Neki od njih tvrde kako ne pate samo od trauma povezanih s ratom, nego od onoga što izraelski stručnjaci nazivaju “moralnom ozljedom”: osjećaja srama, krivnje i sloma vlastitog moralnog identiteta. Riječ je o stanju koje, prema sagovornicima lista, sve češće pogađa vojnike nakon povratka iz rata, kada se počnu suočavati s prizorima i postupcima koje u ratnoj zoni nisu ni stigli do kraja osvijestiti.
‘Rešetali smo po starcima i djeci‘
Yuval, 34-godišnji računalni programer iz predgrađa Tel Aviva, danas gotovo ne izlazi iz kuće. Donedavno je radio u jednoj od najvećih svjetskih tehnoloških kompanija. No nakon služenja u Gazi više se nije uspio vratiti normalnom životu. Za Haaretz je ispričao kako ga proganja prizor iz Han Junisa iz prosinca 2023., kada je njegova postrojba, nakon dojave drona o “sumnjivim osobama”, otvorila vatru.
– Pucao sam kao lud, onako kako te uče na obuci – započinje Yuval.
Tek kad su se približili, shvatio je da to nisu bili militanti, nego stariji muškarac i trojica dječaka, vjerojatno tinejdžera. Nitko od njih nije bio naoružan.
– Tijela su im bila izrešetana mecima; organi su im ispadali van. Nikad prije nisam iz neposredne blizine vidio nešto takvo – govori Yuval.
Dodatno ga, kaže, progoni reakcija zapovjednika, koji je, prema njegovim riječima, pljunuo na tijela i poručio da tako prolazi svatko tko se zamjeri Izraelu.
Dva dana nakon intervjua završio na psihijatriji
Nakon otpusta iz vojske ljudi su mu pljeskali i nazivali ga herojem, no on kaže da se osjećao kao čudovište. Pokušao se vratiti poslu, izdržao je tek kratko, a onda je potpuno potonuo. Izbacio je ogledala iz kuće jer više ne može podnijeti pogled na sebe i živi sa stalnim osjećajem srama. Dva dana nakon razgovora za Haaretz završio je na psihijatrijskom odjelu.
Sličan osjećaj krivnje opisuje i Maya, studentica filozofije iz Tel Aviva, koja je tijekom rata služila kao pričuvna časnica u jednoj oklopnoj bojni. Za Haaretz govori kako između njezina civilnog života i pričuvne službe kao da ne postoji nikakva veza. U jednom svijetu proučava filozofiju, volontira s izbjeglicama i odlazi na prosvjede, a u drugom, kaže, gleda prizore koji su toliko brutalni da bi, da je o njima čitala u novinama, bila zgrožena.
Jedan događaj ipak joj se trajno urezao u pamćenje. Dogodio se u vojnoj postaji na jugu Gaze. Vojnici su uočili pet Palestinaca koji su se kretali prema sjeveru Gaze, a zapovjednik je naredio da ih se zaspe vatrom iako nije bilo potvrde da su naoružani. Četvorica su ubijena, a preživjeli je zatvoren u kavez i čekao je ispitivanje. Tokom noći, kaže Maya, gledala je kako jedan vojnik mokri po zarobljeniku, vrijeđajući ga i pozivajući se na osvetu za žrtve Hamasova napada 7. listopada. Ostali su se smijali. Pa i Maya. Niko nije reagirao.
– Osjećala sam se kao licemjerka, prljavo – priznaje s odmakom.
Nakon toga se, kaže, tuširala i po tri puta dnevno, ali osjećaj prljavštine nije nestajao. Nije je napuštala ni slika zarobljenikove potpune bespomoćnosti. Najviše ju proganja pitanje kako je mogla samo stajati ondje i ne učiniti ništa.
‘Zavezali su mu penis i testise pa ih zatezali‘
Neki vojnici govore i o drugim iskustvima koja su u njima ostavila duboke posljedice. Jedan snajperist iz brigade Nahal rekao je da ne može zaboraviti lica Palestinaca na koje je pucao dok su tražili pomoć nakon što su prešli crtu koju je postavila vojska. Kaže da se kroz snajperski nišan sve čini blizu, gotovo kao u računalnoj igri, ali da se lica ubijenih ne zaboravljaju. Nakon povratka iz rata, rekao je, počeo je noću mokriti u krevet i mjesec dana proveo je u bolnici.
