Zaista je veliko pitanje da li bi se Bakir Izetbegović uopće bavio politikom da mu otac nije Alija Izetbegović. Dakle, njega kao političara određuje usud sina čovjeka koji je obilježio modernu povijest Bosanskih Muslimana.
Čak mu je taj usud u dobroj mjeri predodredio život u mladosti do te mjere da je pitanje da li bi se oženio na način kako se oženio i sa osobom kojom se oženio da nije sin Alije Izetbegovića. I taj raskol između njegovih intelektualnih predispozicija, životnih afiniteta, slobodne volje i usuda priredio mu je život pun kontroverzi, misterija i scila i haribda kroz koje je morao proči, i kroz koje još uvijek prolazi.
Odgajali ga Alija i sarajevska jalija
Tako se Bakir Izetbegović još kao tinejdžer suočio sa pitanjem indentiteta kada je među njegovim vršnjacima bilo anahrono nazivati oca babom, a ne tatom. I taj problem nije preživljavao samo on, već sva njegova generacija Bosanskih Muslimana. Ali, povrh toga je znao da je njegov “baba”, kako je privatno oslovljavao, imao stigmu zbog koje su kao familija bili drugačiji u društvu.
Otac nije mogao ne primjetiti da njegov sin ima teret očevog nasljeđa da je proveo godine zatvora u svojoj mladosti. Ma koliko se kao familija svi trudili da komšijama pokažu da su jedna kulturna, obrazovana, čak aristokratska familija, te da nisu onakvi kako se šapuće po komšiluku, mladim ljudima to nije bilo dovoljno da slobodno ispoljavaju svoje mladalačke afinitete.
Bakirovi drugovi iz ulice su mislili da ima strogog oca, jednog gospodina kojeg su viđali kad se vraćao sa posla kući.
A, nije tako bilo. Alija uopće nije bio strog otac. Naprotiv, apsolutno je bio liberalan u odgoju djece. Čak se trudio da im ne nameće svoja uvjerenja zbog kojih je robijao. I to što se i u to vrijeme bavio svojim “opasnim” poslovima, pisanjem, tajio je od njih.
Tako je Bakir mogao birati društvo. Među njegovim drugovima je bilo više onih koji se alkoholiziraju nego onih koji idu u džamiju. Sa takvim drugovima je i sam počeo konzumirati alkohol, na primjer. Od čega je tražio utjehu u alkoholu? Zašto mu se nije moglo desti da ga ostavi djevojka i uda se za nekog ‘guzonjinog sina’, kao i svakom mladiću njegove generacije?! Razlozi da se počne alkohoizirati mogu biti razni, ali je sigurno time htio dokazati drugarima da je kao i oni.
Tako emancipiran upoznat će djevojku koja nije imala skoro ništa zajedničko sa djevojkama sa kojima je stasavao kao mladić kroz gimnaziju. Bila je iz druge republike, Crne Gore, a kao da je bila iz nekog drugog svijeta. Ono što im je bilo zajedničko u trenutku upoznavanja je “maslinasto-zelena” boja; on je bio vojnik JNA na dopustu, a ona kćerka oficira JNA. Vojničke ljubavi bivaju strastvene, još ako se konzumirao alkohol…?! Nije nikakvo čudo da će ona biti “izbranica njegovog srca”, ali da će Alija osobno ići na prošnju kćerke oficira za svog sina, trebalo bi biti čudo u odnosu na njegove vjerske i političke stavove.
Ovaj period svog života Bakir Izetbegović objašnjava životnim iskustvom kada su ga odgajali “Alija i sarajevska jalija”. On ne krije, već rado ističe, da mu je vejnčani kum bio Srbin, a da je prestao konzumirati alkohol u 36. godini života.
