Za Tursku, američko-izraelski rat protiv Irana nije daleka pometnja. To je međunarodna kriza koja se odvija na njenom pragu i koja Ankaru ostavlja u teškoj situaciji.
Turski odgovor je bio pažljiv, uravnotežen i logičan. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan osudio je pokretanje operacije Epski bijes protiv Irana od strane Washingtona i Tel Aviva 28. februara, snažno osuđujući napade i izražavajući solidarnost s iranskim žrtvama.
Istovremeno, Turska je bila podjednako jasna u osudi Teheranovih raketnih i napada dronovima na vojne i civilne ciljeve u državama članicama Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) kao odgovor na američko-izraelsku kampanju. Ankara je signalizirala svoje odbacivanje eskalacije na svim stranama, dok se istovremeno snalazila u opasnoj dinamici sukoba koji prijeti regionalnoj i globalnoj stabilnosti.
Turska je u početku nastojala izbjeći ovaj sukob, pridružujući se Omanu, Kataru, Egiptu i drugim regionalnim akterima u pokušaju da uvjere američkog predsjednika Donalda Trumpa da riješi tenzije s Iranom diplomatskim putem, a ne ratom. Ipak, Ankara se sada suočava sa surovom stvarnošću eskalacije sukoba koju je pokušala spriječiti.
Do sada je Turska nastojala održati neutralnost, koristeći svoj diplomatski utjecaj kako bi potaknula brzu deeskalaciju. Posljednjih dana, turski, egipatski, saudijski i pakistanski kanali odigrali su posebno ključnu ulogu u intenziviranim naporima da se rat brzo riješi.
Međutim, razumijevanje stava Turske o ovom sukobu zahtijeva razmatranje više faktora. Iako se tursko rukovodstvo čvrsto protivi američko-izraelskom ratu protiv Irana i brani iranski suverenitet, postoje određene nijanse, jer su zvaničnici turskog ministarstva vanjskih poslova “nejasno sugerirali da je Iran sam ovo izazvao”, objasnio je Batu Coşkun, politički analitičar Instituta Sadeq, u intervjuu za The New Arab.
Istovremeno, s obzirom na to da je Ankara sve više zabrinuta zbog daljnje destabilizacije u Zaljevu i utjecaja rata na cijene energije, “sada postoji turski napor koji savjetuje suzdržanost prijateljskim vladama u GCC-u u nastojanju da se obuzda rat”, primijetio je Coşkun.
“Ne bismo trebali zaboraviti da Turska ima stalnu vojnu bazu u Kataru i različite odbrambene veze sa svim vladama arapskih zemalja Zaljeva”, dodao je.
„Najznačajniji interes Turske ovdje je spriječiti daljnje produženje rata, preduhitriti pojavu koridora energetske krize, spriječiti da regionalne države snose prekomjeran ekonomski teret i, iznad svega toga, očuvati odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, Iranom i zaljevskim državama u poslijeratnom periodu“, rekao je za The New Arab dr. Gökhan Ereli, nezavisni istraživač.
Kolaps iranske države je noćna mora Ankare
Zvaničnici u Ankari su duboko zabrinuti zbog posljedica ako Iran još više zapadne u haos. Dijeleći granicu od 502 kilometra sa svojim susjedom, Turska se boji fragmentacije države i pojave novih vakuuma moći.
Ankara je posebno oprezna zbog naoružanih kurdskih frakcija u Iranu koje bi dobile veću autonomiju ili čak ostvarile nezavisnost. Takav razvoj događaja mogao bi pogoršati političke i društvene tenzije u Turskoj, posebno u vezi s osjetljivim pitanjima kurdske manjine u zemlji.
„Nemiri koje bi mogle izazvati naoružane kurdske grupe ili radikalne grupe u Iranu – i potencijalno proširiti po cijeloj regiji – predstavljaju najveću opasnost za Tursku. Iz tog razloga, Turska ne preferira scenario u kojem Iran postaje toliko oslabljen ratom da bude uvučen u unutrašnju krizu“, rekla je za TNA dr. Pınar Dost, nerezidentna saradnica Atlantskog vijeća za Tursku i kolumnistica Türkiye Today.
