Čini se da su obojica pilota američkog F15E oborenog u Iranu jutros rano spašena i evakuirana. Cijena obuke za svakog borbenog pilota je od devet do čak 17 milijuna dolara, ovisno o tipu aviona
I drugi pilot, član posade oborenog borbenog aviona F15E je spašen, a on i članovi spasilačkog tima koji ga je izvukao iz Irana sigurno su izašli iz zemlje, izvijestio je rano jutros Fox News pozivajući se na dva visoka američka dužnosnika i više dobro postavljenih izvora u regiji. Ranije noćas Al Jazeera je javila da je drugi član posade borbenog zrakoplova F-15E srušenog iznad Irana pronađen nakon “teške pucnjave”, pozivajući se na dužnosnika američke vlade.
Obuka američkog vojnog pilota jedan je od najskupljih obrazovnih procesa koje financira država. Cijena stvaranja jednog borbeno spremnog avijatičara doseže astronomske iznose, koji se drastično razlikuju ovisno o složenosti zrakoplova. Prema analizama troškova, obuka pilota za let na lovcima pete generacije, kao što su F-22 Raptor ili F-35 Lightning II, košta između 14 i 17 milijuna dolara.
Za starije, ali i dalje vrlo sposobne lovce četvrte generacije poput F-16 Fighting Falcona, trošak je nešto niži i kreće se od sedam do devet milijuna dolara. Obuka pilota za strateške bombardere, kao što su B-52 Stratofortress ili B-1B Lancer, stoji između 11 i 15 milijuna dolara. U usporedbi s time, osposobljavanje pilota za transportne zrakoplove poput C-17 Globemaster III znatno je jeftinije i iznosi oko 1,7 milijuna dolara. Ovi iznosi pokrivaju sve, od goriva i održavanja zrakoplova do plaća instruktora i tisuća sati provedenih u naprednim simulatorima. Zbog tako velikog ulaganja, piloti nakon završetka obuke imaju obvezu ostati u službi najmanje deset godina.
Kako treniraju pilote za akciju spašavanja?
U trenutku kada se pilot katapultira iznad nepoznatog i često neprijateljskog teritorija, kao što je bio slučaj u Iranu, on postaje lovina. Tada na scenu stupa jedan od najtežih i najkontroverznijih vojnih treninga na svijetu: SERE.
To je akronim za Survival, Evasion, Resistance, and Escape (Preživljavanje, izbjegavanje, otpor i bijeg). Nije samo tečaj preživljavanja u divljini, već brutalna psihofizička priprema osmišljena da američke vojnike, prvenstveno pilote i pripadnike specijalnih postrojbi, pripremi za najgori mogući scenarij – izolaciju i zarobljavanje. Filozofija programa, proizašla iz gorkih iskustava američkih zarobljenika u Korejskom i Vijetnamskom ratu, sažeta je u motu: “Vratiti se s čašću”. Svaki polaznik, a godišnje ih je oko 6500, mora naučiti kako preživjeti u bilo kojem okruženju i kako se časno vratiti kući.
Alcatraz: Trojica pobjegla uz pomoć maski i kabanica, jedan imao IQ 133
Obuka obično traje 19 dana. Započinje u učionici, ali olaznici se brzo nađu “na terenu”, u planinama nacionalnih šuma Colville i Kaniksku u državi Washington, s minimalnom opremom. Tamo, u malim grupama pod vodstvom instruktora, uče osnove preživljavanja. Moraju pronaći i pročistiti vodu, zapaliti vatru bez modernih pomagala, izgraditi sklonište od dijelova padobrana te naučiti postavljati zamke za lov na male životinje. Hrane je namjerno nedovoljno, glad postaje stalni pratitelj koji testira njihovu izdržljivost i snalažljivost.
Paralelno uče tehnike izbjegavanja neprijatelja. To uključuje kamuflažu, kretanje noću, korištenje terena za skrivanje te izbjegavanje potražnih pasa i termalnih senzora. Dani su ispunjeni napornim pješačenjem s teškom opremom, a noći neprospavane, što dovodi do potpune fizičke i mentalne iscrpljenosti. Cilj je slomiti lažnu samouvjerenost i izgraditi onu tihu, unutarnju sigurnost da se mogu nositi sa svakom situacijom, ma koliko ona bila teška.
