Forten grupa napušta poljoprivredu i prodaje PIK Vrbovec BOSQUAR Invest grupi, fokusirajući se na nove sektore. PIK Vrbovec, osnovan 1928. godine, prošao je kroz brojne transformacije i vlasnike
Izlaskom iz poljoprivrede Forten grupa je započela strateški zaokret u poslovanju sa fokusom na aktivnosti i usluge koje nisu direktno vezane za primarnu proizvodnju i preradu. Budući da je PIK u velikoj mjeri baziran na poljoprivrednoj proizvodnji, bila je prirodna odluka da se za tu kompaniju pronađe drugi vlasnik, izjavio je danas Fabris Peruško, član Uprave i generalni direktor Fortenova grupe, nakon što je objavljeno da je BOSQUAR Invest Group u četvrtak predala Fortenova Grupu obavezujuću ponudu za namjeravano preuzimanje 100 posto udjela u PIK-u Vrbovac, koji je prihvatio Fortenova.
Danas je najveći proizvođač mesa i mesnih prerađevina u zemlji osnovan na temeljima Fabrike za preradu mesa Predović, koju je u Gjurgjištu (Đurđište, Đurište; danas šire područje Vrbovca) osnovao preduzetnik Đuro Predović 1928. godine, šest godina nakon što je registrovao Livesto i klaonicu Predović.
Trgovačko sjedište Žumberčana u Zagrebu nalazilo se na adresi Vrhovac br. 10., gde je počeo da radi i Đuro Predović, osnivač mesne industrije u Gjurgjištu (Đurđišće, Đurištu) kod Vrbovca. Vrbovec, na glavnoj željezničkoj pruzi Budimpešta – Zagreb – Rijeka, dobio je 1870. godine stanicu za utovar stoke. Drohobeczky je od toga svakako imao koristi. Još 1913. godine ubrajao se među najjače porezne obveznike u Županiji, te je te godine platio porez od 8.676 kruna, odnosno više od Kiepacha koji je platio samo 5.940 kruna.12 Glavno mjesto za prikupljanje stoke i robe bilo je u Gjurgjištu. Posjed Werbowez na kojem se nalazio salaš marof ili Gjurgjište je početkom 16. stoljeća pripadao Tomi Erdödyju, a do kraja 17. stoljeća bio je vlasništvo Zrinskih. Kasnije je promijenio vlasnika, a Gjurgjište se kao poseban marof pominje tek 1903. godine. Postalo je centar za sakupljanje stoke i preradu i prodaju u inostranstvu po sadašnjim cijenama sa dodanom vrijednošću kao što su tvornice Gavrilović u Petrinji i Rabus u Sesvetama koje su postigle od 1905. godine. napisano je u javno dostupnom originalu naučni rad Mire Kolar-Dimitrijević.
Okolica Križevaca imala je kvalitetnu stoku, što je utjecalo na izvoz. Predović je kupio i dosta krupne stoke u Sloveniji. Imao je i registrovanu firmu u Ljubljani, a meso je izvozio u Milano i Bolonju, gdje mu je konkurirala zaprešićka fabrika, sato u radu. Predović, inače grkokatolik, nije bio popustljiv poslodavac, a u fabrici u Gjurgjišću izbijala su česta pomjeranja tarifa i štrajkovi. Naime, zbog velikih narudžbi iz Njemačke, koje su se povećale nakon 1934. godine kada je sklopljen trgovinski sporazum sa Hitlerovom Njemačkom, Predović je sredinom 1934. produžio radno vrijeme svojih radnika na 12 do 14 sati, pa je S. Vereš, koji je bio na čelu odbora Radničke komore za Hrvatsku i Slavoniju u Križevcima, morao u inter Križevce. (…) I pored kazne, radni odnosi u preduzeću nisu se mijenjali ni tokom 1935. godine, a 200 radnika radilo je više od deset sati, jer su svakodnevno stizale narudžbe za isporuku mesa iz Njemačke, koje je kroz klirinški sistem preuzimalo svu raspoloživu robu koju je Predović mogao proizvesti u svojoj firmi. Izvoz robe u Njemačku omogućio je Predoviću vrlo profitabilan posao, te je 1935. godine poklonio građevinski materijal za izgradnju kapele Hrista Kralja u Luci, a zajedno sa suprugom Anom donirao