Obrijan, namirisan kolonjskom, izašao je Teufik Tofa Velagić iz Eminova stana koji minut prije osam sati. Na njemu je pulover bordo boje, bijela košulja sa širokom kragnom, kockasta crno-bijela kravata, crno sametno odijelo i zeleni zimski kaput, ispod koga je stavio bordo-zlatni šal. Uzeo je torbu i Eminov kišobran iz predsoblja, nabacio francusku kapu. Želi izaći prije nego što dođe Eminova rodica, ne zna zašto ne želi da se susretne sa tom hudnicom, on je čovjek koji zazire od ljudi, bježi od njih i sklupčava se kao jež i, čim mu se približe, pruža svoje bodlje prema njima.
Danas je petak, u starom dijelu grada već se osjeća preddžumanska atmosfera, kao i onda, prije rata, prije njihovog progona vjere iz društva, sad su Bosanci slobodni, niko ih ne prati kad pođu u džamiju ili crkvu, i ovdje je pao Berlinski zid, sad su zabavljeni drugim brigama, ali i dalje su k’o na iglama, čak ni komunistička dresura nije uspjela iskorijeniti neke njihove navike, žure da završe poslove prije sedmične molitve, poslije će jedan sahatak odsjesti na kahvi, malo se iscigutati, malo protračati, malo bistriti politiku, pa onda kući, ponovo u svoje samoće i zabiti, sve do ponedjeljka, pa opet – u isti krug, perpetuum mobile. Zubato sunce probija se kroz raspršene oblake i odsijeva visoko u staklima višekatnica. Izgleda da će kiša.
Tofa Velagić stupa u Ferhadiju, poput glumca koji prvi put izlazi na scenu, s osjećajem nekog novog početka, Ja sam pobjednik koji laže samoga sebe, po stoti put ga prože ta misao teška kao mlinski kamen, nema Emina u blizini da čuje kako njegova duša pišti pod tim kamenom, nema ga da nasluti gorčinu njegovog nepriznatog poraza! Za kim ovoliko žali? Za životom?! Ne, on bi svakako prošao! Za Mammom i ocem? Da, ali tek kad se nadnese nad svoju sudbinu, no, ako se, dakle, nećemo oblagivati, najviše žali za ženom koju mu je vjetar sudbine odnio ispred nosa, kao u snu…
Na vrhu ulice, pred ulazom u Bezistan, njegov nagon za čitanjem naslovnica novina privuče ga poznatom kiosku. Beogradska Politika: Sednica Saveta za nacionalnu odbranu. Zagrebački Vjesnik: Predsjednik Tuđman najavio referendum za neovisnost Republike Hrvatske. Sarajevsko Oslobođenje: Sutra prvi kongres Domovinske stranke. Na kraju police neki novi list, Javnost, čuo sam za nju, na ćirilici: crno, prijeteće glasilo velikosrpskog pokreta. Do Javnosti: Slobodna Bosna: crveni agitprop, još uvijek prijeteći. Ispod nje: Muslimanski glas: slova napisana u obliku otkosa, u dva reda, gornji red zelen, naslov koji sugeriše zanos i želju za pravno uređenom državom, izgleda da su ga naši pokrenuli. Pokupi ih sve i pokaza prodavačici iza pulta, plati i strpa u svoju duboku torbu, nespretno, lijevom rukom…
Stranac u glavnom gradu svoje zemlje nađe se pred ulazom u pokriveno, kao zaspali- kit- u – zatonu izduženo zdanje Bezistana – i siđe u njegovu utrobu… ( i riba ga proguta : koliko je ono ona tevećelija ostala u tami kitove stomačine, sažvakana, slijepljena za kralježnicu, četrdeset, ali to je četrdeset dana, ne godina, no pitanje je sada koliki je bio taj jedan Junusov dan, dan po ondašnjem računanju, al-yawm kako ga naša sveta Knjiga naziva, koliko je Nuhovih, alejhi selam, „hiljadu manje pedeset godina,“ prema ondašnjem računanju ovog pojma sana-tun, nije valjda…, a zatim to je i pitanje doživljaja, doživljaja Vremena)…
Plavo-zeleno-crveni čiraci, pijani od samozatajne radosti, doneseni ovdje iz neke Šeherzadine palače iz Bagdada i obješeni po dućanima sa obje strane drevnog trgovišća tekstilom…žmirkali su iza izatkanih mušebaka navučenih na njihove staklenke… Teufik Tofa Velagić prolazi desnom stranom, vijuga između grupa turista…Vika. Negdje se čuje muzika. To je Zaim. Kažu da je bio bolestan na plućima pa mu ugradili zlatna rebra. Da može pjevati. I evo ga – pjeva! Pjeva a ne otvara usta, kažu. Ovo je gramofonska ploča, ne možemo to provjeriti. Koje? Šta? Pa to da je pjevao ne otvarajući usta…Kako to? Baš me briga! Bio je uz nas, ali tajno… Nekoliko trgovaca zapalilo tanku stabljičicu anduza u svojim dućanima, njime kade radoznale turiste sa Zapada, miriše čitav Bezistan…Ali više od toga mirisa koji ga vraća u djetinjstvo Tofa osjeća toplinu bezistanskog kamenja, lijepog u svojoj divljini i neposrednosti, nismo bili ovdje kad je postavljano u temelje i na strop, u vrijeme Husrev-bega sina Ferhatova sina Abdul-Gafara, unuka sultana Bajazida Ikindžije, najslavnijeg našeg vladara, uz Kulin-bana i Tvrtka Drugog, nećemo biti ni kada bude padalo sa njih, nekad, prilikom zemljotresa ne daj Bože, ili pred sami Smak svijeta…, sada, dok gledamo u njega, čini nam se da smo već u vječnosti i da ćemo trajati bar koliko i ono…, ali to je samo privid, fala Bogu pa nas često napusti misao o našoj trošnosti i kratkoći bitisanja…, što je insan vehte čohe…, inače bismo izludili nad ovim bezdanom