Zašto ljudi tuguju za dinosaurima 65 milijuna godina kasnije?

NETFLIXOVA dokumentarna serija “Dinosauri”, koja prikazuje kataklizmički udar asteroida koji je doveo do njihova izumiranja, ostavila je brojne gledatelje duboko potresenima.

Dinosauri su oduvijek bili i strašni i fascinantni, no jesu li bili i tragični? Čini se da jest tako, barem ako je suditi po novom trendu na internetu, gdje ljubitelji ovih prapovijesnih stvorenja oplakuju njihovo masovno izumiranje od prije 65 milijuna godina.

“Svijet je trebao biti njihov”

Korisnici društvenih mreža montiraju animirane isječke mladunaca dinosaura ili dugovratih biljojeda, uglavnom iz spomenute serije, i spajaju ih sa sjetnom glazbom. “Svijet je trebao biti njihov”, stoji u jednom od komentara.

Drugi korisnik TikToka primjećuje kako dinosauri ne znaju “da smo ih pronašli i da ih volimo svim srcem”, dok se treći pitaju kako im mogu nedostajati stvorenja koja nikada nisu upoznali, piše CNN.

“>

Ipak, ljudi odavna u priču o dinosaurima upisuju vlastite osjećaje. Naši divovski prethodnici u mašti su služili kao filmski zlikovci, predškolski prijatelji ili kućni ljubimci veličine kuće. Mala djeca pamte o njima nevjerojatne činjenice, a bogataši troše čitava bogatstva na njihove kosti.

Njihova prisutnost u kinima ne jenjava: ovog ljeta ponovno će se pojaviti u tajanstvenom filmu s Anne Hathaway i Ewanom McGregorom.

Nekoć, dok je znanost tvrdila da su dinosauri bili hladnokrvni i imali malen mozak, ljudi su njihov nestanak tumačili kao dokaz superiornosti toplokrvnih i inteligentnih sisavaca. Međutim, do kraja 20. stoljeća ta se predodžba o dinosaurima kao sporim i glupim bićima počela urušavati na dva fronta.

Sve je više fosilnih dokaza upućivalo na to da su imali visok metabolizam i sofisticirano ponašanje, a geološki dokazi sugerirali su da ih je izbrisao iznenadni, kataklizmički udar asteroida, a ne da su polako propali zbog vlastitih evolucijskih nedostataka.

“>

Ako su dinosauri bili snažni i inteligentni – ako ljudi zapravo nisu zaslužili naslijediti Zemlju od njih – onda njihova smrt u kozmičkoj nesreći predstavlja nezamisliv gubitak. Što ako bi i ljudi izgubili svoju dominaciju nad planetom? I što ako se, u našem slučaju, ispostavi da smo za to sami krivi?

Početkom devedesetih, humoristična serija “Dinosauri” započela je kao dječji program o radničkoj obitelji antropomorfnih dinosaura, da bi završila tako što se obitelj suočila sa sigurnom smrću u ledenom dobu izazvanom pretjeranim razvojem. Bio je to grub, ali proročanski pogled na novu ulogu dinosaura: onu avatara za ljude koji proživljavaju vlastitu, polaganu apokalipsu – nazovimo to tjeskobom zbog izumiranja.

“Dugo su postojali, bili su nevjerojatno uspješni i raznoliki, ali sada ih (osim ptica) više nema”, rekao je Chris Manias, povjesničar znanosti s King's Collegea u Londonu. “Oni bude osjećaj da čak i najmoćnija i najdramatičnija stvorenja, pa i najneobičniji svjetovi, imaju svoj kraj.”

Strah, poštovanje i tuga za dinosaurima

Ljudi su oduvijek voljeli dinosaure jer se njihovo postojanje čini nevjerojatnijim od fikcije, rekao je Manias.