je i kapelu i oltar Svetog Đorđa i Svete Ane. Već 1935. godine Predović je u Zemunskom polju kod Beograda počeo da gradi novu fabriku za proizvodnju seruma i preradu mesa Vetserum, uloživši u taj posao 8.280.600 dinara. Fabrika je imala i sopstvenu klaonicu za izvoz mesa, a proizvodila je oko 50.000 litara seruma protiv svinjske kuge i raznih drugih vakcina koje su bile izuzetno važne za stočarstvo i svinjogojstvo. (…) Komisija koja je 23. jula 1938. godine imala zadatak da pregleda fabriku je utvrdila da uglavnom deca mlađa od 18 godina rade po deset do 14 sati dnevno uz dnevnu platu od 12 do 18 dinara jer to posao zahteva. Za sve ove prekršaje, jer preduzeće Predović nije zanatsko već industrijsko preduzeće koje mora da se pridržava osmočasovnog radnog vremena, fabrika je kažnjena sa samo hiljadu dinara.45 Nezadovoljan tako malom kaznom, Ivan Šantek se svom snagom okrenuo Predovićevoj fabrici u Gjurgjištu, koju su u međuvremenu preuzeli njegov sin Đuro Đuro J, a njegov sin Đuro Sr. Gvozd, gdje je imao kuću, ali i kancelariju u Vrhovčevoj br. 10. (…) Đuro Predović je 22. travnja 1940. izabran u Palati burze za zamjenika komorskog vijećnika Industrijske komore Antuna Thüra, direktora zagrebačke Paroelektrane, i očito je pripadao industrijskoj eliti Hrvatske. (…) Uspostavom NDH tvornica Predović je 1. lipnja 1941. smanjila rad; nisu kupili žive svinje na dva sajma, 20 radnika je poslato na neplaćeno odsustvo, a fabrika je ostala sa samo 35 radnika. Naime, zbog razmjene novca ljudi više nisu imali povjerenja u novi novac, pa su dominaciju preuzele još četiri fabrike za preradu mesa, a Predović je u velikoj mjeri bio diskriminisan zbog svoje nacionalnosti. Predović je još u maju 1941. godine najavio zatvaranje fabrike, ali to nije učinio, već je 23. juna pustio fabriku u puni pogon jer je cijena mesnih prerađevina skočila za 250-300%, pa je rad bio isplativ, a radnicima povećane satnice za 13%, pozivajući na visoke cijene. Bez konsultacija s radnicima, u rujnu 1941. radno vrijeme je produženo na 18 sati, za što je Predović dobio dozvolu Ministarstva obrta, obrta i trgovine, a tjedne plaće bile su između 120 i 150 kuna. (…)
Ponedeljak – dan bez mesa
Na sjednici od 2. septembra zaključeno je da je obezbjeđivanje dovoljnih količina mesa i masti jedno od najvećih pitanja ishrane. Već 4. juna osnovana je Zajednica za promet stoke i stočnih proizvoda. Odlučeno je da se tovljenici otkupljuju po točno određenoj cijeni, a ako otkup ne bude uspješan, uz pomoć nadležnih organa treba ih eksproprirati i potom distribuirati tvornicama suhomesnatih proizvoda u Zagrebu, Sesvetama, Vrbovcu i Petrinju, a 15% tako dobivene masti odmah bi bilo dostupno vojsci. Zabranjeno je klanje odojaka i svinja do 100 kg, osim ako se radi o bolesnim životinjama. Ministarstvo seoske privrede i Ministarstvo obrta, trgovine i trgovine ovlašteni su da oduzmu cjelokupnu količinu masne, svježe, usoljene i sušene slanine kao i svih ostalih suhomesnatih proizvoda u tvornicama suhomesnatih proizvoda u Zaprešiću i Šidu, a pored toga, svaki ponedjeljak je uveden kao novi dan bez mesa.
Cijeli kraj je bio poznat po uzgoju stoke, posebno svinja, što je bila dobra polazna osnova za ovu vrstu industrije. Tokom 1930-ih godina fabrika je prerasla u kombinat koji je pored klanja i prerade mesa proizvodio i suhomesnate proizvode i imunoserum, a kao sporedni poslovi radile su ciglane i pilane. Godine 1938. zapošljavala je 160 radnika, piše Hrvatska tehnička enciklopedija.