Transcendencije… Pogled mu pada na jeftinu bižuteriju načičkanu u izlozima i smiješi se Historiji koja je na njoj predstavljena u minijaturnom obliku Gazi Husrev-begovih vakufa, tu je Džamija, tu je Sahat-kula, Tašlihan, Bezistan, Šadrvan, Imaret, Kuršumlija, Hanikah, Careva ćuprija, Turbe…, tu su Ćaba i Poslanikova džamija u Medini, crne, u pozlati, pa zatim jedan goblen s motivom iz Hire, kada je počela prva Objava: neko krilato biće, znamo koje iako mu ne vidimo lice, mada nam ništa ne bi značilo ni da je ovdje to lice naslikano, tek sišlo s Neba, drži pergament na kome su ispisani prvi ajeti iz sure ‘Alaq…, maštarija, al’ dobro, nema tu…, tu su ibrici i tavle sa findžanima, postavljeni po peškunima, a oni zastrti stolnjacima, sa kerama po obrubu, od svile, vjerovatno iz Burse, možda čak i iz Isfahana…, tu su tespihi od bijelog i narandžastog ćilibara…, mesingani slončići sa svojim malim krdima…, nožići sa srebrenim balčacima, u safijanskim futrolama…, tu su levhe i serdžadice, rahle, bošče… – sve je to ostalo na ruševinama Historije kao školjkice na obali mora kada se povuče poslije plime, sve je to preživjelo i sada njegove nimfe mame turiste zovom Orijenta, starine i Vjere…( o, Junuse,- u-kita- bačeni, potom- čudom-spašeni…: da je žena, ovdje bi ostao bar pola dana klizeći gore-dolje, dolje-gore, niz šareno polje, razgledajući srebreni i zlatni nakit, porculansko posuđe sa ebru cvjetovima, svilene štofove, pamuklije, dimije, papuče, mokasinke, mestve, šiljteta, jastuke, naslonjače…), ali našeg šetača goni neki unutarnji potisak, potisak nečega čemu je on dao opskuran naziv Historija, žuri mu se a da ne zna tačno otkud ta žurba, ne zna za cilj te svoje žurbe, jer on je već stigao na svoj cilj, on je u njemu…, tačka u krugu…, te izađe tamo gdje bi trebalo biti sredina ove katakombe, ovog hūta, odahnu na vrhu kamenog stepeništa i nadisa se prohladnoga zraka.
Uličica kojoj je bio okrenut vodila je pravo pred Begovu džamiju, pupak njegove zemlje Bosne, divne, mile, gizdave… Uopćeno uzevši, ove uličice su malo izgubile od svojih nekadašnjih draži, zaključuje Tofa još uvijek naslonjen na zid dragog zdanja koje je čudom ostalo usprav…, zagledan u načičkane zlatare, pune ženskih poprsja okićenih zlatnim i srebrenim ogrlicama…, ponovo ga osupnu pitanje o Njoj, Ženi koju mu je sudbina odvela ispred nosa, koja je nestala i ne vraća se, Ženi koja je poput divnog sna, nekad pomisli da Ona možda nije ni postojala, koja je nestala i ne vraća se, ali vratiće se, naći će je, Ona ga čeka, nikad ga nije ostavila kao ni on Nju…, ali njega privlači neka druga vrsta nakita, on ne bi bio to što jeste kada mu pogled ne bi jezdio naviše, kao u ovom času kada se taj pogled, brže od bilo koje ptice, vihnu i zaustavi na Sahat-kuli s pozlaćenim kazaljkama, sa dva oka na njihovoj sredini, odakle nam Vrijeme ispostavlja svoj račun o prolaznosti čak i kada mu ga niko ne traži, Vrijeme u stalnom pokretu dok je njegov račundžija sa svojim zupčanicima, pod krovom, nepomičan, vječan, nedodirljiv, prkosan u svome nehaju spram svega što se kreće i troši, posebno spram ljudi koji ne mogu a da pokatkad, prolazeći Baščaršijom, isto ovako kao on, ne pogledaju prema njemu i ne začude se: Ah, kad prije?! Zar je već dvan’est?! – jer račundžija se prvi put svaki dan javi tek u dvadeset do dvan’est, po hidžretskom kalendaru, prateći Mjesečevu rotaciju…(šta je puta, tokom mojih deset, odnosno trideset i tri, dodaj tome, druškane moj…, šta je puta ciknulo klatno ispod zupčanika toga račundžije pitajući, odozgor: A gdje je onaj student VIŠT-a što se češljao na razdjeljak, sa bujnom crnom kosom, onaj Hercegovac, stalno je ovda prolazio godine te i te, više ga nema, ne prolazi Saračima…, tokom naših tridesetak hiljada dana, kad sračunaš…, kako sam drvensuz, izdajica, mislim samo na sebe, na svoje Vrijeme, a gdje su onoliki moji drugovi koji su isto tako kao…). Ali ni „pupak“ nisu dirali ni „crvendaći“ ni zub Vremena. Upravo je redar skidao teški mandal od kuršuma na kapiji s južne strane kad… puče pogled na četiri ćinara na sredini dvorišta, koji i ovoga jutra natkrivahu prostor u zaleđu ezan-taša…, i sam Šadrvan, znamo da ćinari nisu mogli dalje rasti tokom ovih četrdesetak godina, još onda su bili ušli u svoju starost, ali se nisu ni smanjivali, kao što se smanjuju ljudi kad uđu u godine, možda ih džamijski redari nisu ni potkresavali, no ako i jesu, teško bismo mogli pronaći svjedoke tih vratolomnih akcija. Njihovo žuto lišće, poprskano crvenim kapljama, mokro od jesenjeg mraza (da je pjesnik, napisao bi: poškropljeno krvavim kapljama jeseni) leži po bijelim kamenim pločama, blago udubljenim od stopala stotina i stotina hiljada nogu koje su preko njih prošle za ovih četiri stotine i koliko još godina, sve su te kundure, nanule, opanci, moderne cipele…ostavile svoj trag na njima odnijevši bar škramu njihove mase, i komarac koji sleti na ivicu broda ostavi trag na njemu, i brod potone za onoliko koliko je on težak…, oni koji su ih nosili otišli su na Onaj svijet, a kamen, dovezen sa Brača i ovdje izrezan još za vakifova života, i sad stoji na svome mjestu, na svoj način topal… čak i kada se na njemu skori navlaka mraza…
