Gaza je dostigla novu ravnotežu. Ne iznenađuje što je ona ružna. Dobra vijest je da su intenzivne borbe završene i da humanitarna pomoć postepeno ulazi u Pojas. Od početka primirja 10. oktobra, Izrael je oslobodio gotovo 2.000 palestinskih zatvorenika, a Hamas je vratio sve žive taoce, kao i većinu tijela poginulih, u skladu s mirovnim planom administracije Donalda Trumpa u 20 tačaka. Izrael je ponovo otvorio granične prelaze Kerem Shalom, Kissufim i Zikim i obećao da će dozvoliti ulazak 600 kamiona dnevno u Gazu, s humanitarnom pomoći i robom za prodaju, što je već započeo. Izraelske odbrambene snage (IDF) povukle su se i na tzv. „žutu liniju“, koja ograničava njihovo prisustvo na oko 53 posto teritorije Pojasa, iako su pojedine granice tog rasporeda i dalje sporne, piše Foreign Affairs.
Planovi za sveobuhvatnije rješenje, međutim, stoje u mjestu, a odnose između Hamasa i Izraela danas karakterizira ograničen, ali uporan sukob, a ne napredak ka miru. Izraelske politike, odbijanje Hamasa da se odrekne dodatne moći i slaba pažnja Trumpove administracije vjerovatno će osujetiti ambicioznije dijelove mirovnog prijedloga koji se odnose na obnovu Gaze. U suštini, dalji napredak zavisi od uspostave Međunarodnih stabilizacijskih snaga koje bi nadzirale sigurnost u Gazi, razoružale Hamas i, na kraju, obučile novu, provjerenu palestinsku policijsku strukturu, nevezanu za Hamas, koja bi preuzela kontrolu nad Pojasom. IDF bi se potom povukao na 40 posto teritorije, a s poboljšanjem lokalnih sigurnosnih prilika i na 15 posto. Istovremeno bi se formirala tehnokratska i apolitična palestinska vlada za upravljanje Gazom, koja bi odgovarala tijelu koje je američki predsjednik Donald Trump nazvao „Odborom za mir“, formalno pod njegovim predsjedavanjem, a operativno vođenom od strane bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira. Palestinska uprava, koja upravlja Zapadnom obalom, trebala bi provesti duboke reforme i pripremiti se da s vremenom preuzme važnu ulogu u upravljanju Gazom.
Sjedinjene Američke Države čine određene napore kako bi se proces pomjerio naprijed. Američka vojska uspostavila je Centar za civilno-vojnu koordinaciju u Izraelu radi nadzora primirja i raspodjele humanitarne pomoći Gazi. Visoki američki zvaničnici, uključujući potpredsjednika JD Vancea, državnog sekretara Marca Rubija i višeg savjetnika (i Trumpovog zeta) Jareda Kushnera, posjetili su Izrael posljednjih sedmica kako bi demonstrirali američku posvećenost sporazumu o prekidu vatre. Ipak, nejasnoće oko izjava i planova za ključne naredne korake u poboljšanju sigurnosti, nespremnost Trumpove administracije da preuzme veću i direktniju ulogu u obnovi Gaze, te oklijevanje potencijalnih partnera da pruže snažniju podršku, čine malo vjerovatnim da će se ambiciozniji dijelovi Trumpovog plana – prije svega razoružavanje Hamasa i stvaranje nove palestinske vlade u Gazi – uskoro, ako ikada, realizirati.
U međuvremenu, nasilje se nastavlja, uz pogibiju određenog broja pripadnika IDF-a i još većeg broja Palestinaca, kako boraca tako i civila. Izvještaje o kršenju primirja teško je nezavisno provjeriti, ali Vladin medijski ured u Gazi, koji je pod kontrolom Hamasa, tvrdi da je Izrael prekršio sporazum najmanje 282 puta; IDF, s druge strane, navodi da je Hamas prekršio primirje 24 puta. Dok se ovakvi ograničeni sukobi nastavljaju, 90 posto stanovništva Gaze ostaje raseljeno, a 1,5 miliona ljudi treba hitnu pomoć u smještaju. Uprkos izraelskom obećanju o ulasku 600 kamiona pomoći dnevno, Ujedinjene nacije izvještavaju da je prosjek manji od 120 kamiona dnevno. Obilne kiše i hladno vrijeme dodatno pogoršavaju patnje stanovnika Gaze.
