Iako se čitavog života trudio da svoju veliku porodicu zaštiti od tereta slave, Marlon Brando godinama nije mogao spriječiti tragedije koje su je uništile. Umro je prije 22 godine, 1. jula 2004. godine.
Tu su bili Stanley Kowalski, Vito Corleone, pukovnik Kurtz – ikona koja je zauvijek promijenila umjetnost filma. Ali iza legendarnih uloga krio se život daleko turbulentniji i bizarniji od bilo kojeg scenarija. Život Marlon Brando to nije bio film. To je saga o geniju i njegovim demonima.
Iako se čitavog života trudio da svoju veliku porodicu zaštiti od tereta slave, Marlon Brando godinama nije mogao spriječiti tragedije koje su je uništile. U središtu tog mraka stajao je njegov najstariji sin Kristijan. Njegov život obilježila je ovisnost, emocionalna nestabilnost i stalna borba u sjeni slavnog oca. Tragedija je eskalirala kobne noći 16. maja 1990. U očevoj vili na Mulholland Driveu, Kristijan se ubio Dag Drolletdečko njene trudne polusestre Cheyenne. Kristijan je tvrdio da je Drollet zlostavljao Cheyennea i da je pištolj slučajno opalio tokom guranja. Ali dokazi govore drugačije. Drolet je pronađen kako zavaljen na kauču, kao da gleda televiziju, s daljinskim upravljačem u ruci. Bio je to prizor koji je slomio porodicu. Suđenje je postalo medijski cirkus, a vrhunac je bilo Brandovo šokantno svjedočenje. Slomljen i jecajući na klupi za svedoke, glumac je priznao sopstvene propuste.
– Bio sam loš otac – priznao je, preuzimajući deo krivice za sudbinu svog sina.
Kristijan je na kraju osuđen za ubistvo iz nehata na deset godina, odležavajući pet godina. Ali za njegovu polusestru Cheyenneput u propast je tek počeo. Mlada žena, koju je njen otac nazvao svojim draguljem, već se borila sa ozbiljnim psihičkim problemima, uključujući dijagnozu šizofrenije. Droletovo ubistvo ju je gurnulo preko ivice. Brando ju je, u pokušaju da je zaštiti od svjedočenja koje bi moglo naštetiti Christianu, poslao na Tahiti. Mnogi su vjerovali da je ta odluka zapečatila njenu sudbinu. Nakon nekoliko pokušaja samoubistva, Godine 1995. Cheyenne Brando si je oduzela život vješanjem. Imala je samo 25 godina. Ove tragedije ostavile su neizbrisiv trag na Branda, koji se u starosti sve više povlačio u osamu svog privatnog ostrva, progonjen duhovima prošlosti.
Istoriju porodice obilježili su i raniji skandali. Davne 1972. godine, dok je Brando snimao film “Poslednji tango u Parizu”njegova prva supruga Anna Kashfi organizirala je otmicu njihovog sina Kristijana, prema navodima plativši meksičkim kriminalcima 10.000 dolara.
Koreni Brandovih ličnih trauma sežu u detinjstvo. Sa ocem je imao izuzetno loš odnos, a još kao mladić odlučio je da njegov otac nikada neće biti dio života njegovog prvog sina.
– Ne želim da se moj otac približi Kristijanu. Na dan kada se rodio, rekao sam sebi, sa suzama u očima: ‘Moj otac nikada neće prići mom djetetu zbog štete koju mi je nanio – rekao je jednom Brando.
Ni odnos sa majkom nije bio mnogo bolji. Bila je alkoholičarka, a Brando ju je kao dječak često tražio po barovima i noćnim klubovima, gdje bi je zatekao u alkoholiziranom stanju. Kasnije je rekao da ga je upravo napuštanje majke, kada je imao sedam godina, trajno obilježilo i oblikovalo njegov buntovni, nepredvidivi karakter.
Brando je imao neobičan pogled na glumu. Tvrdio je da je cijeli život zapravo niz uloga koje ljudi igraju kako bi se prilagodili svom okruženju.
– Laž u životu je ono što je gluma. Svi ste vi glumci. I dobri glumci, jer svi mi lažemo – rekao je on i objasnio da ljudi često posežu za lažima kako bi zaštitili sebe ili svoje najmilije.
Uprkos svojoj ogromnoj slavi, nikada nije uživao status holivudske zvezde. Popularnost je smatrao teretom, a Hollywood mjestom koje je često proizvodilo iluziju umjesto istine. Vjerovao je da film može biti moćno oruđe za promjenu društva, ali s vremenom je postajao sve više razočaran industrijom kojoj pripada.
Kako su godine prolazile, postajao je sve nepovjerljiviji prema ljudima oko sebe. Opsesivno je snimao sastanke, vodio detaljnu evidenciju o posjetiocima svog doma na Beverly Hillsu i razmišljao o dodatnim mjerama sigurnosti. Imao je osjećaj da je stalno neshvaćen i da je njegova privatnost potpuno nestala.
Njegova ćerka Rebeka kasnije je otkrila da Brando nije želio da ijedno od njegove djece postane glumac. Želio je da se posvete obrazovanju i akademskoj karijeri, uvjeren da će na taj način izbjeći zamke koje mu je donijela slava.
Brandov privatni život bio je složen i nekonvencionalan kao i njegove uloge. Bio je serijski zavodnik, ženio se tri puta i imao najmanje jedanaestoro djece sa različitim ženamauključujući i dugoročnu vezu sa njegovom gutemalskom guvernantom. Njegove afere su bile legendarne, a na listi su se našle zvijezde poput Rite Moreno, Marilyn Monroe, pa čak i, prema nekim tvrdnjama, bivša prva dama Jackie Kennedy. Ali njegova seksualnost nije bila ograničena na žene. U intervjuu za francuski časopis 1976. Brando je otvoreno govorio o svojoj biseksualnosti.