Tofa sada, kada je napunio dušu prizorom na najljepši kutak bosanske geografije, pošto nije vrijeme molitve, može skrenuti nadesno – do triju nišana…, k’o da su od tri brata, pa i jesu, ako ćemo pravo, od tri brata, a ne od tri svata, ovdje skamenjena, sasječena Historijom: onaj Doktora Bašagića, odmah do ograde tog malog harema, i onaj do njega – reisa Čauševića, i onaj treći, tamo na kraju: Doktora Spahe…; da najprije poselamim Doktora Bašagića, Selamun alejkum, budilniče naš, možemo zamisliti kako je junak naše pripovijetke zadrhtao kad je prišao svome duhovnom ocu, zemljaku, Hercegovcu, koji je inspirisao prve generacije Dvadesetog vijeka da se bore „za svoje ime i slobodu svoje Domovine“, tresle su mu se i ruke i noge, pokušavao je da se koncentriše na značenja Fatihe, ali nije mogao, misao mu je uzletila i lepršala kao ptica na jakom vjetru, gubila se i prizemljivala, potom je, umivajući lice, mahnuo i pjesnikovim susjedima, selamio ih je svojim duhom, istina ne s toliko žara kao Doktora Bašagića, jer Doktor Bašagić je pjesnik, on je napisao onu pjesmu Bošnjače, koja je obilježila njegov, ali i život junaka naše pripovijetke, trasirajući im obojici put u stradalništvo, pjesniku su ti nevini stihovi uništili karijeru, srpsko-hrvatski dušmani su perfekt promijenili u futur I.: nije bilo konvertovano je u neće biti, da bi onda taj samo jedan stih nosio genocidnu poruku, kao da prijeti: neće biti Srba ni Hrvata, to jest neće ih biti u njegovoj, Bašagićevoj Bosni, muslimani će ih istrijebiti, tako je napravljena nova simetrija u „antologiji zla“ na štetu naroda koji je žrtva strahobalnog srpsko-hrvatskog povijesnog agona, naroda koga vaistinu trijebe a kome pripadaju i Doktor Bašagić i Tofa, dvije hercegovačke „drače“, za što scipe, ne puštaju, pa ih zbog toga prolaznici surovo skidaju s nogavica i bacaju pod noge – da ih zgaze…, i gaze ih, ali ne mogu ubiti života dah u njima…, kao ni pamćenje…, a Tofi od onoga dana kada je nepoznata vanredna učenica, sva u bijelom, poput Hasanaginice u drugom poluvremenu balade, pred čitavim razredom u mostarskoj Gimnaziji izdeklamovala ovu pjesmu i rekla mu ko je, ustvari, on, ali i ko su Gavrilovič i Zadro, iz jednog od „krila“ ove pripovijetke saznali smo kako se ta diskusija završila i kuda su zakavženi vjetrovi Historije otpuhali nesretnu bosansku mladost sa sredokraće Dvadesetog vijeka…
Dok spušta ruke, Tofa, koji uvijek u komadu sira vidi samo njegove šupljine, premišlja kako su ti koji su postavljali ove bilige…, ti…, smije li reći: maksumi, u političkom smislu riječi…, kako su na ova spomen-obilježja mogli ne staviti slavne Bašagićeve stihove na sredinu nišana, mi u Hercegovini nišanu kažemo bašluk, dakle: na sredinu bašluka, ispod Huve’l-Bāqī, i nekoliko generalija, kao memento svakom posjetiocu, jer šta građani ove nesretne zemlje imaju od ovih zapletenih arapskih slova za koja znaju samo da su sveta i da ih pozivaju da mole Boga da se smiluje pjesniku na Onom svijetu, ali dok u njih gledaju kao… za sebe i bosanska pokoljenja ne mole ništa, eo ipso, trebalo bi da ovdje sada, kad promijenimo vlast, uz ovaj bašluk prislonimo ploču sa stihovima: Od Trebinja pa do Brodskih Vrata, u drugom redu: nije bilo Srba ni Hrvata, pa da onaj koji ih pročita zaključi: svi smo Bosanci, ovo je naša, bosanska zemlja, zemlja svih nas svejedno koje vjere bili, Srbi su u Srbiji, Hrvati u Hrvatskoj…, i mirna Bosna, pa da se eventualno doda i strofa: Oba su nas gosta saletila, da, druškane moj, miči ruke sa našega blaga, kako pisaše mladi pjesnik godine te i te, 1899 –te, prije tačno stotinu godina, kakva slučajnost, ama nema slučajnosti, i dvije muhe koje se sretnu u vasioni nisu se srele slučajno, sve je to kader, to se samo tako kaže: kakva slučajnost…. da ja baš sada…, sigurno me pjesnik čuje i zahvalno mi s Onoga svijeta šalje selam podižući ruku na vrh prsa: Alejkemu selam, Tofa, ti si jedan od rijetkih koji…, ili kako je pisao u svojoj isto tako velikoj budilnici Stoj, i ne plaši se, izostavićemo, ukoliko opseg ploče bude dozvoljavao, ili ukoliko postavimo i treću ploču, zašto ne…, samo one tri kratke riječi u prvom stihu: moj idole pjani, jer običan svijet nema osjećaja za poetske nijanse u razlivenim metaforama, mi smo striktni monoteisti, nek stoji samo: Stoj, i ne plaši se, šta mu je ovaj idol, plus još: pjani, to nikako ne bi išlo na ovu drugu ploču…, ili da stavimo: Stoj i ne žapaj se! – he-he-he, ponovo ulazimo u labirint dvosmislenosti poetskoga jezika, he-he-he, žapati