Ovaj status quo – obilježen improviziranim politikama, ishitrenim američkim pokušajima „gašenja požara“ i stalnim civilnim stradanjem – može djelovati nestabilno. Ipak, nešto slično sadašnjoj situaciji moglo bi predstavljati budućnost Gaze: ograničeno, ali uporno nasilje i niz manjih kriza, umjesto napretka ka razvoju, miru i većoj stabilnosti.
Vrući krompiri
Uspostava dugoročne stabilizacijske misije jedan je od ključnih zadataka na putu ka miru, ali ujedno i jedan od najtežih. Za Izrael je takva misija nužna kako bi se spriječio povratak Hamasa na vlast i nadziralo njegovo razoružavanje. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu uvjeravao je svoj kabinet da će Izrael imati pravo veta na izbor zemalja koje bi činile te snage.
Sjedinjene Američke Države, iako su zagovarale ideju stabilizacijskih snaga, odbile su u njima učestvovati. Isto su učinili i drugi američki saveznici, uprkos često podržavajućoj retorici. Čak i naklonjene arapske i muslimanske države oklijevaju, svjesne da bi takve snage na terenu suzbijale Palestince u ime Izraela – politički otrov za njihove vlade, posebno ako ne postoji jasan put ka palestinskoj državi koji bi kratkoročno opravdao saradnju s Izraelom. Druge zemlje insistiraju na mandatu Ujedinjenih nacija za cjelokupni napor, što je teško ostvarivo zbog protivljenja Kine i Rusije, koje time nastoje pokazati podršku palestinskom suverenitetu i protivljenje američkom utjecaju na Bliskom istoku. Čak i ako bi se snage rasporedile na terenu, protupobunjeničke operacije su izuzetno teške, posebno u urbanim sredinama, i zahtijevaju agresivna pravila angažmana, obučene snage i spremnost na gubitke – rijetku kombinaciju i u najboljim okolnostima.
Kako međunarodna pažnja slabi, tako opada i pritisak na obje strane da naprave bolne ustupke.
Demilitarizacija Gaze i razoružavanje Hamasa jednako su zahtjevni zadaci. Trumpov plan predviđa da se Hamasovo oružje učini „trajno neupotrebljivim“ te da se, uopće, uništi sva „vojna, teroristička i ofanzivna infrastruktura“. S obzirom na to koliko se Hamas ranije čvrsto opirao razoružavanju, vjerovatno je da će to činiti i dalje u praksi, uprkos hipotetičkom prihvatanju plana u 20 tačaka. Ideološki, Hamas sebe vidi kao pokret otpora, a pokret otpora bez oružja nije vjerodostojan. Praktično gledano, vojna moć Hamasa održava njegovu kontrolu nad Gazom, omogućava mu da suzbija rivale i štiti ga od osvetničkih napada brojnih neprijatelja. Ubrzo nakon početka primirja, Hamas je, primjerice, napao članove moćnog klana Doghmush – velike porodice uglavnom koncentrirane u gradu Gazi, koja se ranije sukobljavala s Hamasom i, prema različitim medijskim izvorima, sarađivala s Izraelom – kako bi pokazao da je i dalje on taj koji vlada.
