Šef IAE: Ulazimo u crni april. Slijedi transformacija svijeta

SVIJET se suočava s trostrukim snažnim šokom – naftnim, plinskim i prehrambenim – upozorava glavni direktor Međunarodne agencije za energiju (IAE) Fatih Birol u razgovoru za Le Figaro. Jedino pravo rješenje vidi u ponovnom otvaranju Hormuškog tjesnaca. Uz to, bit će potrebno vrijeme da zemlje Zaljeva obnove proizvodnju i ponovno zauzmu ključnu ulogu na energetskom tržištu, kaže. No postoje i strateška rješenja: ova bi kriza trebala ubrzati razvoj obnovljivih izvora energije, nuklearne energije i širu upotrebu električnih vozila.

U nastavku prenosimo intervju. 

Novi Zaljevski rat ušao je u šesti sedmica. Kako ocjenjujete energetsku situaciju?

Danas sam vrlo pesimističan jer ovaj rat blokira jednu od ključnih arterija svjetskog gospodarstva. Ne radi se samo o nafti i plinu, nego i o gnojivima, petrokemiji, heliju i nizu drugih proizvoda.

Svijet nikada nije doživio poremećaj opskrbe energijom ovakvih razmjera. Ako pogledamo tri velike naftne i plinske krize iz prošlosti, aktualna je teža od onih iz 1973., 1979. i 2022. zajedno. Suočeni smo s velikim energetskim šokom koji objedinjuje naftni, plinski i prehrambeni udar. To je ozbiljan potres za gospodarstvo.

Tko će najviše stradati?

Stradat će cijelo svjetsko gospodarstvo. Naravno, europske zemlje bit će pod pritiskom, kao i Japan, Australija i druge. No najviše će biti pogođene zemlje u razvoju zbog visokih cijena nafte, plina i hrane te ubrzanja inflacije. Njihov gospodarski rast bit će snažno pogođen. Bojim se da će mnoge zemlje u razvoju značajno povećati svoj vanjski dug. Zato sam danas pesimističan. Sve to ne proizlazi iz same energije, nego iz geopolitike.

Zemlje članice IEA-e najavile su puštanje strateških zaliha. Jesu li već krenule?

Proces se odvija postupno. Zemlje azijsko-pacifičke regije počele su oslobađati zalihe nekoliko dana nakon najave zajedničke akcije jer su u početku bile najteže pogođene. Sada se oslobađanje zaliha organizirano nastavlja u Europi i Sjevernoj Americi. Taj će se proces nastaviti i u narednim tjednima.

Riječ je o kombinaciji državnih hitnih zaliha i industrijskih zaliha koje se drže temeljem zakonskih obveza, kao i o sirovoj nafti i naftnim derivatima. No osim nafte, za mnoge zemlje velik problem predstavlja i prirodni plin. U brojnim europskim državama, primjerice, cijena električne energije prati cijenu plina.

Kada će zemlje moći obnoviti zalihe?

To će potrajati, a cijena će ovisiti o trenutku kada pojedine zemlje odluče obnoviti zalihe. Ovih 400 milijuna barela predstavlja najveće oslobađanje zaliha u povijesti, ali to je tek 20% ukupnih zaliha. Još uvijek imamo 80% u rezervi. Iskoristit ćemo ih ako bude potrebno, ali nadam se da neće trebati.

Radimo na nizu rješenja: oslobađamo zalihe, predlažemo mjere štednje nafte i vodimo energetsku diplomaciju – primjerice, u kontaktu sam s ministrima iz Saudijske Arabije, Brazila, Indije i mnogih drugih zemalja.

No sve to samo ublažava posljedice. Jedino pravo rješenje je negdje drugdje: ponovno otvaranje Hormuškog tjesnaca. Dok god ostane zatvoren, svjetsko gospodarstvo suočavat će se s velikim poteškoćama.

Koje su zemlje najviše izložene riziku nestašica?

Zemlje koje ovise o uvozu najizloženije su – u Aziji Južna Koreja, Japan, ali posebno Indonezija, Filipini, Vijetnam, Pakistan i Bangladeš. Afričke zemlje također će biti teško pogođene jer zemlje u razvoju nemaju velik financijski prostor za manevriranje.