se na prvom sloju ovog znaka nosi osnovno značenje koje bi Bosance nasmijalo, taj glagol vuče na pomalo seksi sugestiju…, ko zna, možda sad smo na raskršću puta, kanu mu u misli, i Tofa taj stih s početka druge strofe u isti mah prevede na svoj historijski način: pa da, mi jesmo na raskršću, to jest na raspuću, to je naša riječ, bolje reći: mi smo ponovo na raspuću, rađa se novo doba, Junus je izašao iz svoje ribetine, čeka ga mnogobrojni narod na obali i kliče mu: Dobro došao, tebe smo čekali, Šta si radio ovoliko dugo, A gdje si ti bio, kukavče, Kamo te…, Tofa se toliko unio u misli da već razgovara malo sa tim narodom na obalama, malo s merhumom u sarkofagu, kome kaže, oslovljavajući ga kako su ga oslovljavali njegovi savremenici, oni koji su ga voljeli, poštivali, čak i slijedili, jer on je svojim stihovima poveo revoluciju, i dobrahno je izveo, a možda bi je i dovršio, možda bi ostvario njezine ciljeve da nije došao Drugi svjetski, revolucije su uspješne samo kada su spontane, a ne isplanirane, kada, kao bujica, ponesu svjetinu, bolje reći: kada je zapale, a distanciraju se od elita, mi smo ti dokaz za to, mi smo unikat, ali u negativnom polju smisla, „nema naroda u Evropi čija se inteligencija toliko odrodila od svoga naroda koliko naša“, osim ove trojice izuzetaka, dagerotipa…, gdje sam ono stao, ah, da: Doktore Bašagiću, i ti si bio u utrobi kita, i ne bi iz nje nikad izašao da ti Bog nije dao sahiba, reisa Džemaludina, on te je izvukao na obalu, pred samu tvoju smrt, a onda ti i podigao ovaj bašluk, oživio te mrtvog, nakon čega ste obojica ponovo bačeni u katakombe sjećanja, i sad izlazite, u našoj trećoj renesansi, Dođite, sve trojica, zovu vas vaši sljedbenici, Ustajte, učitelji, puhnuo je vjetar našeg proljeća, i više nikada…ako Bog da…
Onaj potisak ga tjera u nepoznatom pravcu, a vjetar je sve oštriji, sve je hladnije…, česme na Šadrvanu zavrnute, zima već pomalo steže…, može Teufik Velagić Tofa krenuti dalje, stupa ispred prvih mahfila centralne džamije njegove Republike, možda i Jugoslavije, zavisi kako gledamo na ovu drugu državnu tvorevinu, što se njega tiče, pozitivno, jeste da nam je maćeha, ali ona nam je i majka, nije ni velika Srbija, ni velika Hrvatska, srednja žalost, dobro je; korak mu je usklađen sa visokim mislima koje ga salijeću, možemo reći da paradira ispred mahfila, džamija je zatvorena, nekoliko turista, u vrhu dvorišta, gurka se na portirnici, uzima tikete, dok ih drugi, iz iste grupe, čekaju, tako smo se i mi sačikali, praveći se turistima, na engleskom, njemačkom i francuskome jeziku tražeći tiket, miješali se sa stvarnim turistima i dogovarali akcije, tu su bile naše sestre, ilegalci…, sve dok ih nisu pohapsili i poslali u Slavoniju, na Kopanice…, Muniba, Azijada, Aziza…, o čijim sudbinama znam samo površno…, ali tu je moj informator koji sve zna o Pokretu koga je naslijedio od osnivača i bio njegov mozak svih ovih pet decenija…, grupa turista se sačeka i sada kreće u obilazak „hrama“, sa lijeve strane, kud se zaputio i junak naše pripovijetke. Na sredini džamijskog predvorja, uz lanac koji dijeli dvije mahfile, po ko zna koji put, ovoga časa kao i u snoviđenjima dok je bio na robiji, te u egzilu, pozornost mu svraća tarih nad ulazom u džamiju, za koju možemo reći da je nacionalna, kao što se za Vijećnicu danas kaže da je nacionalna biblioteka. Tarih je stajao sijajući iznad glavnih vrata, njegovi harfovi, pozlaćeni, na otvorenoplavoj podlozi, posloženi u tri otkosa, srezani do maksimalnog sklada u dvama simetričnim poljima, sa svojim noktama, hareketima, meddovima, Sent Egziperi bi u njima vidio repiće, perčine, graciozno spuštene grive, vitice, loze, letvice, jagode u cvatu, kopita, lale…, bolje je što je u ovo doba glavni ulaz zatvoren pa ne može prići i diviti se njegovoj arabesci, tom izumu pustinjskog Semita, kao nekada, izbliza pokušavajući odgonetnuti bar riječi iz kojih je komponovana…, kao nekada…, hmm, ali evo i sada… i ne pomišlja otkriti i povezati njihova značenja, Bašagić je preveo ove bejtove, ne možemo reći stihove, jer to nije isto, ovo je arabeska, u evropskim književnostima to bi mogla biti strofa, no bolje da se ne prisjećamo toga prijevoda, te strofe, naš reformator nije mario za unutarnju muziku ovog remek djela gotovo anonimnog pjesnika, potpisanog diskretno u lijevom kutku, Bog sami zna kako se ono zvaše, tu je samo njegov mahlas, no i da je mario, svakako bi narušio tajnovitost ovog medaljona na svetom jeziku naše civilizacije, jer ako bi se srušila tajna koju u sebi krije, bila bi srušena i njegova ljepota, kao što iznenadni vjetar ponekad sruši skelu, opravdano je reći da je ta ljepota beskrajna zato što je apstraktna, Transcendencija se samo poslužila tijelom harfova da bi ukazala na Sebe, da se radi o crkvi, ovdje, ili u njezinom vrhu, iznad oltara, sigurno bi stajala slika znamo čija i znamo u kom stanju i otajstvu, ali slika uvijek otkrivajući skriva, tu je malo tajne, ona pruža ograničeni svijet, svijet konačnosti, jer je ona djelo o Čovjeku, na papiru bi to bilo veliko Č, i svejedno koliko se kršćani i općenito zapadnjaci upinjali da toga Čovjeka pretvore u Boga, to im nikada nije pošlo za rukom…, niti će im poći…
