Vjerovatno se pitate zašto na izbornim listama opet imamo ista imena kao prethodnih godina. Kako se približavaju Opšti izbori 2026. godine, politička scena Bosne i Hercegovine ulazi u svoj gotovo ritualni ciklus. Stranke formiraju liste, a javnost sa zamorom posmatra defile uglavnom istih imena koja decenijama dominiraju političkim životom. Osjećaj déjà vu-a nije slučajan; on je simptom duboke, strukturalne bolesti koja izjeda tkivo političkih partija. Pitanje koje se nameće nije zašto nema novih lica, već zašto sistem aktivno odbacuje i eliminiše svaku mogućnost meritokratije. Odgovor leži u nepisanom ustavu bh. politike: dominantnom feudalnom modelu unutarstranačke organizacije.
Da bismo razumjeli zašto će liste i 2026. uglavnom izgledati kao vjerna kopija onih iz 2022. ili 2018. godine, moramo dekonstruisati anatomiju moći unutar velikih stranaka. To je hijerarhija koja se, samo na papiru, čini demokratskom. Proces formalno počinje odozdo prema gore: mjesni odbori daju svoje prijedloge opštinskim, koji te prijedloge prosljeđuju kantonalnim nivoima. Kantonalni odbori zatim te liste šalju centralnim kadrovskim komisijama, a na kraju, kao posljednja instanca, one stižu pred predsjednike i predsjedništva stranaka.
Međutim, ono što zvuči kao proces demokratske legitimacije iz baze zapravo je mehanizam kojim se utvrđuju lokalni feudi. Svaki opštinski ili kantonalni odbor nije ništa drugo do dobro utvrđeni feud, kojim upravlja lokalni politički baron (predsjednik opštinskog odbora). Nerijetko njegova moć ne proizlazi iz ideologije, vizije ili kompetencije, već iz kontrole nad mrežom ljudi – “sigurnih glasova” – koji čine njegov politički kapital. U ovoj “ahbabskoj shemi”, valuta nije stručnost, već lojalnost i broj ljudi koje možete mobilisati. To su mikrokarteli koji funkcionišu po jednom jedinom principu: samoodržanje.
Predsjednik kao nemoćni suveren
U popularnoj percepciji, predsjednici velikih stranaka su svemoćne figure, lideri koji jednim potezom pera odlučuju o sudbinama. Stvarnost je, međutim, daleko kompleksnija i poraznija. Lideri velikih stranaka, poput onih recimo u SDA ili SDP-u, često su taoci vlastite strukture. Oni su suvereni čija je moć uslovljena pristankom moćnih, poluautonomnih vazala – predsjednika lokalnih odbora.
Svaki pokušaj lidera da na listu nametne istinski kvalitetnog pojedinca, stručnjaka ili nekoga ko nije ponikao iz klijentelističke baze, nailazi na žestok otpor. Za lokalne barone, takav pojedinac je prijetnja. On ne duguje lojalnost njima, već stranci ili ideji, i time remeti uspostavljeni poredak. Pritisak odozdo postaje neizdrživ, a prijetnja “odmetnutih odbora”, kao što se često i dešavalo u praksi, koji bi mogli sabotirati kampanju postaje realna. U toj kalkulaciji, predsjednik stranke gotovo uvijek bira “mir u kući”. On postaje pasivni verifikator stanja na terenu, potpisujući kapitulaciju pred mašinerijom prosječnosti kako bi sačuvao krhko jedinstvo stranke.
U tom procesu gube se najkvalitetniji ljudi. Pojedinci sa impresivnim biografijama, eksperti u svojim poljima, bivaju sistemski marginalizovani i izgurani jer ne pripadaju nijednom “mahalskom kartelu”. Njihova kompetencija je u ovom sistemu irelevantna, čak i nepoželjna, jer ugrožava sistem prosječnosti. Sistem ne traži najbolje, već najposlušnije i lokalno najjače. Liste koje dobijemo kao finalni proizvod stoga nisu odraz stranačke vizije, već zbir mikrofeudalnih interesa i ahbabskih odnosa, gdje je jedini cilj svakog feuda da preživi još jedan izborni ciklus.