Prije hapšenja Alije Izetbegovića, marta 1983.godine, ova porodica je prolazila kroz težu krizu koju su izazvali Alija i Bakirova supruga. Tako da je živio odvojeno od roditelja sa suprugom i kćerkicom. Tokom suđenja njegovom ocu Bakir se nije posebno eksponirao, kako se ne bi izlagao opasnosti da i sam postane žrtva. Očevu odbranu organizirala je njegova mlađa sestra Sabina. Prema potvrđenim saznanjima Bakir je djelovao konspirativno da je čak imao kontakte sa isljednicima muslimanskih intelektualaca, Munirom Alibabićem Munjom, te zloglasnim šefom Državne službe sigurnosti (DB) Duškom Zgonjaninom. Zaista je u vrijeme dok je Alija bio u zatvoru u Foči među familijama osuđenika prohujala vijest kako tajna policija (DB) želi ubiti Izetbegovića. Čak se spominjalo ime zloglasnog udbaša iz Tuzle Rešida Musića, koji je posjetio Aliju u Foči i iznio takve prijetnje tražeči od njega da se pokaje i odrekne svojih knjiga u kojima je iznio svoja politička uvjerenja. Za Musića sarajevske muslimanske porodice tvrdile da stoji iza ubistva dr Ahmeda Smajlovića. Njegova supruga Munira se slaže sa takvim tvrdnjama jer ga je noć prije Smajlovićeve smrti, uzrokovane trovanjem, Musić nazvao na kućni telefon u gluha doba noći optuživši ga: ”Ti bi klao?!”, te mu nakon toga izrekao smrtne prijetnje od čega je doktoru pozlilo.
U kontekstu spašavanja oca možda se mogu razumjeti ovi Bakirovi kontakti sa udbašima visokog ranga, ali njega je Udba podvela u svoj “Djelovodnik” kao saradnika. Mediji su objavili faksimil kao isječak iz tog “Djelovodnika”, ali iz njega se ne može steči dojam da se Bakir bavio uhođenjem i cinkarenjem ljudi. Sve ove navode Bakir Izetbegović je ignorirao, a nije demntirao, što je ostavilo dosta misterija o njemu. Ni njegova supruga nije pošteđena takvih špekulacija. prema navodima je Udba bila jako zainteresirana za njihovu vezu, što je nekim fukcionerima SDA potvrdio jedan službenik koji je radio profile osoba na koje je motrila Udba.
Period izlaska Alije iz zatvora familija Izetbegović može smatrati sretnim. Alija je par godina naprosto uživao u familijarnom životu poklanjajući ljubav unukama. Svi su bili zasluženo sretni.
Ali, instikt ili sudbina tjera Aliju da se vrati sam sebi i svojim političkim uvjerenjima i neostvarenim mladalačkim idealima. Odlučio je skupa sa Adilom Zulfikarpašićem osnovati stranku. Zapravo, odlučio je opet riskirati i okupiti ‘stotinu muslimanskih intelektualca’ da stanu na čelo naroda u vrijeme kad je bilo više nego izvjesno da će se država raspasti.
Zanimljivo da se Bakir Izetbegović u samom početku izborne kampanje odlučuje napustiti Sarajevo i preseliti sa suprugom u Bošnjački institut u Cirihu, čiji je vlasnik bio bogati bošnjački biznismen Zulfikarpašić. Iako će se zadržati samo par mejseci i razočaran vratiti se u Sarajevo, ovaj detalj je bitan jer pokazuje da Bakir nije imao političke ambicije.
Ma šta pisali mediji o njemu i ocjenjivali njegovu ulogu u ratu, on je taj period odradio časno. Naime, nakon zarobljavanja Alije i njegove kčerke Sabine, od strane agresora, 1. maja 1992.godine, on se odlučuje spašavati oca, a nakon što ga je spasio više ga nije ispuštao iz vida. Dok je radio kao njegov šef kabineta, ujedno je bio njegov prvi tjelohranitelj. Naravno da je imao uvid, svakako i upliva u sve očeve aktivnosti, te da je mogao utjecati na neke procese i odluke, posebno u kadriranju ljudi. Ali niko ne može potvrditi da je Bakir bio prisutan kao treća osoba tokom sastanka sa Alijom, kao što niko od mnogobrojnih grupa, posbeno intelektualaca, koje bi Alija imao običaj pozivati radi konsultacija, ne može potvrditi da je Bakir ikad prisustvovao takvom jednom sastanku. Sve to govori da nijedan od njih nije imao namjeru i ambiciju promovirati Bakira u političara.