Kao čovjek koga zovnuše izdaleka, i Tofa se okrenu okolo sebe, zapitan nad sobom…, iz korijena vijekova izlistam, čiji ono bijaše ovaj stih, nije Bašagićev…, ah, da, Skenderov, samo on je to mogao napisati, znamo kroz kakvu je katarzu prošao na kraju svoga života, pjesma se najprije doživi, nastane najprije u duhu, pa se tek onda izlije na papir, Džemil -Sakib bi rekao da pjesma kane. Lijepo rečeno. U ovom trenutku Tofa, s lijevom nogom i rukom u zraku, na kojoj pod pravim uglom visi Eminov kišobran, zaboravljajući da ih spusti, sluša zov mujezina sa unutarnjih mahfila: Gaaazi Husrev-beg raaa, … ilaahi revdaten …, azizaaaan, … džugeštegaani kaafeten raa…, i okreće se poput Rumije kada je čuo jeku kovačkog mijeha u čaršiji, taj zov odavle odjekuje četiri stotine i šezdeset i koliko još godina, na jeziku koji nam je tako blizak uhu i srcu, a koga nikada nismo poželjeli naučiti, ostali smo svoji, u svome materinskome jeziku, uvijek se mučeći sa turskim, kao i sa njegovim govornicima koji nas nikada nisu ni željeli ni mogli razumjeti, dragi su nam više nego mi njima, ali daleko im kuća, uzdaj se u se i u svoje kljuse, druškane moj, oni u nama vide onog malog brata koga je majka rodila u kasnim godinama i kome uvijek mogu udarati čvoke i govoriti: Šuti, šta ti znaš…, e ne može tako, druškane moj, mi smo davno odrasli, naš Gazija je sultanov unuk, Devleti alijja, sa svojim rumelijskim poluotokom, ne bi se mogla ni uzdići ni opstati bez nas…, u sferi duha, mi smo našem zajedničkom Carstvu dali i Kemala Bejadi-zadea, i Sabita Užičanina, i Mejliju…, na koncu, vi, naša nehajna braćo, nemate sevdalinku, naše ljepotice su dostojanstvene, sigurne u sebe, šetaju po mostarskom i sarajevskom bazaru kao paunovice, a vi ste svoje sakrili u kafeze, jer ste vi iskompleksirani, zavidni, zdepasti, crni, s ružnim brkovima, a mi smo plavi, kad smo crni, onda smo bijela lica, ako puštamo brkove, puštamo ih uredno, da budemo koliko-toliko ravni svojim pašinicama i jauklijama…, kao što ih je pustio Bašagić, zavio ih, utanjio, pogledaj mu očiju, koje ne gledaju već snatre, čas snatre, čas strijeljaju, kao munje…, pogledaj mu visoka čela, fesa…, upis Božiji…, nema sultanije koju ne bi obenđijo, takvi smo mi, kršni Hercegovci…, Bože, jesam šašav, ko o čemu, vrabac o tarhani, a ja o ženama, to jest, ja pričam o samo jednoj ženi, u svome jedinom životu koji je prohujao, da, da, sa vihorom – bez te žene, i bez ikakve žene, ali nije vrijeme za tužbalice, zar se nismo dovoljno nakukali…, stidim se pred Tobom, Bože, ipak sam ja sada pred Tvojom kućom, istina, nisam ušao u nju, i ne znam kako bih…
Tofa, izvinjavajući se turistima, prekida njihov lanac i upućuje se ka turbetima, prvo da poselami Gazi Husrev-bega, pa onda njegova akrana Ivana Murata Tardića, Selamun alejkum, Gazi Husrev-beže, temelju našeg duha, direče našeg devleta, diko naša i perjanico, čiraku u našoj povijesnoj krčmi, svijećo u ovoj mrakači…, umiva se po licu nakon proučene Fatihe i zagleda duboko kroz pendžerčić, iza kojeg se ukaza Gazijin kabur pod zeleno-crnom čohom, sa bijelim turbanom na vrhu, bez tog pogleda ova posjeta bila bi nepotpuna, nadnio se nad oca svoje domovine – kao da se i zagrlio s njim, a onda požuri do drugog turbeta, manjeg, nešto nižeg, ali odmah uz Gazijino, tim opsegom i blizinom iskazuje se njihov bratski odnos, ni Murat ne bi želio da mu turbe bude veće od Gazijinog, poneko bi ovo mogao pogrešno protumačiti, bili su jednaki pred Bogom, pred ljudima su morali biti u neravnopravnom odnosu jer među ovim stvorovima, homo sapiensima, može funkcionirati samo takav odnos, da, da, kao i među vjerama, ma šta sekularni humanisti o tome govorili, jer ako su sve vjere jednake, onda je Bog neozbiljan, a ako je neozbiljan, onda nije Bog…, oh, oh, oh…, ne kudimo, već istinu govorimo, Veritas omnia est, Muratovi, pardon Ivanovi krstjani su nam braća dok s nama žive u miru, i to bliža nego oni monoteisti iz drugih vjera, ali pošto je Bog jedan i jedini, onda je i istina jedna, i vjera jedna, šta su druge vjere, povijesni ogranci te jedne i jedine Božije vjere, i zato se Ivan Tardić, kanonikov brat iz Šibenika, tražeći istinu, vratio ne samo Gaziji, u Bosnu, nego i toj jednoj i jedinoj vjeri, vratio se iz svoga povijesnog ogranka deblu, u kome je prepoznao njezinu suštinu, možemo reći: nadogradio se…, i dalje voleći svoga brata Jurja, svoj Šibenik i Dalmaciju…, i onda, u toj ljubavi prema Vjeri, uspostavili i njezinu novu dimenziju: ljubav prema istoj zemlji, i prema istom narodu, jer ovo je sve jedan te isti narod, pod jednim te istim Suncem, na jednim te istim katunima, pokraj jednih te istih zvirnjača i bunarova, u istim poljima, i sa istim jezikom…, ali ko može čuti ove njihove misli, ko može osjetiti ove njihove ljubavi u ovoj mrklini politeizma u kojoj se, čim se rodi neka plemenita ideja, uzdignu i njezini ostrvljeni dušmani i sasijeku je, ponekad i u korijenu, ponekad ostane koje zrno iz koga ona opet neustrašivo, suludo uzraste…Tofa je već, kao da hoda po zraku, stigao do Ivanovog / Muratovog turbeta, zagleda se kroz prozorčić, i ova bi posjeta bila nepotpuna da to nije učinio, poselami mutevelliju Gazijinih vakufa i digne ruke da i njemu prouči Fatihu…