Brutalna simulacija zarobljeništva
Nakon nekoliko dana u divljini, kada su polaznici već na rubu snaga, slijedi najteži dio. Prijelaz je nagao i šokantan – u jednom trenutku su lovci, a u sljedećem postaju plijen. Simulirane neprijateljske snage ih hvataju i odvode u improvizirani zarobljenički logor. Tu počinje faza otpora i bijega.
Ono što se događa u “logoru” testira granice ljudske izdržljivosti. Polaznici su izloženi metodama koje krše Ženevsku konvenciju: uskraćivanje sna, hrane i vode, izolacija, neugodni položaji i agresivna ispitivanja. Instruktori, koji glume neprijateljske isljednike, koriste psihološki pritisak, dezinformacije i ponižavanje kako bi slomili volju “zarobljenika” i natjerali ih da odaju povjerljive informacije. Cijelo iskustvo je, kako kažu oni koji su ga prošli, dizajnirano da bude mizerno. Ipak, postoje stroga sigurnosna pravila; vojska neće riskirati zdravlje pilota u čiju je obuku već uložila milijune dolara.
Cilj ove faze nije naučiti ih kako da ne osjećaju bol, već kako da se pridržavaju američkog vojnog kodeksa ponašanja (Code of Conduct) pod najvećim pritiskom. Jedno od ključnih pravila nalaže da zarobljenik smije otkriti samo ime, čin, serijski broj i datum rođenja. Sve ostalo mora odbiti reći. Polaznici u praksi uče kako izbjeći odgovore, kako komunicirati s drugim zarobljenicima koristeći tajne kodove i kako planirati bijeg.
Alergija ili daltonizam diskvalificiraju pilota
SERE trening nije univerzalan; prilagođava se specifičnim prijetnjama. Primjerice, prije misija u visokorizičnim područjima kao što je sad slučaj u Iranu, piloti prolaze kroz ciljane simulacije. Koristeći virtualnu stvarnost (VR), mogu iskusiti katapultiranje i spuštanje padobranom iznad terena koji vjerno oponaša, recimo, iranske planine ili pustinju. Prije takvih letova dobivaju i detaljne “karte za izbjegavanje” (Evasion Charts) s označenim sigurnim zonama i mogućim kontaktima za izvlačenje. Svake tri godine obvezni su proći i kraći, osvježavajući tečaj koji uključuje preživljavanje u vodi i simulaciju spašavanja helikopterom.
Da bi netko uopće dobio priliku pohađati SERE obuku kao pilot, mora proći jedan od najstrožih selekcijskih procesa na svijetu. Uvjeti su neumoljivi i zadiru u svaki aspekt života kandidata.
Prvi uvjet je američko državljanstvo, bilo rođenjem ili naturalizacijom. Zatim slijedi obrazovanje: obavezna je diploma četverogodišnjeg fakulteta s prosjekom ocjena od najmanje 2,5, iako se preferira znatno viši prosjek. Budući da su svi piloti ujedno i časnici, kandidati moraju završiti Zrakoplovnu akademiju (USAFA), program za pričuvne časnike (ROTC) ili Školu za časnike (OTS).
Pranje mozga: Samo u udžbeniku za 11. razred Putin se spominje 53 puta!
Fizički i medicinski kriteriji su iznimno strogi. Kandidati moraju biti stari između 18 i 33 godine u trenutku ulaska u obuku. Visina mora biti između 162 i 195 centimetara, a sjedeća visina između 86 i 101 centimetar, kako bi se osigurala kompatibilnost sa sjedalom za katapultiranje. Vid mora biti savršen, a normalan vid za boje je obavezan. Povijest bolesti poput astme ili ozbiljnijih alergija nakon 12. godine života je diskvalificirajuća.
