Iako je film ‘Psiho’ pun kultnih momenata, nijedan nije tako duboko usađen u popularnu kulturu kao scena ubistva pod tušem. Krv koja se sliva niz odvod je zapravo čokoladni sirup…
Ispred kultnih njujorških bioskopa DeMille i Baronet stvarali su se dugi redovi i buka. Publika, navikla na holivudski glamur i predvidljive scenarije, nije ni slutila da će za nekoliko sati izaći iz sale promenjena. Bilo je to danas, 16. juna 1960. Tog dana premijerno je prikazan “Psiho”, film u kojem Alfred Hitchcockveć krunisani majstor napetosti, odlučio je da dekonstruiše i ponovo osmisli ne samo horor žanr, već i sam čin gledanja filma. U 109 minuta crno-bijelog terora, Hičkok nije samo ispričao priču o ukradenom novcu, udaljenom motelu i mladiću u teškom odnosu s majkom. On je gledaocima oduzeo osjećaj sigurnosti, prekršio svako nepisano pravilo filmske industrije i stvorio djelo čije jezivo nasljeđe i danas odjekuje, kako na platnu, tako i u tragičnim posljedicama koje je ostavio na glavnu glumicu. U našu kolektivnu svijest urezao je sliku noža, vrisak pod tušem i zloslutnu siluetu kuće na brdu.
Put “Psiha” do velikog platna nije bio lak. Sve je počelo romanom Robert Bloch iz 1959. godine, na osnovu strašni zločini Ed Geinfarmera iz Wisconsina koji je pljačkao grobove, pravio predmete od ljudske kože i držao leš svoje jednako izopačene majke u kući. Studio Paramount Pictures, sa kojim je Hičkok imao ugovor, odbacio je Blohovu knjigu kao “previše odvratnu” i “nemoguću za snimanje”. Nisu hteli da se bave mračnom pričom o transvestizmu (seksualno uzbuđenje zbog oblačenja u odeću suprotnog pola), šizofreniji i brutalnim ubistvima. Ali Hičkok je bio uporan. U romanu je vidio priliku da šokira publiku na potpuno nov način. Kada su direktori studija odbili da mu daju uobičajeni budžet, režiser je doneo radikalnu odluku: sam će finansirati film.
Jesmo li sami?
Književnost i kultura
Gledali smo novi Spilbergov hit: Vratio se u SF i otvorio šokantna pitanja!
Kako bi smanjio troškove, Hičkok se odrekao svog honorara od 250.000 dolara u zamenu za 60 odsto vlasništva nad filmom, što se kasnije pokazalo kao jedan od najprofitabilnijih poslovnih poteza u istoriji Holivuda. Odlučio je da snima crno-bijelo, ne samo da uštedi novac, već i da umanji grafiku krvavih scena, te je angažovao ekipu svoje popularne televizijske serije “Alfred Hitchcock predstavlja”. Cijeli film je snimljen za skromnih 807.000 dolara, a na kraju je zaradio preko 50 miliona dolara, postavši Hičkokov najuspješniji projekat u komercijalnom smislu. Ta finansijska pobjeda je bila i kreativna. Ograničenja su ga natjerala da bude inovativan, što je definiralo estetiku filma. Crno-bijela fotografija od John L. Russell stvorio je osjećaj tjeskobne, gotičke atmosfere, dok je jeftina produkcija dala filmu sirovu, gotovo dokumentarnu oštrinu koja je pojačala osjećaj stvarnosti i užasa.
POGLEDAJTE VIDEO:
Kršenje pravila i rađanje spojlera
Hičkok je znao da uspeh filma zavisi od njegovih šokantnih obrta. Kako bi sačuvao tajnu, prema navodima je svom pomoćniku naredio da kupi što više primjeraka Blochovog romana kako bi što manje ljudi znalo kraj. Ali njegova genijalnost se tu nije zaustavila. Osmislio je marketinšku kampanju koja je sama po sebi postala dio povijesti filma. glavna zvijezda, Janet Leighubijen je u prvoj trećini filma – potez bez presedana koji je ostavio publiku u potpunom šoku. Kako bi osigurao da ovaj šok bude maksimiziran, Hičkok je uveo strogu politiku “zabranjenog kasnog ulaska” u kina. Što, recimo, ne bi bilo loše ni danas kada neki gledaoci kasne pola sata i više na sam početak filma…
I tada su gledaoci obično ulazili i izlazili u dvorane kad god su htjeli. Hičkok je to zabranio. U bioskopima su bili natpisi: “Nećemo dozvoliti nikome da uđe u bioskop nakon što film počne. Bez izuzetaka.” Bio je to marketinški trik, ali i umjetnička odluka. Reditelj je shvatio da će to nedostajati gledaocu koji zakasni Marion Crane bio potpuno zbunjen ostatkom zapleta. Ova praksa, iako su se u početku protivili vlasnici bioskopa, stvorila je ogromne redove i dodatno povećala misteriju oko filma. Čineći to, Hičkok je praktično izmislio “spoiler” kulturu i promenio način na koji se filmovi konzumiraju. Odlazak u kino pretvorio je u jedinstven, neponovljiv događaj. Čak ni filmski kritičari nisu imali privatne projekcije. Morali su čekati u redu sa redovnom publikom, što je vjerovatno uticalo na neke od njihovih početnih podijeljenih recenzija.