Oblaci se razmiču, dan je sve vedriji i hladniji, od kiše neće biti ništa. Okrenut prema glavnoj kapiji, Tofa se muči sa kišobranom i torbom. Teledirigiran tajnim silama, pogled mu odmače na lijevu stranu: iza ograde je stajao nov, neobično visok nišan, na čijem je vrhu, uokvireno u pozlaćenom, baroknom vijencu, stajalo ime čovjeka koji je prokazao Omicu i naredio ekskomunikaciju MM iz Islamske zajednice! Ima li kraja apsurdima Historije, ljutito se, sa psovkom zadržanom na vrhu jezika, upita Tofa i brzo napusti to mjesto. Vraća se dijagonalno do polovine dvorišta i dvoumi se na koju će od njegove četiri kapije izaći. Na onu koja je u tome času na njegovoj desnoj strani. Koliko li je sati? Ne treba da gleda u Sahat-kulu jer njezin sahat može samo da ga zbuni, teško mu je da diže desnu ruku na kojoj je sve zamrlo osim njegova Tissot sahata pod rukavom, gleda u sahat na Vaktiji i čudi se: nije ni deset?!… Izaći će na Sarače, samo zraknuti Kuršumliju, svratiti na dvije česme, iako nije žedan, srknuće malo njihove slatke vode iz dlana, da, da, ko se s njih napije, vraća se u ovaj grad, to nije praznovjerje već puka istina, zar i on to ne svjedoči…
Nadvisivao je nepoznate prolaznike, činilo mu se da je od svakog viši bar za glavu, jednom-dvaput se zagledao u izlog zlatare… pa klizio dalje nošen nekom nepoznatom strujom, drsko piljio u ljudska lica očekujući ne bi li prepoznao bar jednog svoga vršnjaka, ali u tolikoj vrevi nije bilo nikog poznatog, nijedan od svih tih šetača: sretnih kupaca zlatnog prstenja i lančića, poslovnih ljudi koji su, mašući aktovkama, u žurbi, zaobilazili gužvu, tek vjenčanih parova, studenata i mahalaca… nije se ni obazro na njega.
Prođe pokraj Matijinog dućana, oko njega mirišu sasušene bokvice, majčine dušice i mehlemi…Potom svrnu na ćošak, krenu ulicom nasuprot Muzeja „Mlade Bosne“ i stiže na Latinsku. Hrlio je prema sredini te dvoimene ćuprije, hrlio je prema tački gdje se ona prelama u luku i odakle puca pogled na jedan drukčiji grad, koji ovdje uzima daha… Okrenu se i pogleda niz rijeku, u daljinu, u mostove koji su se, poput bijelih belenzuka, ljupko presavijali i titrali iznad prljavozelene površine vode – najradije bi digao ruke uvis, raširio ih kao krila i poletio iznad njih, a da ga je neko posmatrao sa strane, pomislio bi da se sprema za skok pošto je ugledao davljenika u rijeci… No i ti trenuci disanja i plovljenja ispod oblaka nisu trajali dugo, ni pola minute, jer odmah iza njih nahrupiše sjećanja na ememova okupljanja u prostorijama „Trezvenosti“, koje su bile preko puta taksi štanda, ni trideset metara udaljene od Ćuprije. Sada je tu neki hostel. Ovuda je prošao Mustafa u onoj posljednjoj noći svoga života, prije odvođenja na strijeljanje, o čemu mi je sinoć pričao natenane, a onuda, Obalom Vojvode Stepe (neki će reći: Sefe, kažu da ga je neka naša okotila, njegova vojska je pobila tri stotine muslimana prije nego što se stuštila u Sarajevo, devetog novembra Hiljadu devetsto osamnaeste), tom su obalom morali provući tijela naših drugova ubijenih u podrumima Centralnog… Ista malopređašnja sila povuče ga sa ćuprije, koljena mu zadrhtaše, osjeti nemoć. O, Junuse, o, izgubljeni, o, odbjegli robe, kuda žuriš, šta te to tjera da ideš dalje, da letiš neznanokud, zašto se nigdje ne možeš skrasiti, kuda te to noge nose? Lunjao je obližnjim parkom cara Dušana, ispod topola, oko zgolišanog žbunja jorgovana punog zimogrižljivih sjenica, sjeo na klupu, ponovo odahnuo, ovoga puta duboko, tužno, kao kad se čovjek rasprema, kad skida teret sa sebe. Puhnu sjeverac, obli ga hladan znoj, prvi put osjeti drhtavicu kakvu dosad nikada nije osjetio u svome burnom životu, trnule su mu obje nadlaktice, vilice, prsti… Oblaci su opet prekrili sunce svojim sivim brdima, ponegdje se smiješio plavovedri trokut neba, sjenice se tek rastrijezniše, zacvrkutaše. Kada dođe sebi, kada mu se povrati snaga, otvori novine, svoj opijum koji ga smiruje, privremeno, nakratko, jer poslije buđenja iz njegove narkoze, još je razdražljiviji… Kud plovi ovaj brod, i da li iko zna što more sprema…Kako da smirim svoj život, kuća se pravi od