Svi kandidati prolaze bateriju standardiziranih testova (AFOQT) koji mjere njihove matematičke, verbalne i prostorne sposobnosti. Slijedi detaljna psihološka procjena otpornosti na stres i sposobnosti donošenja odluka pod pritiskom. Na kraju, svaki kandidat mora proći rigoroznu sigurnosnu provjeru (SSBI) kako bi dobio pristup strogo povjerljivim podacima. Nakon što konačno dobiju pilotska “krila”, obvezuju se na minimalno deset godina aktivne službe.
Kako spašavaju pilote?
Rušenje modernog borbenog zrakoplova duboko u neprijateljskom teritoriju pokreće jednu od najsloženijih i najriskantnijih vojnih operacija – misiju borbenog traganja i spašavanja (Combat Search and Rescue – CSAR). Za pilota koji se katapultirao, počinje očajnička utrka s vremenom u kojoj mora preživjeti, izbjeći zarobljavanje i signalizirati svoj položaj, dok s druge strane spasilačke snage pokreću golemu zračnu armadu kako bi ga izvukle na sigurno. Priče o spašavanjima američkih pilota srušenih iznad Bosne i Hercegovine i Srbije devedesetih godina najbolje ilustriraju dramu, tehnologiju i ljudsku izdržljivost koja stoji iza ovakvih operacija.
Pilot na tlu nije bespomoćan, ali njegov primarni cilj nije borba, već preživljavanje i evazija. Opremljen je kompletom koji mu treba osigurati opstanak dok pomoć ne stigne. Standardno naoružanje je poluautomatski pištolj, najčešće Beretta M9 ili noviji SIG Sauer M18 kalibra 9 mm, no on služi isključivo kao posljednja linija obrane. Uz pištolj, pilot nosi i specijalizirani nož za preživljavanje (ASEK – Aircrew Survival Ejection Knife), dizajniran za rezanje padobranskih konopaca, izradu skloništa ili obranu.
Ključni dio opreme je komplet za preživljavanje smješten u sjedalu koje se izbacuje zajedno s pilotom. U njemu se nalaze paketi s vodom, tablete za pročišćavanje, pribor za prvu pomoć, signalno ogledalo, kompas, kresivo za paljenje vatre, energetski obroci i termalna deka.
Uspješno spašavanje ovisi o preciznom lociranju pilota bez otkrivanja njegove pozicije neprijatelju. Najvažniji alat za to je osobni radio za preživljavanje, poput modela AN/PRC-112. Ovaj uređaj, tek nešto veći od voki-tokija, omogućuje šifriranu glasovnu komunikaciju, ali i slanje kratkih digitalnih poruka s točnim GPS koordinatama.
Uz to, radio odašilje i takozvani “beacon-like” signal. Riječ je o automatskom ili ručno aktiviranom radio-signalu koji pulsira na međunarodnim frekvencijama za hitne slučajeve (121,5 MHz za civilne i 243 MHz za vojne zrakoplove). Moderni sustavi koriste frekvenciju od 406 MHz, čiji signal hvataju sateliti međunarodnog sustava Cospas-Sarsat. Taj signal radi poput svjetionika, omogućujući spasilačkim zrakoplovima da se pomoću posebne opreme navode (“home-in”) izravno prema izvoru.
U završnoj fazi, kada su spasilački helikopteri u neposrednoj blizini, pilot koristi vizualne signale. Noću su to infracrvene (IR) bljeskalice, vidljive samo uz pomoć naočala za noćno gledanje (NVG), dok se danju koriste signalna ogledala ili dimne bombe.
Spašavanje pilota u Srbiji
U noći 27. ožujka 1999. godine, tijekom četvrte noći operacije “Saveznička sila”, potpukovnik Darrell P. “Dale” Zelko vraćao se prema bazi Aviano u Italiji. Njegov F-117A Nighthawk, legendarni “nevidljivi” bombarder s pozivnim znakom “Vega 31”, upravo je izbacio bombe na cilj u blizini Beograda. No, duboko iznad Srbije, sustavi u kokpitu su ga upozorili – jugoslavenska protuzračna obrana ga je otkrila i naciljala. Ubrzo je osjetio silovit udarac. Zrakoplov se počeo nekontrolirano valjati, a Zelko je, shvativši da je letjelica izgubljena, povukao ručke za katapultiranje.