Narodi iz pretkršćanskog doba naslućivali su da su dinosauri postojali, iako nisu znali što bi s njihovim monstruoznim kostima. No, paleontologija se kao znanost razvila tek u 19. stoljeću, kada su otkriveni potpuniji fosili, a stručnjaci su ta golema stvorenja nalik gušterima počeli nazivati dinosaurima, objasnila je Vicky Coules, istraživačica sa Sveučilišta u Bristolu koja proučava kako su dinosauri postali vizualne ikone. Pomisao da s njima dijelimo isti planet šokirala je tadašnje ljude.

Sredinom 19. stoljeća britanski kipar Benjamin Waterhouse Hawkins izradio je divovske modele dinosaura na temelju fosila, iako su više nalikovali postojećim gmazovima nego divovima kakve danas poznajemo. Njihova veličina i težina istovremeno su plašile i oduševljavale promatrače, osiguravši dinosaurima trajno mjesto u mašti javnosti, rekla je Coules.

Ta se mašta uglavnom vrtjela oko pronalaženja načina da se svjetovi ljudi i dinosaura preklope. Jules Verne je 1864. u “Putu u središte Zemlje” zamislio istraživače koji pronalaze stvorenja slična dinosaurima kako žive pod zemljom. Stotinjak godina kasnije, obitelj Kremenko udomila je simpatičnog Dina kao kućnog ljubimca, a ljubičasti dinosaur Barney učio je djecu dijeljenju.

Ipak, suvremena era dinosaura započela je filmskom adaptacijom “Jurskog parka” 1993. godine. Triler Stevena Spielberga prikazao je dinosaure kao “aktivna, dinamična i društvena bića”, mijenjajući način na koji smo razmišljali o ranom životu na Zemlji, rekao je Manias.

To više nisu bili tromi, neinteligentni gušteri Benjamina Waterhousea Hawkinsa koji su izumrli jer se nisu uspjeli prilagoditi. Spielbergovi dinosauri bili su pametni, brzi i lovili su ljude iz zabave.

Otkud val suosjećanja s dinosaurima?

Spielbergova je vizija uzdrmala panteon prapovijesti, uzdigavši nekoć malo poznatog predatora velociraptora do statusa filmske zvijezde i osiguravši mu mjesto na dresovima novog NBA tima. Također je demonstrirala moć računalne grafike u stvaranju uvjerljivih, naturalističkih prikaza dinosaura, uvodeći eru sintetičkih dokumentaraca o prirodi.

Zubati T-Rex nekoć je ulijevao strah. No, čini se da se ljubitelji dinosaura koji danas objavljuju dramatične montaže na TikToku poistovjećuju s tim prapovijesnim predatorom.

“Ako razmišljamo o našem iskustvu života u globalnoj polikrizi, onda pokušaj povezivanja sa stvorenjima iz nebrojenih eona prošlosti, koja su tijekom svoje povijesti prošla niz velikih katastrofa – velikih klimatskih promjena, ekoloških šokova, a na kraju i katastrofalnog udara asteroida – stavlja naš današnji svijet u novu perspektivu”, rekao je Manias.

Val suosjećanja prema dinosaurima mogao bi prikrivati i “osjećaj žaljenja za izgubljenim svijetom”, rekla je Coules. “Svijest o tome da su stotinama milijuna godina postojali kao dominantan oblik života na kopnu, a ipak su i oni nestali. Mi smo ovdje tek nekoliko tisuća godina i trenutačno se osjećamo prilično nesigurno!”

Možda usporedba današnjih svjetskih događaja s nestankom dinosaura dokazuje da ljudi ipak nisu “pravi gospodari svijeta”, rekao je Manias.

Dinosauri su bili u sličnom položaju, a odavno ih nema – uglavnom. Planet još uvijek dijelimo s pticama, živućim potomcima dinosaura, a ima ih na milijarde, raširenih po svim kontinentima. Možda bi nas povijest dinosaura trebala ispuniti nadom, rekao je Stephen Brusatte, profesor paleontologije na Sveučilištu u Edinburghu i konzultant za filmove “Jurski svijet”.

“Iako dinosaure možda smatramo sinonimom za izumiranje, oni su zapravo veliki majstori preživljavanja”, rekao je. “Dug je luk prapovijesti, ali on se savija prema preživljavanju i izdržljivosti.”