Drugi vojnici svjedoče o pljački palestinskih kuća, krađi kućanskih aparata, zlatnog nakita i gotovine, kao i o uništavanju osobnih stvari. Jedan od njih kaže kako su neki vojnici palili obiteljske fotografije Palestinaca ili mokrili po njima, dok su drugi tvrdili da su “svi Arapi nacisti” i da je stoga opravdano krasti od njih. On sam, kaže, bio je zgađen, ali nije ništa rekao. I to ga danas proganja.
Jedan vojnik opisao je i brutalno ispitivanje zarobljenika koje je, tvrdi, provodio pripadnik Jedinice 504. Kaže da je zarobljenik tijekom ispitivanja bio podvrgnut teškom zlostavljanju i da mu njegovo urlanje i danas odzvanja u glavi. Taj prizor, kaže, slomio je sve što je dotad mislio o vojsci, o svojoj zemlji, ali i o sebi.
– Skinuli su mu hlače, pa mu plastičnim vezicama stegnuli penis i testise. Postavljali su mu pitanja, a kad nije odgovarao, sve jače bi zatezali vezice – ispričao je mučan detalj jedan od vojnika.
O moralnoj ozljedi govore i oni koji nisu bili izravno na terenu. Ran, pričuvni časnik izraelskog ratnog zrakoplovstva, radio je u Tel Avivu na planiranju zračnih udara. Kaže da se nakon 7. oktobra sve promijenilo i da su odobravani napadi za koje se unaprijed znalo da će ubiti desetke civila, ponekad i više. U jednom trenutku, kaže, planirali bi udar u kojem će stradati djeca, a već u sljedećem sjedili bi na hamburgeru u Tel Avivu. Upravo taj kontrast između administrativnog planiranja smrti i privida normalnog života opisuje kao nepodnošljiv.
Nakon jednog vala zračnih udara, u kojem su, prema njegovim riječima, ubijene stotine ljudi, zaključio je kako više ne može sudjelovati. Vratio se kući, ali ne i poslu. Razvio je, kaže, opsesiju gledanjem najgorih fotografija mrtvih i ranjenih Palestinaca, pokušavajući rekonstruirati ima li i sam udjela u prizorima koje vidi. Njegova psihologinja rekla mu je da zvuči kao da sam sebe muči, ali on kaže da ne može prestati jer ima osjećaj da je to zaslužio.
Šta je “moralna ozljeda”
Guy, pripadnik specijalne postrojbe Shaldag, od 7. listopada odradio je stotine dana pričuvne službe. I on govori o osjećaju krivnje i o tome kako su se kod nekih vojnika osjećaji nakon Hamasova napada pretvorili u želju za osvetom. Jedan od trenutaka koji ga je prelomio bila je operacija u bolnici Al-Šifa. Kaže da je cijelo područje mirisalo na smrt i spaljena tijela te da od tada više ne može podnijeti miris pečenog mesa. Zbog toga je postao vegetarijanac. Taj ga je miris, kaže, podsjetio na ono što je osjetio u Be’eriju i natjerao ga da se zapita što su on i njegova zemlja postali.
Stručnjaci koje citira Haaretz objašnjavaju kako moralna ozljeda nije isto što i posttraumatski stresni poremećaj. Dok je PTSP povezan sa strahom i traumatskim događajem, moralna ozljeda proizlazi iz osjećaja da je osoba sudjelovala u nečemu što duboko krši njezina temeljna uvjerenja. Posljedice su krivnja, sram, gađenje, gubitak smisla i slom slike o sebi.
Izraelsko ministarstvo obrane zasad službeno ne priznaje tu dijagnozu, pa se takvi slučajevi uglavnom vode kao PTSP. No stručnjaci upozoravaju kako se radi o drukčijem psihičkom stanju koje traži drukčiji pristup liječenju. U vojsci se, piše Haaretz, čak izbjegava i sam izraz “moralna ozljeda”, a umjesto njega koristi se blaži izraz “ozljeda identiteta”. Sugovornici lista tvrde da se time pokušava izbjeći politički osjetljiva rasprava o tome što su vojnici u Gazi vidjeli, dopustili ili činili.
(TBT)
The post IZRAELSKIVOJNIK: ‘Izrešetali smo starca i trojicu dječaka. Još me progoni reakcija zapovjednika‘ appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