Prizemljio se dvadesetak kilometara zapadno od Beograda, nedaleko od Rume. Brzo je sakrio padobran i opremu te pronašao zaklon u jednom kanalu, mažući lice i ruke blatom radi kamuflaže. Gotovo odmah je putem radija poslao poziv u pomoć. Znao je da su srpske snage obaviještene i da potraga kreće. U jednom trenutku, bili su udaljeni svega nekoliko stotina metara od njega.
Pokrenuta je masivna spasilačka operacija. U zraku su se ubrzo našli deseci letjelica: jurišni zrakoplovi A-10 Thunderbolt II, poznati kao “Leteći topovi”, preuzeli su ulogu koordinatora na licu mjesta (“Sandy”), dok su se tri helikoptera za specijalne operacije – dva MH-53 Pave Low i jedan MH-60 Pave Hawk – uputila iz Tuzle prema Srbiji. Misija je bila izuzetno složena zbog loše komunikacije, problema s gorivom i činjenice da se odvijala iznad područja s gustom protuzračnom obranom.
Tri pitanja za Mjesec: ‘Ne nadajte se da ćete na meni živjeti…’
Nakon gotovo osam sati skrivanja, stigao je trenutak izvlačenja. Kako Zelkov infracrveni signalizator nije radio, zapovjednik A-10 mu je naredio da aktivira običnu svjetleću raketu. Raketa je obasjala cijelo područje, otkrivši njegov položaj spasiteljima, ali i svima ostalima u blizini. Helikopter MH-60 sletio je stotinjak metara od njega. Dvojica specijalaca (Pararescue Jumpers – PJs) iskočila su i dotrčala do njega.
Cijela operacija na tlu trajala je jedva 40 sekundi. U zoru je Zelko sletio u Aviano. Spašen.
Šest dana pakla u Bosni: Filmska priča Scotta O'Gradyja
Četiri godine ranije, 2. lipnja 1995., kapetan Scott O'Grady letio je u svom F-16C iznad sjeverozapadne Bosne u sklopu operacije “Deny Flight”. Raketni sustav SA-6 vojske bosanskih Srba, skriven u području južno od Bihaća, ispalio je raketu koja je njegov zrakoplov doslovno prepolovila. O'Grady se uspio katapultirati na visini od gotovo osam kilometara.
Njegova odiseja preživljavanja trajala je šest dana i noći. Sletio je usred područja pod kontrolom bosanskih Srba, koji su odmah pokrenuli intenzivnu potragu. Prvih nekoliko minuta skrivao se u grmlju, lica zabijenog u zemlju, dok su vojnici prolazili samo nekoliko metara od njega. Kretao se isključivo noću, a danju se skrivao, prekriven kamuflažnom mrežom. Preživljavao je jedući mrave, lišće i travu, dok je kišnicu skupljao spužvom iz svog kompleta za preživljavanje.
Za razliku od Zelka, O'Grady je svoj radio AN/PRC-112 koristio iznimno štedljivo, svjestan da svaki signal može otkriti njegov položaj i da mu je baterija ograničena. Tek pete noći počeo je odašiljati kratke signale, pisao je Time. Rano ujutro šestog dana, uspostavio je glasovni kontakt s pilotom F-16 iz svoje eskadrile. Nakon što je potvrdio svoj identitet odgovarajući na kontrolno pitanje, pokrenuta je spasilačka misija.
Operaciju su izveli američki marinci s nosača helikoptera USS Kearsarge u Jadranskom moru. Prema kasnijoj karti na kojoj su medijima objašnjavali detalje spašavanja, brod je bio lociran negdje blizu Zadra. Dva golema transportna helikoptera CH-53E Super Stallion, u pratnji jurišnih helikoptera AH-1W SuperCobra i zrakoplova AV-8B Harrier, poletjela su u zoru. U zraku ih je podržavala flota od gotovo 40 zrakoplova.
