Presuda koja ponižava žrtvu i ohrabruje one najopasnije na cesti
Tri godine zatvora za smrt 19-godišnje Ajle Nuhanović. Tri godine za vožnju pod uticajem alkohola i amfetamina. Tri godine za brzinu dvostruko veću od dozvoljene. Tri godine za odluku da se, svjestan da nije sposoban, sjedne za volan i krene magistralom kao da tuđi životi ne postoje.
Ako ovo treba biti pravna poruka, onda je poruka sramotna. Ako ovo treba biti društvena poruka, onda je poruka opasna. A ako ovo treba biti satisfakcija porodici djevojke koja se kući nije vratila, onda je to još jedna brutalna potvrda da sistem često zna biti brz samo kada treba zaključiti predmet, a ne kada treba vratiti povjerenje ljudi u pravdu.
Ovo nije običan tekst o jednoj presudi. Ovo je tekst o tome šta nam se desilo kao zajednici ako smo došli do tačke da se smrt djeteta na cesti tretira kao stvar koja se “riješi” sa tri godine i još uz ukidanje pritvora nakon presude.
Ovo nije “nesreća”. Ovo je izbor.
U javnosti se godinama podvaljuje isti jezik: “saobraćajna nesreća”, “tragičan ishod”, “kobna noć”, “izgubio kontrolu”. Te riječi služe da ublaže ono što se ne smije ublažiti.
Jer nije nesreća kad piješ pa voziš. Nije nesreća kad uzmeš drogu pa voziš. Nije nesreća kad voziš duplo brže od dozvoljenog. Nije nesreća kad svjesno ignorišeš činjenicu da si nesposoban za upravljanje vozilom.
To je odluka. To je svjesno preuzimanje rizika. To je poruka: “Meni se može.” To je mentalitet koji ubija, i to ne figurativno, nego doslovno, na pješačkim prelazima, uz ceste, na magistralama, u naseljima, svuda gdje ljudi imaju pravo da žive bez straha da će ih nečija pijana ili drogirana bahatost pregaziti.
Ajla Nuhanović nije stradala od “okolnosti”. Ajla je stradala jer je neko odlučio da vozi dok ne bi smio ni ključ u bravu staviti.
Tri godine zatvora ne djeluju kao kazna. Djeluju kao popust.
Najveći problem ove presude nije samo brojka. Problem je značenje te brojke.
Tri godine za smrt na cesti, u okolnostima koje se u narodu s pravom doživljavaju kao najteži oblik saobraćajnog bezobzira, šalju poruku da sistem nema snage ili nema volje da povuče crtu. A kad sistem ne povuče crtu, povlači je asfalt. Povlači je groblje. Povlači je crna hronika.
U praksi se često čuje opravdanje: priznanje krivice, olakšavajuće okolnosti, brže okončanje postupka. Dobro. Neka priznanje krivice bude faktor. Ali priznanje krivice ne smije postati mehanizam da se smrt “jeftinije” plati, pogotovo kada su otežavajuće okolnosti dramatične i očigledne.
Priznati krivicu u ovakvom slučaju nije herojski čin. To je minimum. To je elementarna odgovornost prema činjenicama koje se ne mogu sakriti. Ali ako priznanje krivice postane karta za blažu kaznu u situacijama gdje je vožnja bila pijana, drogirana i ekstremno brza, onda priznanje prestaje biti olakšavajuća okolnost i postaje valuta. A društvo ne smije dozvoliti da se život djeteta pretvara u “valutu” procesne efikasnosti.
Ukidanje pritvora nakon presude: pravno moguće, moralno porazno
Postoji razlika između onoga što je formalno dozvoljeno i onoga što je moralno održivo. Pritvor nije kazna, to je jasno. Ali ukidanje pritvora odmah nakon presude, u slučaju koji je izazvao smrt i u kojem se govori o vožnji pod uticajem alkohola i amfetamina te drastičnom prekoračenju brzine, za javnost izgleda kao poruka da je opasnost “prošla” onog momenta kada je sud pročitao papir.
A opasnost nije prošla. Opasnost je u poruci koju ovakvi epilozi šalju na cestu.
Svaki put kada sistem izgleda blag prema najtežim oblicima saobraćajnog bezobzira, broj ljudi koji će pomisliti “ma neće to meni” postaje veći. I tada nisu ugroženi samo “neoprezni”. Ugrožen je svako ko hoda, svako ko prelazi cestu, svako ko sjedi u autu kao suvozač, svako ko vozi propisno i vjeruje da su pravila tu da nešto znače.
Zabrana vožnje tri godine: mjera koja se mora izreći da bi se reklo da je izrečena
Sigurnosna mjera zabrane upravljanja vozilom nije sporedna stavka. To je ključna mjera zaštite društva. U zemlji u kojoj je vožnja često identitet, status i navika, zabrana vožnje je jedna od rijetkih mjera koja direktno prekida lanac rizika.