Vanjske države također nisu naročito voljne da finansiraju obnovu Gaze. Trumpova administracija promovirala je ambiciozne vizije buduće Gaze, predlažući u jednoj od 20 tačaka „plan ekonomskog razvoja za obnovu i oživljavanje Gaze… okupljanjem panela stručnjaka koji su pomogli nastanku nekih od uspješnih modernih gradova-čuda na Bliskom istoku“. Trump je teret finansiranja obnove Gaze – koja će zahtijevati procijenjenih 70 milijardi dolara – prebacio na „muslimanske i arapske zemlje“. Međutim, do sada je bilo mnogo više retorike nego stvarnog novca u tom smjeru. Nastavak borbi, čak i niskog intenziteta, odvraćat će investicije i sredstva za obnovu.
Možda je najveći problem neriješeno pitanje ko će dugoročno upravljati Gazom. Govor o „tehnokratima“ ili „reformiranoj“ Palestinskoj upravi prikriva činjenicu da trenutno ne postoji jasna, pa čak ni uvjerljiva alternativa Hamasovoj vlasti ili direktnoj izraelskoj vojnoj okupaciji – dvjema realnostima koje danas dominiraju Gazom. Hamas je već počeo popravljati svoj narušeni ugled među stanovnicima Gaze time što je jedina kredibilna snaga sposobna osigurati osnovni red i zakon. Da bi izbjegla da je Izrael zaobiđe ili da je Hamas napadne, svaka buduća vlada morat će biti prihvatljiva za obje strane – što je trenutno teško zamislivo. Bez takve vlade i kompetentnih sigurnosnih snaga, Izrael će i dalje osjećati potrebu da napada Gazu kako bi spriječio Hamas u obnovi svojih kapaciteta.
Niko ovo ne želi
Izrael ne želi povratak u sveobuhvatni rat. Kako se rat odužio, izraelske vojne operacije davale su sve slabije rezultate, a problem je dodatno pogoršavala šteta po međunarodni ugled zemlje. Troškovi za izraelsko društvo rasli su kako je rat remetio ekonomiju i nametao nejednak teret porodicama, s obzirom na historijske izuzetke od vojne obaveze za ultraortodoksne i izraelsko-arapske zajednice. Danas bi obnovljene borbe riskirale i Trumpov gnjev, ako bi on Izrael okrivio za propast jednog od svojih ključnih političkih uspjeha. Stoga je većina Izraelaca pozdravila primirje.
Ipak, Izraelci ostaju nespremni da prihvate Hamasovu vlast u Gazi, kako zbog straha da bi se događaji od 7. oktobra 2023. mogli ponoviti, tako i zbog šireg bijesa prema toj militantnoj grupi zbog razaranja i poniženja koje je napad nanio Izraelu. Desničarski izraelski lideri protive se svakom dogovoru koji bi Palestincima donio bilo kakvu korist, smatrajući da Palestinci ne bi smjeli „pobijediti“ ni na koji način nakon 7. oktobra. Izraelci su, u cjelini, također duboko sumnjičavi prema Palestinskoj upravi. Operativno, to znači da bi Izrael nerado predao sigurnosnu kontrolu Međunarodnim stabilizacijskim snagama, a kamoli palestinskim snagama, osim ako ne bi bio potpuno uvjeren da će one suzbiti Hamas – povjerenje koje se možda nikada neće ostvariti. Iako takvi stavovi vjerovatno neće dovesti do obnove otvorenog rata, oni će vjerovatno rezultirati redovnim izraelskim udarima na Gazu u budućnosti. Ako Hamas otvoreno konsolidira vlast u dijelovima Gaze, moguće je da bi Izrael pokušao likvidirati istaknute Hamasove lidere kako bi grupu držao pod stalnim pritiskom.
Hamas, poput Izraela, ne želi povratak u rat punog intenziteta, ali i on ima snažne motive za provođenje ograničenih nasilnih akcija. Brutalni rat nakon 7. oktobra ostavio je velik dio Hamasovog rukovodstva mrtvim, a njegov sistem komandovanja oslabljenim. Iako Hamasova objašnjenja za nedavne napade na IDF mogu djelovati uvjerljivo – lokalni komandanti ponekad mogu djelovati samostalno – organizacija će gotovo sigurno nastaviti koristiti nasilje kako bi slomila otpor svojoj vlasti i povremeno napadala izraelske snage, bilo iz želje za osvetom, bilo da pošalje poruku svojim pristalicama da je i dalje dovoljno snažna da se suprotstavi Izraelu.