UBISTVO ILI NESREĆA?
Književnost i kultura
Dokumentarac Netflixa je užasan: vozila je 160 km/h i ubila dva dječaka
Iako je film pun kultnih momenata, nijedan nije tako duboko usađen u popularnu kulturu kao scena ubistva pod tušem. Snimana tokom nedelju dana, od 17. do 23. decembra 1959. godine, ova trominutna sekvenca se sastoji od više od 70 rezova i 50 različitih uglova kamere, a da se nikada nije videlo kako nož probode kožu. Hičkok je stvorio iluziju neviđene brutalnosti koristeći brze montaže, ekstremne krupne planove i sugestivne snimke. Krv koja se slijevala u odvod zapravo je bio čokoladni sirup, koji je na crno-bijelom filmu izgledao uvjerljivije od lažne krvi tog vremena.
Zvuk noža koji reže meso postignut je ubodom noža u lubenicu. Ali ono što je scenu učinilo besmrtnom bila je muzika. Bernard Herrmann komponovao je jednu od najprepoznatljivijih filmskih partitura u istoriji, koristeći samo žičane instrumente za stvaranje prodornih, reskih zvukova koji oponašaju vrisak. Zanimljivo je da je Hičkok u početku želeo da cela scena bude bez muzike. Herrmann ga je jedva nagovorio da pogleda zvučnu verziju, nakon čega je reditelj priznao: “Čak 33 posto efekta ‘Psiha’ duguje muzici.” Scena nije bila samo tehničko remek-djelo; simbolično je predstavljao uništenje nevinosti i sigurnosti. Mjesto koje bi trebalo da bude simbol pročišćenja i privatnosti postalo je poprište najgoreg horora, pisali su ranije portali. Utjecaj filma se osjeća i danas, a scena pod tušem postala je najanaliziranija sekvenca u istoriji kinematografije.
Dok je “Psiho” postao globalni fenomen, za njegovu glavnu glumicu, Janet Leigh, film je postao izvor doživotne traume. Iako je Marion Crane za svoju ulogu dobila nominaciju za Oskara i Zlatni globus, cijena slave bila je zastrašujuća. Priznala je da nakon snimanja filma više nikada nije mogla normalno da se istušira. Do kraja života preferirala je kadu, a ako bi bila prisiljena da se istušira, zaključala bi sva vrata i prozore u kući, ostavljajući vrata kupatila i zavjesu za tuš širom otvorene kako bi mogla promatrati okolinu.
Ali njen strah nije bio samo psihički. U godinama nakon premijere, Leigh je postala meta poremećenih obožavatelja i uhoda. Dobila je bezbroj prijetećih pisama i telefonskih poziva. Ljudi su joj slali video zapise u kojima su detaljno opisivali šta bi joj uradili, oponašajući Norman Bates. Jedno pismo je bilo toliko groteskno da ga je predala FBI-u. Agenti su kasnije identifikovali pošiljaoce, potvrđujući da se radi o opasnim osobama koje su već neko vrijeme bile pod prismotrom. Ova prijetnja ju je proganjala sve do smrti u oktobru 2004. Uloga koja ju je učinila besmrtnom u svijetu filma također ju je osudila na život pun straha.
Više od šezdeset godina kasnije, svaki vrisak u horor filmu, svaki neočekivani preokret radnje i svaki osjećaj nelagode kada smo sami kod kuće duguju ovom crno-bijelom “potresu” koji je 1960. godine pokazao svijetu od čega se stvaraju strahovi.
