Franses Bayarri, autor knjige “Susret u Sarajevu”, rekao je za Express 2018. da je godinama tražio Luburićevog ubicu Iliju Stanića i da je s njim razgovarao. Međutim, Stanićeva verzija je dupkom puna
Grobnica zloglasnog ustaškog zapovjednika Vjekoslava Luburića, koja se nalazi na gradskom groblju Carcaixent u Valensiji, uvrštena je u Katalog simbola i elemenata suprotnih demokratskom pamćenju, u skladu sa Zakonom 20/2022, piše u subotu španska El Debata. Luburić je ubijen na današnji dan, 20. aprila 1969. godine, a njegovo tijelo pronađeno je sutradan. Ova odluka odnosi se na spomenik koji sadrži posmrtne ostatke osobe koja je bila istaknuta ličnost ustaškog režima, saveznika nacističke Njemačke tokom Drugog svjetskog rata, piše portal iz Valensije. Odluka je zasnovana na izvještaju Tehničke komisije zadužene za ocjenu takvih elemenata, koja smatra da pogrebni kompleks sadrži simbole i reference koje predstavljaju veličanje nespojivo sa principima utvrđenim važećim zakonodavstvom. Španski mediji podsjećaju da je Vjekoslav Luburić, zločinac poznat kao “Mešanac”, bio jedan od odgovornih za sistem koncentracionih logora NDH, posebno kompleksa Jasenovac, u kojem su stradale hiljade Srba, Jevreja, Roma i Pavelićevih političkih protivnika. Nakon završetka rata preselio se u Španiju, gdje je godinama živio pod lažnim identitetom. Udba ga je likvidirala prije 57 godina, u zoru 21. aprila 1969. godine, njegov sin Domagoj pronašao je njegovo tijelo ispod kreveta u Carcaixentu. Nadgrobna ploča, izgrađena 1976. godine, nalazi se na vidnom mjestu u groblju i sadrži simboličke elemente vezane za ustaštvo. Zbog toga je španska vlada naredila uklanjanje ustaških simbola. Ekspres je 2018. objavio intervju s čovjekom koji je godinama istraživao Luburićevo ubistvo.
U mjestu Carcaixent, u blizini Valensije, decenijama se nadaju da će premjestiti grob Vjekoslava Luburića, ustaškog generala i zapovjednika logora Jasenovac. Tamo je živio 1960-ih za vrijeme frankizma i sahranjen je na mjesnom groblju.
Autor knjige ‘Susret u Sarajevu’, bivši lokalni novinar Franjo Bayarragodinama je istraživao Luburićevo ubistvo u Carcaixentu, o čemu je pisao i u toj knjizi. S njim smo 2018. godine na Univerzitetu u Valensiji razgovarali o reformi zakona, mogućim posljedicama po Luburićevu grobnicu, ali i opštoj temi koja decenijama živi u tom mjestu sa 20.000 stanovnika.
Zašto su ljudi u Carcaixentu ponovo zainteresirani za ovu temu?
Pojavila se vijest. Socijalistička vlada Pedra Sančeza pokrenula je inicijativu za premještanje grobnice generala Francisca Franka iz Doline palih, državnog mauzoleja izvan Madrida. Ovo je otvorilo debatu u Španiji o drugim slučajevima iste ideologije, odnosno o ljudima koji su ovde sahranjeni.
PREDSTAVLJENO “SEDAM ŠPIJUNA”
360°
Krvava misija špijuna Udbina Mungosa: Maks Luburić ubijen čekićem
Da li su Španci još uvijek zainteresirani za teme vezane za Španjolski građanski rat i Frankov režim koji je uslijedio?
Dio stanovništva je veoma zainteresovan jer je za sve ovo vrijeme ostala jedna otvorena rana. Ni 80 ili 90 godina nakon rata ta rana nije zacijelila. U Španiji je oko 100.000 ljudi ubijeno i zakopano u jamama, a mnoge žrtve nisu identifikovane. Dio ljudi vjeruje da je nepravda učinjena u prošlosti, te pokušava doći do tijela svojih najmilijih i sahraniti ih na dostojanstvenim mjestima. S druge strane, dio stanovništva ne želi ponovo otvoriti te rane. Dakle, svaki potez stvara napetost u društvu. Spektakularna najava premještanja Frankove grobnice je stoga izazvala interesovanje.
Postoji li pravni osnov za premještanje Luburićevog groba?
Mislim da nema, jer je zakon fokusiran na Španski građanski rat, takođe na nacističke i fašističke simbole. Dakle, simboli, a ne grobovi. Neki sektori društva, poput vlasti u Carcaixentu, smatraju da postoje grobnice u kojima se ne osjećaju ugodno, pa bi reforma zakona mogla i njih uključiti. Ali zakon kakav je sada teško da je primjenjiv na njih. Ako regionalna uprava, poput one u Valensiji, počne uklanjati grobove, mogla bi se suočiti sa tužbama.