Kada dođe vrijeme za provedbu onih dijelova Trumpovog plana koji bi ozbiljno oslabili Hamasovu moć i uništili ga kao političkog aktera, Hamas će vjerovatno pružiti nasilan otpor, kako iz ideoloških razloga – jer i dalje želi kontrolirati Gazu i palestinski nacionalni pokret – tako i iz straha od osvete rivalskih Palestinaca u slučaju da se ne može odbraniti. Hamasovi napadi na IDF i neizbježan masivan izraelski odgovor, zauzvrat, diskreditirali bi svaku tehnokratsku ili vladu Palestinske uprave, razotkrivajući njenu nesposobnost da zaštiti stanovnike Gaze i učinivši vjerovatnijim da će takva vlast biti viđena kao kolaboracionistička. To bi bio politički dobitak za Hamas, čak i ako bi njegovi lideri i stanovnici Gaze u cjelini trpjeli zbog izraelske odmazde.
Nije nestalo, ali je zaboravljeno
Danas izraelske snage budno patroliraju „žutom linijom“ uspostavljenom primirjem, pucajući na Palestince koji pokušaju da je pređu – pri čemu su ubijene desetine ljudi – i podižući fizičke barijere od betonskih blokova kako bi je obilježile. Lako je zamisliti kako bi takva privremena linija mogla postati polutrajna. U tim okolnostima, neki američki napori da potaknu obnovu već su propali. U novembru su, primjerice, Sjedinjene Države pokušale uspostaviti „alternativne sigurne zajednice“ u kojima bi Palestinci, provjereni od strane Izraela, živjeli na izraelskoj strani linije razdvajanja u Gazi. Taj prijedlog je gotovo odmah zapeo zbog teških pitanja o tome bi li stanovnici tih zajednica mogli slobodno prelaziti između dijelova Pojasa pod kontrolom Izraela i Hamasa. Taj pokušaj, koji je i dalje u zastoju, upozorenje je da čak i naizgled bezazlene inicijative nose političke posljedice kojima se jedna ili obje strane mogu protiviti.
S vremenom će međunarodna pažnja prema Gazi slabiti, naročito ako ograničeno nasilje ne preraste u masovno i ako humanitarna situacija ostane teška, ali ne i katastrofalna. Kako nadzor popušta, smanjivat će se i pritisak na obje strane da naprave bolne ustupke, a Izrael će se suočavati s manjim diplomatskim troškovima za vojne udare.
Kako sugerira niz posjeta visokih američkih zvaničnika, Trumpova administracija ponosna je na svoju ulogu u postizanju primirja i željela bi Gazu predstaviti kao uspješnu priču. Međutim, to bi zahtijevalo stalan pritisak i strpljivu diplomatiju – osobine koje nisu obilježje Trumpove vanjske politike. Također bi podrazumijevalo slanje američkih trupa kao dijela stabilizacijskih snaga ili snažan pritisak na sposobne saveznike da učestvuju. Sam Trump bi morao vršiti pritisak na Netanyahua i druge izraelske lidere da se povuku iz dijelova Gaze, uprkos neizvjesnoj sigurnosnoj situaciji, te koordinirati kontinuirani pritisak arapskih i muslimanskih partnera na Hamas. Bez naslova u medijima koje proizvode rat i glad u Gazi, malo je vjerovatno da će administracija održati takav angažman. A bez gotovo stalnog američkog pritiska, Izrael i Hamas će se vjerovatno smjestiti u nelagodan odnos koji izbjegava totalni rat, ali je ipak obilježen stalnim sukobima, izostankom obnove Gaze i malim ili nikakvim političkim napretkom ka trajnom miru.
(TBT)
The post NOVA NORMALNOST U GAZI: Uporan sukob niskog intenziteta izgledniji je od mira BLISKI ISTOK appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