SDA kao nenamjerni generator političke fragmentacije
Nigdje posljedice ovog feudalnog sistema nisu vidljivije kao u evoluciji, odnosno devoluciji, bošnjačke političke scene. Stranka demokratske akcije (SDA), kao decenijama najdominantnija stranka, postala je najbolji primjer kako unutrašnja rigidnost i gušenje meritokratije postaju generator vlastite konkurencije.
Analizirajući genezu gotovo svake značajnije bošnjačke stranke nastale u posljednjih 20 godina, od Stranke za BiH, NES-a, PDA pa do Naroda i Pravde, uočava se isti obrazac. To nisu stranke koje su nastale iz fundamentalno drugačije ideologije, već su ih osnovali kadrovi koji su ponikli unutar SDA, ali su u jednom trenutku postali previše ‘ambiciozni’.
Kada unutarstranački sistem nije u stanju da apsorbuje i promoviše vlastiti najpotentniji kadar, on ga odbacuje. Taj odbačeni kadar, posjedujući politički kapital i ambiciju, ne odlazi u političku penziju, već osniva vlastiti feud – novu stranku. Svakim izbornim ciklusom, SDA je svojom lošom kadrovskom politikom, utemeljenom na očuvanju lokalnih kartela, sijala sjeme vlastitog slabljenja. Umjesto da bude inkubator najboljih kadrova za državu, postala je inkubator lidera rivalskih stranaka. Time je direktno doprinijela hroničnoj fragmentaciji bošnjačkog političkog glasa, čineći formiranje stabilnih probosanskih većina sve težim i komplikovanijim. Ironično, sistem dizajniran da osigura unutrašnju stabilnost stranke postao je glavni uzrok vanjske političke nestabilnosti čitavog jednog političkog spektra. Iako je SDA najočitiji primjer, istu matricu, sa svojim specifičnostima, slijedi i SDP – kao ni manje stranke koje nisu u potpunosti imune na ovaj fenomen, koji se također suočava sa stalnim unutrašnjim lomovima i odlascima kadrova koji ne pristaju na ulogu poslušnika unutar zadatih feuda. Ovo je jedonstavno sveopće stanje većine naših političkim stranaka.
Odraz u ogledalu i ‘vrzino kolo’ mediokritetstva
Često se može čuti argument da je ovakvo stanje “prirodno i pošteno” jer predstavlja “realan odraz baze”. I u tome ima istine. Političke liste jesu, nažalost, odraz društva koje ih generiše. Ako naša baza, naša “mahala”, vrednuje podobnost iznad sposobnosti i ahbabluk iznad stručnosti, onda su lica sa plakata samo ogledalo naših kolektivnih prioriteta.
Međutim, ovdje upadamo u opasno ‘vrzino kolo’. Mediokriteti koje ovaj feudalni sistem izbaci na površinu, jednom kada se domognu vlasti, nastavljaju da generišu politiku koja pogoduje isključivo daljem opstanku mediokritetstva. Oni nemaju ni kapacitet, ni znanje, a ni interes da “odgoje narod” ili podignu ljestvicu kolektivnih očekivanja. Naprotiv, njihov politički opstanak zavisi od održavanja statusa quo – od društva koje ne traži bolje jer je naviknuto na osrednjost.
Kada sutra budemo kritikovali nesposobne ministre, korumpirane direktore i nekompetentne parlamentarce, moramo biti svjesni da je naša kritika manjkava ako je usmjerena samo na vrh. Oni nisu pali s neba; oni su proizvod dugog lanca selekcije koji počinje u nekom mjesnom odboru, gdje je lokalni interes nadvladao opšte dobro.
Stoga, dok gledamo kako se pripremaju liste za 2026. godinu, ne trebamo gajiti iluzije. Bez fundamentalne dekonstrukcije unutarstranačkog feudalizma, bez hrabrosti stranačkih lidera da rizikuju “pobunu” zarad kvaliteta i bez pritiska javnosti koja će konačno početi da kažnjava ovu paradigmu, osuđeni smo da gledamo istu predstavu. Predstavu u kojoj su glavni glumci lokalni feudalci, lideri njihovi taoci, a država i njeni građani kolateralna šteta.
Stav.ba
Preuzeto sa: istraga.ba
