Na planini Vran kod Tomislavgrada u Bosni i Hercegovini 1995. godine svita generala Janka Bobetka ostala je zarobljena u snježnoj mećavi. Pet vojnika je umrlo od trovanja ugljen-monoksidom. Pomoć je stigla tek nakon 36 sati
Užas na planini Vran zadesio je pratnju generala Janka Bobetka u mećavi 30. marta 1995. godine. Pet života hrvatskih vojnika iz njegove najbliže pratnje izgubljeno je u snijegu, gdje su zaglavili u automobilima i pozvali pomoć, koja nikada nije stigla.
“Planina Vran na svojim obroncima prema Tomislavgradu, na proplanku zvanom Prokos, pokazala je svoje okrutno lice”, napisala je na godišnjici tragedije na svojoj Facebook stranici. “Specijalna policija – u ratu i miru”. “Krajem marta, kada je proleće zagazilo na pupoljke biljaka i pjev ptica i kada je došlo vreme da se priča o novom životu, iznenada se podigla snežna mećava i odnela kolonu generala Janka Bobetka i njegovu pratnju. Temperatura je pala na -18 stepeni Celzijusa. Vetar brzinom od 120 kilometara nije mogao da zaustavi ni jednu mećavu. čekali pomoć 36 sati, što joj niko nije pružio, štiteći svog ratnog zapovjednika, što je bio njihov zadatak, dali su svoje živote: Ivica Begić (1962, Posušje), VP HVO (1968, Novska), ATJ “LUČKO”; Krešo Supina (1970, Zagreb), VP HV; Davor Zbiljski (1968, Zagreb) ), ATJ “LUČKO”.
Sistem grijanja u vozilu se smrznuo i u njega je ušao ugljični monoksid na koji ljudska čula ne reaguju, a to je bio njihov tihi ubica. Prisjećajući se te godišnjice, želimo im zahvaliti na njihovoj žrtvi. Na mestu gde su dali svoje živote nalazi se spomen obeležje sa njihovim imenima. Sjeća se zima koje polako padaju na ovaj događaj, snijega i magle koje nam ga neće ukrasti iz duše. I danas, na godišnjicu, želimo im odati počast. Da se prisjete njihove žrtve, izrazite saučešće i zahvalnost njihovim porodicama. Počivaj u miru Božijem.”
General Janko Bobetko je u svojim memoarima pod nazivom “Sve moje bitke” objasnio kontekst tog vremena, upravo se vratio iz Travnika sa sastanka sa Bošnjacima. Mnogima se ova saradnja ne sviđa. Oluja je nastala niotkuda, napadao je jak snijeg. Bobetko kaže da je obavijestio hrvatske vlasti u Tomislavgradu da su pokopani, ali niko nije obavijestio ni UNPROFOR do 9 ujutro:
Poseban slučaj (…) je moj odlazak sa delegacijom na sastanak u Travnik, u štab Armije BiH. S obzirom na to da su prethodno obišli Generalštab, a razgovaralo se o zajedničkoj saradnji, o svim oblastima i potrebama obe vojske, jasno je da su informacije o njihovom stanju uvek bile glavna tema. Svoje viđenje razvoja događaja i opasnosti kojima su izloženi na tom frontu iznio sam na karti za svaki pravac posebno. Dakle, odlazak u Travnik nije bio improvizacija, već konstruktivan rad na stvaranju međusobnog povjerenja, jer je neprijatelj bio isti. Slabljenjem njihove pozicije indirektno je oslabljena i naša.
Srbi su očito dugo igrali na tu kartu, a u sukobu Hrvata i Muslimana izvukli su maksimalnu korist. Moram otvoreno reći da je organizacija obezbjeđenja, prijema i razgovora bila prijateljska, potpuno otvorena i, koliko sam mogao prosuditi, mnogo im je značilo informisanje sa naše strane i postavljanje prioriteta u saradnji jednih i drugih.
Nakon što sam obavio službeni razgovor u samoj komandi, posjetio sam i skupštinu njihove općine, sastao se sa najodgovornijim čovjekom Islamske zajednice u Travniku.
Nakon toga posjetio sam fratra i svećenike Rimokatoličke crkve u Travniku. Svugdje su me dobro primili, a razgovori su bili korisni za obje strane. Taj službeni dio je, po meni, uspješno završen – jer jedno je pisati, a drugo pričati, a pritom sačuvati svoje mišljenje, korektnost u poštovanju drugih – jer je glavni cilj bio pomoći im u toj situaciji.
Nakon završenog službenog dijela, vratio sam se iz Travnika preko Prozora i Vran planine u Posušje. U Prozoru sam u policijskoj stanici pitao da li je put preko planine Vran prohodan. Odgovorili su mi da se cijeli dan civilna vozila iz Tomislavgrada spuštaju do Prozora, što znači da je put prohodan. Zaustavio sam konvoj i predložio policiji BiH da se mogu vratiti u Travnik. Komandir policije je odgovorio da su me primili i dobili zadatak da me prate do Posušja, iako nema posebne potrebe, ali sam procijenio da žele savjesno završiti posao.