I upravo zato zabrana vožnje u trajanju od tri godine, uz sve što se navodi u opisu djela, djeluje kao formalnost. Kao da se tražila cifra koja će zvučati “dovoljno” u saopćenju, ali ne i cifra koja pokazuje stvarnu odlučnost da se zajednica zaštiti od vozača koji je, po svim navedenim okolnostima, pokazao ekstremnu neodgovornost.
Ako društvo već ne može vratiti Ajlu, može barem spriječiti da se ovakva vožnja sutra ponovi. Ali presuda koja izgleda blago ne djeluje preventivno. Ona djeluje ohrabrujuće.
Ovakve presude ne kažnjavaju samo žrtvu, nego i porodicu, i građane, i samu ideju pravde
Porodica Ajle Nuhanović neće čitati pravne formulacije. Čitat će poruku. A poruka je hladna i brutalna: “Tvoje dijete je umrlo, ali sistem smatra da je tri godine dovoljno.”
Ko god misli da je to “u skladu sa zakonom” i da je tu priča završena, ne razumije kako se povjerenje u institucije gradi i kako se ruši. Povjerenje se ruši ovakvim epilozima, u kojima građani vide raskorak između težine posljedice i težine kazne.
Kad se taj raskorak ponavlja, ljudi prestaju vjerovati u pravdu. A kad ljudi prestanu vjerovati u pravdu, onda raste bijes, raste apatija, raste osjećaj da je država nemoćna ili nezainteresovana.
I tu dolazimo do šireg problema: saobraćajni kriminal se u našoj sredini često tretira kao “manje ozbiljan”, sve dok ne pogodi nekoga “našeg”. A tek kad pogodi, shvatimo da je to jedno od najčešćih polja smrti, tuge i trajne traume. Samo što se to ne zove “ubistvo” u naslovu, nego “nesreća”.
A nekad je to, suštinski, ubistvo neodgovornošću.
Ovdje se ne radi o osveti. Radi se o zaštiti života.
Treba biti vrlo jasan: niko razuman ne traži linč. Niko razuman ne traži da se pravo pretvori u osvetu. Ali svako razuman traži da kazna bude takva da realno odvraća i realno štiti.
Jer poenta krivičnog prava nije da se napiše kazna radi reda. Poenta je da društvo kaže: “Ovo je granica. Ovo se ne radi.” I da ta granica bude toliko jasna da onaj ko sutra razmišlja da pije i vozi, ili da uzme drogu i vozi, osjeti strah od posljedice prije nego okrene ključ.
Tri godine u ovakvom slučaju ne stvaraju taj strah. One stvaraju kalkulaciju.
A kad se sa životom kalkuliše, uvijek neko plati najskuplje. U ovom slučaju, Ajla je platila životom.
Najteži dio: šta ova presuda kaže svima nama
Ona kaže da pješak u Bosni i Hercegovini nije dovoljno zaštićen. Da naša pravna reakcija često kasni za realnim opasnostima. Da se bahatost na cesti i dalje tretira kao nešto što “spada u saobraćaj”, a ne kao brutalna prijetnja javnoj sigurnosti.
Ona kaže da postoji šansa da će sutra neko drugi, u istoj kombinaciji alkohola, droge i brzine, pomisliti da će proći “podnošljivo”.
I to je razlog zašto ovakve presude nisu samo individualne odluke suda. One su društveni događaji. One su signal.
Nažalost, ovaj signal je pogrešan.
Šta sada?
Ovo je prvostepena presuda i postoje pravni mehanizmi dalje. Ali čak i prije pravnog nastavka, javnost ima pravo da kaže da je ovakav epilog neprihvatljiv.
I javnost ima pravo da traži sljedeće:
-
Da se u slučajevima vožnje pod uticajem alkohola i droga, uz ekstremna prekoračenja brzine i smrtni ishod, kazne izriču tako da budu stvarna poruka odvraćanja, a ne minimalni kompromis.
-
Da se mjere zabrane upravljanja tretiraju kao ozbiljna zaštita života građana, a ne kao usputna stavka.
-
Da institucije prestanu skrivati suštinu iza hladnog jezika “tragičnih ishoda”, jer ovdje nije tragičan ishod. Ovdje je tragična odluka.
Bosna i Hercegovina ne smije pristati da se na cestama ubija “na rate”, pa se to poslije rješava kaznama koje izgledaju kao da je riječ o šteti, a ne o smrti.
Ajla Nuhanović je imala 19 godina. Neko joj je oduzeo budućnost. Tri godine zatvora i tri godine zabrane vožnje ne zvuče kao odgovor države koja je svjesna težine tog gubitka.
Zvuče kao država koja se, kad je najteže, sklanja iza forme.
A kad se država skloni, građani ostaju sami na cesti. I čekaju sljedeći naslov.