Tako se Bakir nakon rata vraća svom poslu u Zavod za izgradnju grada, a nakon očeve smrti čak napušta tu funkcije i radi na izgradnji Gazi Husref-begove biblioteke.
Usud ili ‘tajna ruka’?
Ako bi neko od iskrenih prijatelja u to vrijeme upitao Izetbegovića, a mnogi su ga pitali, pa mu čak sugerirali da uđe u politiku, on bi to lakonski odbijao pravdajući se da je umoran od politike, te da se dugo godina starao o bolesnoj majci, potom i ocu, a u međuvremenu mu je i supruga bila oboljela od leukemije. Povrh svega bio je žrtva prljave medijske kampanje koju su sarajevski mediji vodili protiv njega optuživši ga da je odgovoran za pronevjeru 2 milijarde dolara humanitrane pomoći namjenjene stradalnicima rata. Tako je njegovo ime osvanulo na stranica The New York Timesa u kriminalnom kontekstu, jer su autoru teksta bili izvori u sarajevskom listu Dani, koje je uređivao Senad Pećanin, i OHR.
U jednom intervjuu za Nezavisne novine iz Banje Luke rekao je da su mu tekve optužbe teže ‘pale na dušu’ nego očev zatvor, te da je razmišljao o samoubistvu.
Tako da je pitanje motiva njegovog ulaska u političke vode obavijeno velom tajni. Ako nije bila njegova volja, čiju je volju ispunio? Da li je i to bio samo usud, ili ga je neka tajna ruka uvela u politiku?
Ono što je pokazao tokom svoje političke karijere, izrazito je naklonjen I vezan za dvije osobe.To su njegova supruga Sebija i turski predsjednik Recep Tayip Erdogan.
Poraz od Sulejmana Tihića, na petom kongresu SDA održanom 2009. godine, Bakir Izetbegović je stoički podnio. Ali je zato njegova supruga Sebija vrištala od bijesa. Pa se tako bijesna zatrčala prema korpuletnom Timuru Numiću, dugogodišnjem generlanom sekretaru SDA I kućnom prijatelju Izetbegovića, i udarala ga šakama u prsa vrišteći: ”Pokrali ste nas!!!” Ovaj snimak je emitiran u Dnevniku FTV-a. Nakon snimka nacija je bila konsternirana. Taj imidž gospođe Izebegović nije se ni za jotu promjenio ni do dana danas. Stoga su je sarajevski publicisti nazvali bošnjačkom Hurem. Ko god da je to učinio imao je dara za profilaciju političkih likova, jer je njena uloga u političkom životu Bosanskih Muslimana vrlo tajanstvena sa puno intriga i afera.
Na jednom predizbornom skupu u sportskoj dvorani Zetra Bakir Izetbegović je sa govornice zahvalio supruzi rekavši da je ona zaslužna za njegov politički uspjeh i za to što se nalazi za govornicom kao lider SDA. Možda mu treba vjerovati da je ona baš ta osoba koja ga je natjerala u političke vode. To ne bi bilo problematično ako bismona tu situaciju gledali posonvou stereotipa da “iza svakog uspješnog muža stoji uspješna žena”, ali to ovdje očito nije slučaj. Zato je pitanje po čijem nalogu je ona vršila pritisak da joj muž uđe u politiku.
Druga osoba za koju je Izetbegović izrazito vezan u političkoj karijeri je turski predsjednik Erdogan. On je samo iskoristio zamolbu Alije Izetbegovića da se pobrine za Bosnu i Hercegovinu, što je interpretirano kao da mu je to ostavio u emanet, da iskoristi njegov imidž prihvatljivog islamiste i na istoku i na zapadu zbog svojih panislamistički i neoosmanskih ambicija. U te vizije mu se nikako nije uklapao Sulejman Tihić, koji je ideološki više sličio turskim kemalistima nego islamistima, dok bi mu Bakir Izetbegović, baš kao sin “Kralja mudrosti”, kako su turski islamisti ovjenčali lik Alije Izetbegovića, “legao kao kec na desetku”.