Na Vran planini temperatura je minus 18, vjetar 120 na sat
Dobro se sećam da je već na pola Vran planine počeo da pada dosta jak sneg, ali nije bilo ozbiljnijih prepreka za kretanje automobila. Između 12 i 12:30 zaustavio sam konvoj i pitao gdje je muslimanska policija. Dobio sam službeni odgovor da im je auto pokvaren i da će doći do nas. Nisam bio zadovoljan odgovorom. Lično sam se autom odvezao nazad u zadnji dio kolone i negdje između sedmog i osmog kilometra pozadi uspostavio sam kontakt sa muslimanskom policijom. Bilo ih je šest, popravljali su auto, jer se pokvario, pa nisu mogli dalje da prate kolonu.
Ja sam ih lično stavio u auto, a mi smo ostavili njihov. Razmišljao sam da ako im se nešto desi na toj planini, što nije isključeno, doći će do političke optužbe, koja se može vrlo efikasno iskoristiti, jer sam ih napustio i da su namjerno likvidirani. To bi bila velika i neoprostiva politička greška. Vratio sam se na čelo kolone i nastavili smo prema Tomislavgradu.
Na izlasku iz ovog područja, koje je s lijeve i desne strane prekriveno gustom borovom šumom, ušli smo u čisti, nenatkriveni prostor, oko 7 km do ceste Tomislavgrad-Posušje. Dalje kretanje je bilo nemoguće, jer smo baš u tom trenutku, kada smo napustili ovaj sigurni dio planine Vran, naišli na ciklon. Vjetar je bio preko 120 m/s, temperatura je pala na -18 stepeni, vjetar i snijeg stvarali su nevidljivu i neprohodnu situaciju. Konvoj se tu zaustavio. U 13.30 sati pozvao sam komandu u Tomislavgradu i obavijestio ih da smo zatrpani i da traže od UNPROFOR-a da počne raščišćavati put od Tomislavgrada do Prozora, da smo odmah ispred Tomislavgrada i da nam u susret ide druga grupa iz Prozora. Prema ugovoru između Hrvatske i UNPROFOR-a, oni su bili dužni održavati ovu komunikaciju u svim vremenskim uslovima. Međutim, naš predstavnik je obavijestio UNPROFOR tek u 9 sati ujutro.
Postoje autentični podaci da su neki visoki oficiri, a zna se i koji, davali primjedbe da je bolje ostati tu gdje jesmo i pitali ko nas je uopće uputio muslimanima na pregovore. Ovo možemo shvatiti kao neodgovornu reakciju, ali komandant je dobio striktan zadatak da organizuje izvlačenje i brifing UNPROFOR-a. Kao što se vidi, nije uradio ni jedno ni drugo. UNPROFOR je u dva navrata ponudio da me lično izvede iz kolone u njihovu bazu sjeverno od Prozora, a da će ostale izvesti svojim vozilima u toku dana. Ja sam to odbio i poslao im poruku da ću izaći kada mi povuku zadnji auto iz osiguranja.
Bobetko: Jedan je imao zadatak da uradi najgore
Ostali smo u autu 36 sati. Tek u predvečerje drugog dana, već u sumrak, pristupilo je jedno vozilo dijelom iz garnizona, iz kasarne u Tomislavgradu i specijalno vozilo UNPROFOR-a i počelo je izvlačenje moje lične pratnje. Istovremeno, na ulazu u sam Tomislavgrad pripremili su informativni servis i televiziju da me snime i, jasno, napišu komentar koji bi njima odgovarao. Međutim, moje vozilo je skrenulo lijevo prema Posušju, a oni su ostali čekati na raskrsnici puteva Vran-planina-Tomislavgrad. Iste noći, vozač vodećeg automobila u pratnji, iako je bio profesionalac, nije povremeno palio automobil i tako se cijeli sistem hlađenja ili grijanja smrzavao, a ugljični monoksid je ušao u sam automobil. Jasno je da smrt nastupa u roku od dva do tri minuta.
Ono što je ovdje zabrinjavajuće je sljedeće: iako je sa mnom na pregovorima bio zapovjednik HVO-a general Blaškić, odgovoran i nadležan za poduzimanje mjera, ništa nije poduzeo. U tih 36 sati, iako je bio ispred mene sa autom, nije ništa predložio, niti je išta uradio.
Prema informacijama koje imam, jedna osoba iz te pratnje imala je zadatak da u tom trenutku uradi najgore. Međutim, pošto su vidjeli da je moja lična pratnja i specijalna policija iz Zagreba, on je napustio kolonu. Taj događaj se, istina, završio sretno, ali je ipak ostala teška spoznaja da se i o tim stvarima mora razmišljati.
Istina je da sam novinarima dao informaciju o tom događaju, ali moje lično mišljenje i argumenti kojima raspolažem daju mi za pravo da zaključim da sam doveden u bezizlaznu situaciju.
