Srebrenica u novoj epohi: Šta Bošnjaci mogu i moraju? – Istraga .ba

Naše temeljne političke priče – ili narativi, kako se uvriježilo – zastarjele su i besplodne. Svaka priča odražava tok i način mišljenja – i ono nam je zastarjelo, lijeno.

Naš nacionalni misaoni trougao genocid – euroatlantske integracije – stabilna država ni u domaćem ni u međunarodnom svjetlu više nema ni isto značenje ni iste mogućnosti. Jer, sve države postoje u međunarodnom okviru i izložene su posljedicama vanjskih odnosa, ali Bosna i Hercegovina naročito je ranjiva na globalna gibanja.

Jedan ugao vrijedan je razmatranja ovih dana. Genocid u Srebrenici i započet je i završen pod međunarodnim posmatranjem. Istraživači genocida upravo ističu da u strukturi genocida, uz žrtvu i počinioca, uvijek postoji i posmatrač. Posmatrač našeg genocida bio je Zapad, euroatlantski, u kojem se evropsko krilo vajkalo i dopuštalo zločine pred svojim pragom, a američko dočekalo priliku za odlučan udarac.

U poslijeratnom istraživanju, procesuiranju i pamćenju genocida, Zapad je – uz Bošnjake, kao grupu nad kojom je počinjen genocid, i Srbe, kao grupu u čije ime je počinjen genocid – bio jednako važan element. Značilo je to višestruke i iscrpne presude, gonjenje optuženika, podršku preživjelima, ali i dubok upliv u oblike i ton pamćenja genocida.

Vrhunac tog međunarodnog učešća u pamćenju i političkom uokvirivanju posljedica genocida jeste neusvajanje rezolucije o genocidu u Srebrenici u Vijeću sigurnosti 2015. godine. Sve do tada moglo se još i ponadati da će posljedice genocida, kao političkog zločina, biti ako ne otklonjene a ono barem suzbijene i ograničene. Jer Vijeće sigurnosti je (bilo) tačka međunarodne izvršne moći. Nakon vrhunca slijede godine opadanja.

Naša kasnija rezolucija, usvojena u Generalnoj skupštini, tihi je i simbolički odjek iz jedne završene epohe. Zabrana negiranja genocida i slavljenja zločinaca u međuvremenu je međunarodnom intervencijom unesena u domaći krivični zakon, i naša je zadaća da domaće pravosuđe taj alat koristi.

Godine ozbiljnog i profesionalnog rada na pamćenju genocida, kroz pospješen i dosljedan red Memorijalnog centra Potočari, vrijeme su u kojem su poduzeti prvi važni koraci ka našem, autonomnom, bošnjačkom pamćenju genocida. Porast domaćih i međunarodnih naučnih istraživanja, kulturni i popularni vidovi memorijalizacije te potpuno unutarbošnjačko suglasje o Srebrenici pokazuju nam da je genocid dovršena, stabilna tačka bošnjačkog nacionalnog identiteta i političkog pamćenja.

U novonastajućoj epohi, kada se još jedan genocid odvija uživo – ali kada Zapad ne goni počinioce, nego sankcioniše one koji bi ih gonili, sudije Međunarodnog krivičnog suda – naš genocid samo je naša stvar.

Takvo stanje može biti zabrinjavajuće, jer je novo i naglo, ali se otvara i prostor da o stubovima nacionalnog identiteta sami vodimo brigu, bez međunarodne pomoći, jer pomoć uvijek podrazumijeva i tutorstvo, kontrolu i ograničenja.

Godine traženja međunarodnog pravosudnog i političkog priznanja genocida su završene i mnogo je posla na tom polju i dovršeno. Očekivati ili tražiti više u ovoj epohi jalova je rabota.

Vrijeme je da se koristi otvoreni prostor za samostalno promišljanje i baštinjenje genocida u društvenom i političkom polju. Umjesto priznanja i vanjske zaštite, neophodno nam je unutrašnje političko, ekonomsko i duhovno jačanje, uz stalno podsjećanje da ono što se jednom desi uvijek može da se ponovi.

Otuda je, uz pamćenje svih ubijenih, uz naučni i kulturni rad, egzistencijalno važno i politički se voditi činjenicom da genocide iskuse slabi i nespremni narodi.

Ne možemo utjecati na vanjske faktore, ali itekako možemo i moramo voditi brigu o sebi.

Strijeljanje preko 8.000 podrinjskih Bošnjaka, kao i ubijanje preko 30.000 bošnjačkih civila tokom agresije i rata za nezavisnost, jesu i ostat će bošnjačka kolektivna trauma. Isto kao što je nezavisna Bosna i Hercegovina, izvojevana pobjedama i odbranama Armije Republike Bosne i Hercegovine, naš kolektivni trijumf.

Zajednice, kao i pojedinci, traume prežive i prerađuju. Također, i trijumfe postignu i potom bi ih trebali nadograđivati. Dakako, temeljna lekcija svake traume jeste ne dopustiti da se ponovi. Temeljna lekcija svakog trijumfa jeste ne zaboraviti kako je on postignut.

U tom dvojakom sjećanju, između traume i trijumfa, budno prateći svjetska kretanja i regionalne pokrete – jer smo, ipak, regionalna manjina – sadašnje i nove generacije Bošnjaka moraju graditi budućnost u kojoj će sve učiniti da ne dožive novi genocid.