Kad su se Bakiru Izetbegoviću sve karte posložile, kad je ucjenom natjerao bolesnog Sulejmana Tihića, da mu bez borbe preda stranku, on je pomislio “gdje mi je kraj”. Nakon Tihićeve smrti jednoglasno je izabran za predsjednika SDA, a već je bio izabran za člana državnog Predsjedništva. Faktiči, bio je dirigent i kreator bošnjačke nacionalne politike. Da bi dobio ovjeru neospornog nacionalnog vođe izabrao je sebi i reisa. Pošto ga je reisul-ulema Mustafa Cerić iritirao zbog oponiranja SDA-u u vrijeme Tihića, na njegovo mjesto je doveo Huseina Kavazovića.
Tako će jednim povodom na jednom mjestu okupiti sve tri osobe na kojima je počivala njegova harizma: turskog predsjednika Erdogana, suprugu Sebiju i reisa Kavazovića. Radilo se o svadbi njegove kćeri. Nažalost brak se brzo raspao. Postoje mnoge indicije da su u sve bili umješani ‘prsti tajne ruke’ jedne strane zapadne obavještajne službe. Nikad nacija nije tako osramoćena i izblamirana. Pa ipak svi akteri svi akteri ove blamaže su ostali na sceni i njihova polzalat nacionalnih i vjerskih autoriteta se ne kruni.
Izetbegović je počinio najveći svoj politički krimen kada je upropastio zahtjev za reviziju Tužbe BiH protiv Srbije u Haagu. Priznao je grešku tvrdeći da su ga na to nagovorili njegovi savjetnici. Nažalost, postoje mnoge indicije i da su tu ‘umješani prsti tajne ruke’ srbijanske obavještajne službe (BIA).
Najveća afera koja prati Izetbegovića jeste sporna diploma njegove supruge Sebije. Na tu aferu još nije stavljena tačka. Pošto se radi o diplomi sa unverziteta u Zagrebu, nažalost i u toj aferi se mogu prepoznati ‘prsti tajne ruke’ hrvatske obavještajne službe (SOA). Afera je eskalirala kad je Izetbegović odbio diktat Dragan Čovića o prihvatanju njegove verzije Izbronog zakona. Pošto su nedavno pali pomirljivi tonovi, između njih, te se popile kafe i šerbata, moguće je da afera dobije pozitivan epilog po Izetbegoviće.
No, bez obzira ne njegov misteriozni politički bekgraund, njegova ambicija da stranku vrati na Alijin put, kako je obećavao, otišla je u nepovrat. On jeste formalno ispravio očevu grešku čisteči tihićevce iz stranke. Bar desetak ljudi koje je Tihić promovirao na stranačke i državne funkcije napustilo je SDA, među novim raskolnicima su: Adil Osmanović, Mirsad Kebo, Denis Zvizdić, Senad Šepić, Salko Sokolović, Sadik Ahmetović, Fuad Kasumović, Šemso Mehmedović, Elmedin Konaković itd. Ali Izetbegović nije rehabilitirao, niti vratio u SDA niti jednog tvrdolinijaša ili islamistu, koji su bili žrtve Tihićeve ‘sekularizacije’ SDA. On je našao svoje vjerske radikule poput notornog vehabijskog daije Elvedina Pezića i militantnog klerike Nezima Halilovića Muderisa.
Očekuje se da će Izetbegović ovih dana (15. maj) ozvaničiti svoju kandidaturu za člana državnog Predsjedništva. Pošto su mu izgledi za pobjedu veoma sumorni, vjerovatno bi kandidirao nekoga drugog umjesto sebe. Ali nema ga! Znači da nema ni nasljednika koji će ga naslijediti u stranci. Tako se s njim završava jedna politička epoha koju je obilježila jedna ideja nastala u glavama mladih muslimanskih zanesenjaka prije skoro jednog stoljeća. Njih Bakir Izetbegović kao da ni u putu nije sreo!
(Nastavlja se…)
(TBT, Istraživački tim)
The post ANATOMIJA RASKOLA (IX): Bakir Izetbegović nije imao političke ambicije. U politiku je ušao usudom, ili ga je uvela neka ‘tajna ruka’?! appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
