Bosnu možda ne znaju svakodnevno, ali je osjećaju ritualno. Ne žive njene račune, ali nose njenu ranu. Ne stoje u njenim redovima pred šalterima, ali znaju zašto im se otac stegne kad vidi zastavu. Znaju da ta zemlja nije samo geografija. Ona je porodična trauma, ponos, prezime, mezar, priča za stolom, pjesma u autu, suza pred televizorom.
To je soft power koji nijedna agencija ne može izmisliti.
Gol kao diplomatska nota
I zato je razgovor sa Šojom važan. On tvojoj navijačkoj euforiji skine zastavu s ramena, uvede je u diplomatski salon i kaže: gospodo, ovo nije emocija bez politike. Ovo je politika u najčistijem obliku.
Sport je ulaznica. Dres je pasoš. Gol je diplomatska nota. Navijačka pjesma je kulturna misija. A Sušić, Vaha i Meša nisu samo legende. Oni su dokaz da Bosna ima vrata u svijetu — samo što država još nije naučila kako da ih otključa.
I zato, kad sljedeći put neki ministar odluči slati u svijet delegaciju od petnaest ljudi, neka povede jednog pravog sportistu.
Možda će prvi put neko zaista otvoriti vrata.
Hajrudin Redžović je bosanskohercegovački novinar, autor i publicista iz Tešnja. Autor je knjige “Operacija Cardiff – Priča o zemlji kojoj su rekli da ne postoji”, posvećene mundijalskom putu Zmajeva i fenomenu zemlje koja kroz fudbal potvrđuje vlastito postojanje.
(TBT)
The post ZMAJEVI, MUNDIJAL I PASOŠ BEZ PEČATA Redžović: Sport je ulaznica, dres je pasoš, gol je diplomatska nota, navijačka pjesma je kulturna misija appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