Nakon uspostave NDH 1941. godine, fabrika je došla pod državnu upravu i radila je do 1943. godine, kada su mašine uništene u napadu partizana.
Moslavački odred dobio je zadatak da uništi tvornicu Predović (Đurđišće) u kojoj je bilo 50 domobrana. Napad na žandarmerijsku stanicu bio je samo delimično uspešan. Međutim, u napadu na fabriku Predović zarobljena su 4 mitraljeza, 32 mauzera i 35 domobrana, ali i 143 kamiona slane slanine, šunke i masti, zaklanih svinja i ostalog izvezeno na oslobođenu teritoriju. Osim toga, na željezničkoj stanici je zarobljeno 110 vagona šećera, koja je zapaljena. Uništavanje mašina u fabrici Predović onemogućilo je dalji rad fabrike. 86 Podaci o broju onih koji su čuvali fabriku nisu identični, a general Dragojlov je, u ime komande Glavnog štaba domobranstva, izvestio da je 40 domobrana koji su trebali da čuvaju fabriku Predović pobeglo, a da su partizani zapalili mlin i pilanu, te fabriku papira i naučnu stanicu, prema loou. Mire Kolar-Dimitrijević.
Do kraja rata služio je kao sabirno mjesto za poljoprivredne i stočarske sirovine. Posle rata je nacionalizovan, a Đuro Predović je pobegao u Argentinu. Tamo je ponovo pokušao da pokrene mesnu industriju, ali nije uspeo. Već 1946. godine vlasti Republike Hrvatske ulažu u obnovu tvornice, nakon čega počinje proizvoditi za državne potrebe pod nazivom Industrija mesnih proizvoda. Godine 1959. ulazi u sastav poduzeća Sljeme iz Sesveta, a 1962. počinje s radom pod imenom PIK Vrbovec, industrija mesa. Od sredine 1970-ih bio je organiziran kao SOUR sa nekoliko RO i nekoliko OOUR unutar njih. Zatim je počeo izvoz mesnih proizvoda u Evropu i Ameriku. U sklopu nje 1980. godine osnovana je farma svinja, a 1985. godine farma goveda. Početkom 1980-ih zapošljavala je oko 1.200 radnika, a taj broj je narastao na više od 2.000 zaposlenih 1991. godine.
Od 1992. godine preduzeće je nastavilo da posluje kao akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu malih akcionara. Novi pogon za preradu mesa otvoren je 1995. godine. Od 2001. godine većinski vlasnik poduzeća je Republika Hrvatska. 2003. godine ulazi u proces privatizacije, a 2005. postaje dio koncerna Agrokor. U tom periodu značajno je porasla proizvodnja (24.000 t mesa u 2005. godini i 46.500 t u 2007. godini), a kompanija je počela i proizvodnju mesnih proizvoda pod markom Sljeme. 2009. godine puštena je u rad nova fabrika svježeg mesa, a 2012. godine počeli su sa radom novi pogoni za proizvodnju trajnih kobasica, za rezanje i pakovanje kobasica, te skladište gotovih proizvoda.
U 2018. godini kompanija je zapošljavala 1.757 radnika. Od 2019. godine je u vlasništvu Fortenova grupe i posluje pod sadašnjim imenom. Bavi se proizvodnjom svježeg i smrznutog svinjskog i goveđeg mesa, suhomesnatih proizvoda, mesnih konzervi, životinjskih masti i drugih mesnih proizvoda, a bavi se i stočarstvom. Izvozi oko 10 posto svoje proizvodnje, piše Hrvatska tehnička enciklopedija.
Ključni događaji u istoriji PIK-a Vrbovec:
1928: Đuro Predović osniva tvornicu suvog mesa sa klanicom u Vrbovcu, kraju poznatom po stočarstvu.
1946: Fabrika je nacionalizovana.
1959: PIK Vrbovec postaje dio Sljemena od Sesveta.
1961/1962: Osnovano je novo poduzeće pod današnjim imenom PIK Vrbovec, industrija mesa.
2005: PIK Vrbovec postaje dio koncerna Agrokor, koji započinje intenzivnu modernizaciju i razvoj. Poljoprivredno-industrijski kompleks Vrbovec u narednim decenijama značajno proširuje svoje kapacitete i postaje značajan dobavljač na tržištu bivše države.
