Od 5. januara 2026. u Federaciji BiH elektronsko podnošenje poreznih prijava postaje obaveza koja u praksi podrazumijeva jedno: bez kvalifikovanog elektronskog potpisa mnogi građani i privrednici neće moći završiti osnovne poreske obaveze na vrijeme. To bi, u idealnom svijetu, bio korak naprijed. U našem, to sve više liči na digitalizaciju koja se prvo naplati, a tek onda objasni.
Porezna uprava FBiH je kao validne za korištenje u svom sistemu navela potpise samo dva ovjeritelja: Halcom i JP BH Pošta. Obje opcije su plaćene. U isto vrijeme, postoji i državna infrastruktura koja nudi besplatan kvalifikovani e-potpis, prije svega kroz IDDEEA-u, a spominje se i kapacitet Uprave za indirektno oporezivanje. Međutim, ti besplatni potpisi se trenutno ne prihvataju u sistemu PU FBiH.
Tu nastaje ključni problem: ako država već ima besplatno rješenje koje građani mogu dobiti legalno i u instituciji, zašto ga federalna porezna institucija ne priznaje? Zašto se obveznici usmjeravaju prema plaćenim opcijama, kada su porezi i doprinosi već dovoljno opterećenje?
Dva narativa, jedna posljedica: plaća korisnik
PU FBiH poručuje da je proces integracije vođen rokovima i da su spremnost za tehničku saradnju pokazala samo dva ovjeritelja, pa je sistem u tom okviru i realizovan. Drugim riječima: “ko je bio spreman, ušao je”.
IDDEEA, s druge strane, javno tvrdi da je sistem PU FBiH razvijan na način koji ga tehnički veže isključivo za Halcom i JP BH Poštu, te da se time faktički favorizuju plaćene opcije. IDDEEA navodi da ima zakonski mandat, tehničke kapacitete i mrežu lokacija na kojima građani mogu dobiti besplatan kvalifikovani e-potpis.
Ko god da je “formalno u pravu”, posljedica je ista: građani i privreda se guraju u trošak koji ne bi morao postojati.
Digitalizacija nije luksuz, nego javna usluga
Digitalizacija javne uprave ima smisla samo ako širi pristup i smanjuje troškove. Ako digitalna obaveza postane novi namet, onda to nije modernizacija, nego prepakovana birokratija sa cijenom na ulazu.
Posebno je problematično što se ova promjena uvodi u momentu kada je fiskalni pritisak na mala i srednja preduzeća u FBiH već visok, a administrativne obaveze se stalno gomilaju. U takvom ambijentu, svako “sitno” plaćanje postaje sistemski trošak, posebno kada se pomnoži na desetine hiljada obveznika.
Pitanja na koja javnost mora dobiti odgovore
Ako PU FBiH želi povjerenje javnosti, ovo pitanje se ne može zatvoriti rečenicama o rokovima i “spremnosti”. Potrebni su jasni, provjerljivi odgovori:
-
Ko je definisao tehničke specifikacije za integraciju e-potpisa i zašto su priznate samo dvije plaćene opcije?
-
Da li je sistem od početka projektovan tako da bude otvoren za sve kvalifikovane ovjeritelje ili je dizajnirao “zatvoreni krug”?
-
Koji je konkretan, datiran plan da se omogući i korištenje besplatnog kvalifikovanog e-potpisa državnih institucija?
-
Ko snosi odgovornost ako obveznici budu kažnjavani ili blokirani zbog prepreke koju je proizvela institucija, a ne korisnik?
Zaključak: javni interes ili interes tržišta?
Ovdje se ne radi o ratu sa privatnim ovjeriteljima. Privatna rješenja imaju svoje mjesto. Ali javna institucija ne smije praviti sistem u kojem je plaćanje uslov da biste izvršili zakonsku obavezu, dok istovremeno zanemaruje besplatnu državnu opciju.
Ako PU FBiH do 5. januara 2026. ne ponudi jasno rješenje interoperabilnosti, dobit ćemo još jedan primjer “digitalne reforme” koja ne rasterećuje građane, nego im dodaje novi račun. A to nije reforma. To je digitalna kapija s naplatom ulaza.