Dakle, šta centralna vlast može učiniti u tom slučaju?
Izmijenite zakon ako ovaj mjesec dobije dovoljnu podršku u parlamentu. Ona neće imati problema da dobije podršku jer je podržavaju i druge lijeve stranke kod kojih ima većinu. Izmjena će pružiti pravni osnov za preseljenje Franka iz mjesta koje se finansira javnim novcem, a koje je vlada okarakterizirala kao spomenik koji veliča prethodni režim. A sada bi Vlada mogla ubaciti dio koji bi dozvolio regionalnoj administraciji da tamo premjesti grobove, ako smatra da je potrebno. Međutim, takva promjena još nije poznata, odnosno ne zna se hoće li u zakonu biti išta što bi se, na primjer, odnosilo na Luburićev grob.
Lokalne vlasti u Carcaixentu saopštile su da će kontaktirati hrvatsku ambasadu u Madridu. Kako to vidite?
Mislim da to žele da urade iz pristojnosti i formalnosti, da ih obaveste o svojoj nameri. Lično smatram da je najbolji način da se riješi situacija sa grobnicama razgovor sa porodicama sahranjenih. Dosadašnja iskustva u Španiji pokazuju da se te stvari mogu riješiti mirnim putem, kroz dijalog. Kada se porodice ili zakonski naslednici usprotive, španske sudije obično zauzimaju konzervativan stav, što onda stvara problem administraciji koja je pokrenula proces preseljenja.
Lokalni izbori će se održati u Španiji sledeće godine, a opšti parlamentarni 2020. Da li je pitanje grobnica predizborni način dobijanja glasova?
Kada je Franko u pitanju, to je nešto što je trebalo uraditi na početku demokratije, u tom trenutku. Ne znam da li vlast sada razmišlja o glasovima birača. Nikad se ne zna. Također nije poznato da li će to donijeti glasove socijalistima ili ojačati konzervativnu opoziciju. Ali moje mišljenje je da Frankovu grobnicu treba premjestiti. U Dolini palih, osim Frankovih posmrtnih ostataka, nalaze se stotine tijela ubijenih s obje strane tokom rata. Ima porodica sa obe strane koje žele da identifikuju svoje najmilije. Ima ljudi koji su danas unuci ljudi zakopanih u jamama, koji još ne znaju šta im se desilo i da li su im kosti. Ovdje se ne radi o lijevoj ili desnoj, već o ljudskosti. Pored samog preseljenja, potrebno je nastaviti sa iskopavanjima i istraživanjem masovnih grobnica kako bi ljudi saznali istinu.
Zašto ništa nije urađeno nakon Frankove smrti 1975. i prelaska na demokratiju u godinama koje su uslijedile?
U početku se to nije radilo iz straha od mogućeg državnog udara. Tranzicija nije bila pauza, nije bila iznenadna promjena već postepena tranzicija. Osetljivi aparat diktature, kao što su vojska, policija, civilna garda i državni službenici, nastavio je da funkcioniše. Nije bilo čistke. Veliki dio demokrata smatrao je da je bolje ne dati povoda frankistima da ukinu demokraciju, bolje je ne izazivati sukob. Ova pozicija se može braniti ili ne braniti, ovisno o tome kako se na nju gleda. Ali strah od državnog udara bio je stvaran, o čemu svjedoči i neuspjeli pokušaj 1981. Tako da to mogu prihvatiti. Ali ono što ne mogu je da ne prepoznaju žrtve diktature. Ljudi su streljani bez suđenja, neki su otišli u progonstvo. Jedno je izvršiti dogovorenu tranziciju, a drugo ne prepoznati zahtjeve žrtava. To nije stvar ideologije, nego stvar ljudskosti. Stoga je neophodno prepoznati i poštovati žrtve diktature.
Španska socijalistička radnička partija (PSOE) je godinama na vlasti, ali je tek sada pokrenula inicijativu, sa manjinskom vladom od 84 od 350 članova parlamenta. Zašto tek sada?
Zbog straha, ne samo od struktura koje su ostale, nego i zbog straha birača. Nisu znali kako će reagovati, da li će to izazvati pobunu. Ne samo da su socijalisti dugo bili na vlasti, već je to stranka koja je najduže vladala. Od prvih demokratskih izbora 1977. godine, dakle od ukupno 41 godine, vladali su 22. Mogla je to mnogo ranije. Pogotovo što je imala apsolutnu većinu u parlamentu.
Nastavak na sledećoj stranici…