Koliki je pad proizvodnje nafte u Zaljevu?

Ogroman. Te zemlje sada proizvode tek nešto više od polovice nafte u odnosu na razinu prije rata. A kad je riječ o prirodnom plinu – izvoza više nema. Treba biti svjestan da je mart bio vrlo težak, ali april će biti još gori. Ako tjesnac ostane zatvoren tijekom cijelog travnja, izgubit ćemo dvostruko više sirove nafte i rafiniranih proizvoda nego u ožujku. Ulazimo u “crni april”. Na sjevernoj hemisferi april obično označava početak proljeća, ali sada se bojim da će označiti početak zime.

Koliko brzo bi se situacija u Zaljevu mogla stabilizirati i proizvodnja obnoviti?

U stvarnom vremenu pratimo sve što se tiče energetske infrastrukture: naftna i plinska polja, rafinerije, terminale… Napadnuto je i oštećeno 75 energetskih postrojenja, a više od trećine njih teško ili vrlo teško. Obnova će potrajati.

Bit će lakše u zemljama poput Saudijske Arabije, koja ima snažne inženjerske kapacitete, potrebne financijske resurse i gdje su postrojenja manje oštećena. No drugdje, poput Iraka, situacija je mnogo lošija. Plaće državnih službenika i mirovine ovise o prihodima od nafte i plina za oko 15 milijuna ljudi. Zemlja je izgubila dvije trećine svojih naftnih prihoda i približava se gospodarskoj paralizi. Trebat će puno vremena da se Bliski istok, koji je dosad bio pouzdan globalni energetski centar, oporavi.

Opisujete doista katastrofalnu situaciju.

Postoje i razlozi za optimizam. Tijekom naftnih kriza 1970-ih doneseni su veliki strateški odgovori, od kojih su dva posebno važna. Izgrađen je velik broj nuklearnih elektrana, ukupne snage oko 170 gigavata. Gotovo polovica današnjeg svjetskog nuklearnog kapaciteta izgrađena je kao odgovor na te krize.

Drugi odgovor došao je iz automobilske industrije. Tada je automobil u prosjeku trošio 20 litara na 100 kilometara, a iz ekonomskih razloga brzo se prešlo na oko 10 litara. Isto će se ponoviti: uslijedit će snažna reakcija, a struktura globalnog energetskog sustava promijenit će se.

Kako će se to odvijati?

To će trajati godinama. Neće riješiti ovu krizu, ali će geopolitika energije biti duboko promijenjena. Neke tehnologije napredovat će znatno brže od drugih. To vrijedi za obnovljive izvore, osobito solarnu i vjetroenergiju, čija je instalacija brza. Njihova će se upotreba naglo širiti, već u roku od nekoliko mjeseci. Sjetimo se: nakon invazije na Ukrajinu i prekida isporuke ruskog plina Europi, tempo uvođenja obnovljivih izvora utrostručio se u odnosu na razdoblje prije rata.

Drugo, produžit će se radni vijek postojećih nuklearnih elektrana i time povećati kapaciteti. Vjerujem da će to u mnogim zemljama ponovno potaknuti interes za nuklearnu energiju, uključujući male modularne reaktore. Treće, kao i 1970-ih, automobilska industrija će se transformirati, a električni automobili razvijat će se brže od onih s motorima s unutarnjim izgaranjem, osobito u Aziji gdje je potražnja za naftom najveća.

Osim toga, u posljednjih pet godina već su se dogodile dvije velike plinske krize: jedna s Rusijom, druga u Kataru. Industrija će morati uložiti dodatne napore kako bi prirodni plin zadržao status sigurne, pouzdane i pristupačne energije.

Što preporučujete kratkoročno?

Prvo, zemlje moraju energiju koristiti što racionalnije, štedjeti je i povećavati učinkovitost. Drugo, treba nastaviti podupirati rast obnovljivih izvora i razvijati uvoz iz različitih partnera.