Kada su helikopteri stigli do lokacije, O'Grady je aktivirao žuti dimni signal. Prvi helikopter je sletio i iz njega je iskočilo dvadesetak marinaca kako bi osigurali perimetar. O'Grady je, držeći pištolj u ruci, potrčao prema drugom helikopteru. Čim je uskočio unutra, operacija je bila gotova. Na tlu su proveli manje od sedam minuta. Povratak je bio dramatičan; helikopteri su letjeli nisko iznad drveća brzinom od gotovo 300 km/h, dok su na njih pucali i s tla. Ipak, sigurno su se vratili na Kearsarge, u zadarskom arhipelagu, dovodeći kući pilota kojeg su mnogi već otpisali.
Koliko zarađuju američki piloti?
Unatoč razlikama u troškovima obuke, osnovna plaća američkih vojnih pilota ne ovisi o tome upravljaju li najmodernijim “nevidljivim” lovcem ili transportnim zrakoplovom. Njihova primanja strogo su definirana vojnim platnim razredima, koji se temelje isključivo na činu i godinama provedenim u službi. Svi piloti su časnici, a njihova karijera počinje s činom potporučnika (Second Lieutenant, O-1), čija osnovna godišnja plaća iznosi oko 49.800 dolara.
Kako napreduju, plaća raste. Satnik (Captain, O-3), što je čest čin za operativne pilote s nekoliko godina iskustva, ima osnovnu plaću koja se kreće od 66.400 do preko 92.800 dolara godišnje. Iskusniji časnici, poput bojnika (Major, O-4) i potpukovnika (Lieutenant Colonel, O-5), zarađuju osnovnu plaću od 75.500 do preko 110.000 dolara. Pukovnici (Colonel, O-6), koji često zapovijedaju cijelim eskadrilama ili zračnim bazama, imaju osnovnu plaću koja premašuje 123.000 dolara. No, to je samo osnovna plaća.
Ukupna kompenzacija vojnih pilota znatno je veća od osnovne plaće zahvaljujući nizu bonusa i dodataka. Jedan od ključnih je letački dodatak (Aviation Incentive Pay), koji može iznositi do 1.000 dolara mjesečno. Zbog stalne konkurencije s komercijalnim avioprijevoznicima, koji nude veće plaće, vojska nudi izdašne bonuse za zadržavanje pilota u službi. Ovi bonusi mogu doseći i do 50.000 dolara godišnje za pilote u kritičnim ulogama.
Uz to, piloti primaju i neoporezive naknade za stanovanje (Basic Allowance for Housing – BAH) i hranu (Basic Allowance for Subsistence – BAS). Naknada za stanovanje ovisi o lokaciji i obiteljskom statusu te može iznositi od 20.000 do 40.000 dolara godišnje. Kad se sve zbroji, ukupna godišnja primanja mlađeg časnika mogu doseći 90.000 dolara, dok iskusni satnici i bojnici često zarađuju između 100.000 i 140.000 dolara. Najviši časnici s dugogodišnjim letačkim stažem mogu premašiti i 200.000 dolara godišnje.
Obitelji pola milijuna dolara u slučaju pogibije
Posao vojnog pilota nosi sa sobom i smrtonosne rizike. U slučaju da pilot pogine na dužnosti, američka vojska aktivira opsežan sustav financijske potpore njegovoj obitelji. Prva pomoć koja se isplaćuje je jednokratna neoporeziva naknada (Death Gratuity) u iznosu od 100.000 dolara, koja je obitelji dostupna unutar 24 do 48 sati kako bi pokrila hitne troškove.
Uz to, većina vojnika pokrivena je grupnim životnim osiguranjem (Servicemembers’ Group Life Insurance – SGLI), koje u slučaju smrti isplaćuje do 500.000 dolara, također neoporezivo. Preživjeli supružnici i djeca imaju pravo i na mjesečnu naknadu Ministarstva za veterane (Dependency and Indemnity Compensation), koja iznosi oko 1.600 dolara mjesečno, uz dodatke za djecu. Obitelj također zadržava pravo na vojno zdravstveno osiguranje na određeno vrijeme, a djeca poginulih pilota često dobivaju i pune stipendije za fakultetsko obrazovanje.