temelja, a u tebe, Tofa, od krova, sve naopačke…Prelista Oslobođenje, nekad smo ga čitali od zadnje strane, sada od prve, i već na drugoj strani za oko mu zape slika Hamdije Pro…, dojučerašnjeg predsjednika Centralnog komiteta Saveza komunista Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, da li da izgovori Prožderca ili Pozderca, šta nam je krivo njegovo prezime, nemojmo biti tako niski, ne mrcvarimo svoje oponente, ne budimo kao oni, u dnu stranice vijest veličine kutije šibica: „Danas-je-dele-ga-cija-es-de-pe-a-položila cvijeće…“, hm, kako bijedno skončavaju naši progonitelji, ubiše ga oni kojima je služio, čétama se nikad ne možeš nadokazivati, kažu da je posljednje riječi uputio svome ubici, svome zamjeniku, onom rukovodiocu ispijenog, mrzovoljnog lica, s kratkim, oštrim nosom, srpske nacionalnosti, dok je ovaj držao pištolj uperen u njegovo čelo: Idem u halu, hoćete li me i tamo snimati, Inkvizicija je Servantesu mjerila postotak muslimanske krvi i na temelju toga mu odrezala dio ruke, ako je imao, recimo, petnaest procenata te tečnosti u svome tijelu, otcaparili su mu petnaest procenata podlaktice, od palca nagore…Da vidimo hrvatski u-tisak: bogme, evo ti opet Endehazije…Ali šta ćemo mi, opet ista tragična situacija, ni tamo – ni ‘vamo, u trajnoj mišolovci, gdje je izlaz, nema izlaza, samo Bog je izlaz, ali mi ne znamo šta more sprema, gdje nam je – i da li nam je – On ostavio kakav prorov iz ove rupe…Ostale novine nije ni otvarao, učiniće to večeras, pred spavanje. Ustade sa klupe i krenu ka Carevoj džamiji, ne bi li našao onoga koji je simpatizirao MM, ali se sa nama nije slagao ni u čemu osim u osnovnim ciljevima, ima i drugi put, znamenita je njegova izjava, koja para srce svakom ememovcu, hafiz Hadžimulić šutio je svih ovih četrdeset i kusur godina, nije se ukaljao ni koliko je jedan trun, nema na sebi ni jednog uboja, ni jedne modrice, a da li ima rezultata, da li mi, MM, imamo rezultata, ko to može znati, ko pokreće Historiju: pojedinci ili grupe, kad se zagleda u nju, historiju, čovjekov vidokrug je jako sužen, da li je hafiz Hadžimulić vidio dalje od nas, vjerovatno jeste, jer njegova spoznaja je šira, to je spoznaja srcem, ljudi ga smatraju evlijom, šutnja je njegov govor, on se njome brani, on pred svima šuti a sa sobom stalno razgovara, da li još s nekim, ko to može znati, šutjeti o onome na šta te cijelo tvoje biće nagoni da progovoriš, da krikneš, da spašavaš – o, kakva je to snaga, kakva je to japija od čovjeka, o, kakav je to čovjek-stijena, titan, heroj, kakva hrabrost…ili je to najveće licemjerje, kukavičluk, sebičnost…, ja se tako nikada ne bih mogao ponašati, ni jedne sekunde, zato i jesam dopao robije, zato sam pobjednik sa nepriznatim porazom, da li je on ikada sebi postavio pitanje: a radi čega ja živim, sa čime ću se pomoliti na Danu buđenja, kloniti se nije isto što i boriti se…, ali ako iko u ovom gradu postavlja sebi to pitanje – to je, valjda, on, evlijade hafiz, svaki dan se druži sa Kur’anom, uči ga i tumači, svaki dan razgovara sa Hafizom Širazijom, svaki dan čita Rumijinu Mesneviju, prevodi je na bosanski i izlaže petkom iza akšama pred svojim malobrojnim muridima, u svome halvatu… Šest činovnika Rijaseta upravo ishmiliše iz Biblioteke-Rijaseta: tri gologlava referenta u tamnim, ispeglanim, širokim odijelima, sa aktovkama kojima usiljeno mahaše od zadnjice do međunožja, i trojica u crnim džubbetima, sa okruglim crnim futrolama u rukama u koje su stavili ahmedije, komunisti su nezvanično zabranili da ih nose na glavi igdje osim unutar džamijskog harema, da znaju sa kim će se susresti, sigurno bi prešli na suprotnu stranu ulice, mimoiđoše se upravo kod „Trezvenosti“, ima u tome neke simbolike, još onda smo otišli svako na svoju stranu – da se više nikada ne susretnemo, čak ni danas, poslije pada Berlinskog zida, A da nisam nepravedan prema hafizu Hadžimuliću kada ga u duši osuđujem? Taj čovjek nas se nikada nije odrekao kao ovi s kojima smo se mimoišli, iako ga je Udba na to, zar u to može biti imalo sumnje, prisiljavala, ovi gavranovi, koji žure u Begovu džamiju da bi klanjali džennazu nekim bogatašima odmah poslije džumme – samo žderu i …, nećemo rimovati u ovaj džumanski vakat, Hiljadu devetsto četrdeset i osme donijeli su Rezoluciju kojom nas ekskomuniciraju iz Islamske zajednice kao da smo mi jeres, našu vjersku organizaciju pretvorili su u crkvu, služe din-dušmanima koji su preko njih planirali zatrti islam, a oni se satraše govoreći da ga oni čuvaju…Naravno da smo ga mi sačuvali, a ne vi, neprijatelji naroda, čuje ih kako mu ljutito odgovaraju dok pljuckaju po trotoaru, I mi nismo kler, već časni imami, mi smo učili Vjeru, a vi ste ideolozi, političari, karijeristi, mi radimo u ime Boga, za Njegov rizaluk, a vi u ime svoga nefsa, za svoj ego, mi učimo ezane, a vi pišete manifeste…, Dosta, dosta, uzvikuje