– Homoseksualnost je toliko moderna da više nije vijest. Kao i mnogi muškarci, imao sam homoseksualna iskustva i ne stidim ih se – izjavio je, rušeći tabue u trenutku kada je takvo priznanje bilo nezamislivo za holivudsku zvezdu njegovog kalibra.
Godinama kasnije, muzički producent Quincy Jones potvrdio je glasine, tvrdeći da je Brando bio u vezi sa komičarem Richard Pryoršto je kasnije potvrdila i Pryorova udovica. Ipak, najdublja veza, čini se, bila je ona sa glumcem Wally Coxdrugarica iz detinjstva. Brando je Coxa nazvao ljubavlju svog života i prema navodima je držao njegov pepeo u svojoj kući nakon njegove smrti, razgovarajući s njim kao da je još uvijek živ.
Međutim, Brandova seksualna sloboda imala je svoju najmračniju stranu, koja je kulminirala jednim od najvećih skandala u povijesti filma. Tokom snimanja “Posljednji tango u Parizu” 1972. redatelj Bernardo Bertolucci i Brando dogovorili su se da snime scenu analnog silovanja bez prethodnog pristanka tadašnjeg 19-godišnja glumica Marija Šnajder. Ideja je bila da se koristi puter kao lubrikant, detalj koji nije bio u scenariju, da izazove njenu “pravu reakciju kao devojke, a ne kao glumice”. Schneider je kasnije opisao ovaj trenutak kao duboko traumatičan.
– Osjećala sam se poniženo i, da budem iskrena, osjećala sam se pomalo silovano, i od Marlona i od Bertoluccija. Nakon scene, Marlon me nije tešio niti se izvinio – rekla mi je godinama kasnije. Iskustvo ju je ostavilo ožiljcima za cijeli život, gurnuvši je u pakao ovisnosti i psihičkih problema, i na kraju uništilo njenu obećavajuću karijeru.
Brendova nepredvidljivost nije bila rezervisana samo za privatni život; definisalo je i njegov profesionalni put, pretvorivši ga u rediteljsku noćnu moru, ali i u simbol pobune protiv holivudskog sistema. Najpoznatiji primjer njegovog aktivizma dogodio se 1973. godine, kada je osvojio drugog Oskara za ulogu Vita Corleonea u “učitelj”. Umjesto da se pojavi na ceremoniji, poslao je Sacheen LittlefeatherAktivista američkih Indijanaca, da u njegovo ime primi nagradu. Njen govor o lošem tretmanu i stereotipnom prikazu Indijanaca u filmskoj industriji iznenadio je publiku i postao jedan od najkontroverznijih trenutaka u historiji dodjele Oskara.
Njegovo ponašanje na setovima bilo je legendarno. Preziran prema učenju teksta, često je zahtijevao da se njegovi stihovi napišu na kartice i stave van okvira, a ponekad su drugi glumci morali da ih nose na sebi. Tokom snimanja svog poslednjeg filma, “pljacka”toliko je terorisao direktora Frank Ozbivši lutkar Muppet-a, da ga je stalno zvao “Miss Piggy”. Otišlo je toliko daleko da je Brando odbio da dozvoli Ozu da ga režira, pa je Robert De Niro morao da preuzme ulogu u scenama s njim, prenoseći mu redateljske instrukcije preko slušalice. Njegove ideje su bile podjednako bizarne. Tokom snimanja “Ostrvo dr. Moreaua”zahtijevao je od svog lika da nosi kantu leda na glavi i na kraju otkrio da je delfin. Bio je tako opsjednut patuljastim glumcem Nelson de la Rosa da je insistirao da u svakoj sceni bude njegov minijaturni dvojnik.
Njegova sklonost šalama bila je poznata. Koristio je “prdez” na daljinsko upravljanje da zbuni kolege i goste, a jednom je objasnio Džoniju Depu da su prdeci “očigledno antisocijalni”, što ga je fasciniralo. Njegovi apetiti su bili neobuzdani; prijatelji su mu morali bacati hamburgere preko ograde dok je bio na dijeti, prema navodima tokom snimanja filma “The Missouri Breaks” izvadio žabu iz jezera, ugrizao je i vratio.
Jedna od najluđih priča svakako je ona o električnim jeguljama. Uvjeren da može iskoristiti njihovu energiju, sakupio je nekoliko primjeraka na svom tahićanskom ostrvu i jednom prilikom ih je, čisteći akvarijum, prebacio u bazen. Upravo tada je njegov sin doveo djevojčicu na kupanje, koja je nakon skoka u vodu pretrpjela strujni udar i izletjela iz bazena.
Brando je bio čovjek ekstrema, genije čija je nesalomiva priroda istovremeno stvarala besmrtnu umjetnost i haos gdje god se pojavio.
Preminuo je 1. jula 2004. od posljedica respiratornih i srčanih problema. Bolovao je i od dijabetesa, zbog čega je izgubio veliki dio vida, te od raka jetre. Kći Rebeka prisjetila se njihovog posljednjeg razgovora nekoliko sedmica prije njegove smrti.
– Nije želeo da svi, a posebno deca, znaju koliko je teško bolestan. Rekli smo jedno drugom da se volimo i to je bilo poslednje što smo razmenili – rekla je ona.
Otkrila je i jednu od njegovih posljednjih želja. Naime, Brando je maštao o smrzavanju nakon smrti, vjerujući da bi ga nauka jednog dana mogla vratiti u život.