Tofin karīn rujući po njemu dok se on hlupa u sljepoočnice nadnesen nad ogradom rijeke, iz očiju samo što mu ne počnu frcati suze, stegnu ga u prsima – jer se prisjeti sasušene ruke Omera Stupca dok ga udbaši, vezana, okrvavljena, vodaju kroz ćelije i hodnik Ćelovine, zatim mu pred oči izađoše riječi Šehadeta ispisane krvlju po zidovima Centralnog zatvora, Oh, Bože moj, jeknu držeći se za ogradu, pred očima mu se pojavi zeleno platno, nesvijest samo što ga ne obori s nogu, da nije bilo ograde, strovalio bi se u rijeku, privuče se do podzide i othuknu, Bože moj, ko može shvatiti ovu našu dramu, ko može razmrsiti ovaj čvor, oni koje uzdržavamo da nas podučavaju Vjeri – odbijaju nas od nje, i od naše muslimanske zajednice, i od naše glavne i najdraže džamije…, i zato idem u Carevu, ona je oduvijek bila mjesto našeg okupljanja, sa njezine minbere hafiz Hadžimulić nikada nije uzveličao Dekjanusa, kao što su to učinili ovi u Begovoj i drugim džamijama, nije ga ni napadao, da se razumijemo, ali njezina minbera ostala je čista kao sunce, netaknuta bilo kakvom prljavštinom, Hafiz je sačuvao blistavi plamen Vjere u ovoj smrdljivoj baruštini, na ovoj puhatanji, možda dolaze vremena kada će se taj plamen razgorjeti, važno je ne biti na istoj strani sa njima, važno je ne unečistiti se u općem nedžasetu pa tako, u čistim ihramima duše, krenuti na svoju Ćabu, kao što je krenuo mrav.., i da li iko zna što more nam sprema…
Pogleda u nebo iznad Bendbaše, koje je obećavalo razvedravanje, širio se trokut plavetnila na njemu, ma nije moguće: padale su prve pahuljice u ovoj godini, zaustavljale se na granama topola…, tamo, na Obali, već se ljuljahu na bijelim konopcima svojih ljuljašaka, razdragano najavljujući zimu…Pola dvan’est, sahat i po do džumme, ovdje se ona klanja po evropskom vremenu, u 13 h, ako sada uđem kod Hafiza, mogu mu zasmetati, on sigurno piše svoju osamstotina i bogznakoju hutbu, da ostavim posjetu iza džumme, a da ovaj sahatak iskoristim za doručak, i to kod „Hadžibajrića“, oženjene Sarajlije sada „povraćaju dušu“ bamjom u najpoznatijoj aščinici, eski jemekhani…Pahuljice su se veselo probijale kroz granje i kao padobranci počele polahko osvajati šetnicu, Tofu obuze nova hladna misao od koje je dugo bježao kao od kuge: Gdje sam ja stigao na kraju svoga puta? U svoju zemlju?! Ali ja više nemam svoje zemlje, ja sam iščašen u prostoru i vremenu, nepozvan gdje god dođem, svugdje gost, nisam ja, bogme, Junus, on je imao dvije zemlje, u onoj drugoj su ga voljeli i dočekivali raširenih ruku…! Da odem u Blagaj? Dolje me čekaju samo dva šutljiva mezara, stid me oca, ostavio sam ga, jedva je preživio moju robiju, a onda sam otišao od njega, i sad ga vidim kako me ispraća do mostića, i tu ostade, okrenu se, nije mogao ni da mi mahne, moja desna ruka njega je boljela više nego mene, sve se nadao da ću se predomisliti, da će me proći moja mahnita, i u tom nadanju je i umro, u samoći, bez igdje ikoga, za miraz su se isklali, oteli mu sve što je naše za njegova života, izvarali ga, nije bilo muške glave iz njegove kuće koja bi odbranila njegovo pravo, i kako sad da se pomolim u to svoje mjesto, samo na tabutu, ovdje ću potražiti neki pansion gdje ću boraviti do svoga posljednjeg dana, prebaciću penziju u Bosnu, plaćaću usluge stanovanja ovdje, a stan u Beču pokloniću Organizaciji, pred svoju dušu, i to je sve što ja još mogu učiniti, krug se ovdje završava, imam vremena samo da mahnem milosnim dušama koje ostaju ovdje, u našoj postojbini, i da odem na svoje posljednje putovanje kao i svaki putnik.
…Pahuljice su bile sve upornije, željele su se hametice useliti u džamijsko dvorište, vjetar ih je odbijao i vraćao na krovove, sunce topilo na mahfilama. Hafiz Hadžimulić, sa visokom ahmedijom, bijelom kao behar, u svome zakopčanom zagasitoplavom džubbetu, posljednji izađe iz džamije. Okružen grupom svojih murida, prosjaka i znatiželjnika, nije se ni osvrnuo na stranca koji ga je čekao u prikrajku, iza šadrvana. Na lijevom ulazu u Gazi Husrev-begovu biblioteku, u kojoj decenijama sređuje orijentalne rukopise, čekao ga je portir, koji diže svoje ruke iznad njegove ahmedije, upusti ga u zgradu i, galameći na prosjake, zalupi im vrata ispred nosa. Ali ubogi ljudi se nisu dali otjerati, sačekaše da Hafiz, koji je sada stajao iza staklenih šipkastih vrata okrenut leđima, ispuni svoju obavezu: da prevrne džepove i njihov sadržaj uruči portiru. Portir otvori vrata i svakome udijeli po svome nahođenju. (…)
Nastavit će se…
/ Roman Ždralovi sa Istoka je štampan u tvrdom povezu, formata A5, obima 670 strana. Generalni distributer je Sova Publishing Sarajevo. Narudžbe možete izvršiti preko web strane www.dzemaludinlatic.com/
(TBT)
The post ‘ŽDRALOVI SA ISTOKA’ (III): Ja sam pobjednik koji laže samoga sebe appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