Zvaničnici u Ankari su s pravom zabrinuti da bi potencijalni kolaps iranske države mogao učiniti Tursku primarnom destinacijom za izbjeglice. Tokom 2010-ih, milioni Sirijaca su stigli u Tursku, što je stvorilo značajan ekonomski, socijalni i sigurnosni pritisak na zemlju.
S obzirom na to da je iransko stanovništvo daleko veće od sirijske, Ankara prepoznaje da bi iranska izbjeglička kriza mogla biti mnogo masovnija i složenija od svega s čime se Turska suočila tokom sirijskog priliva.
Svođenje računa: Ekonomski udari rata
Rat protiv Irana opterećuje tursku ekonomiju, povećava inflaciju i potiče strane investitore da povlače milijarde iz turske imovine. Rastuće cijene energije i zabrinutost oko opskrbe, koji podsjećaju na naftne šokove iz 1970-ih, pogoršavaju deficit tekućeg računa, koji bi mogao dostići 35 milijardi dolara ako visoke cijene potraju.
Centralna banka je agresivno intervenirala, zaustavivši smanjenje stopa i potrošivši milijarde u rezerve kako bi stabilizirala tržišta, dok je vlada oživjela mjere poreza na gorivo kako bi zaštitila potrošače. Istovremeno, turska turistička industrija, posebno u istočnim i jugoistočnim regijama zemlje, pretrpjela je posljedice.
„Glavna briga za mnoge ekonomije je nagli porast cijena nafte i prirodnog plina. Turska uvozi ogroman postotak svoje nafte i veliki dio prirodnog plina, iako sada ima značajnu proizvodnju prirodnog plina i širi proizvodnju nafte, ali u ovom trenutku, lavovski dio njene nafte… se uvozi. Dakle, kako globalne cijene rastu, to povećava inflaciju u Turskoj“, primijetio je Matthew Bryza, bivši američki ambasador u Azerbejdžanu, u intervjuu za TNA.
Inflacija je ostala konstantno visoka u posljednjih nekoliko godina. Prije četiri godine, skočila je na 24-godišnji maksimum od 83 posto, i iako je od tada pala na približno 32 posto, ostaje bolno visoka, stavljajući teško opterećenje na bezbrojne turske porodice i preduzeća.
„Dakle, zatvaranje Hormuškog moreuza zbog iranskog rata, koje dovodi do ozbiljnog smanjenja proizvodnje nafte i plina u Zaljevu i naravno izvoza, naštetit će turskoj ekonomiji kao i drugdje“, dodao je Bryza, koji je također objasnio da ovaj rat ograničava izvoz gnojiva, minerala i važnih proizvoda za proizvodnju gnojiva poput sumpora i uree, što će negativno utjecati na poljoprivredni sektor u Turskoj i zemljama širom svijeta.
S obzirom na duboku ulog Turske u sukobu, razumljivo je da se Turska pridružila Egiptu, Saudijskoj Arabiji i Pakistanu u nastojanju da igra centralnu diplomatsku ulogu u okončanju rata. Sve četiri zemlje dijele jedinstvenu poziciju u ovim pregovorima.
Njihovi lideri održavaju bliske lične veze s Trumpom, što ima posebnu težinu s obzirom na njegov stil vođenja. Turska i Pakistan dijele kopnene granice s Iranom i održavaju relativno stabilne odnose s Teheranom, dok navodni iranski raketni napadi na Tursku 4., 9. i 13. marta nisu eskalirali u krizu – dijelom zahvaljujući poricanju iranske umiješanosti od strane vrhovnog vođe Mojtabe Hamneija i zajedničkom interesu obje zemlje za očuvanjem bilateralnih veza usred širenja regionalnog rata.
Uz ove utjecajne islamske sile, Turska ima za cilj uvjeriti Trumpovu administraciju da će produžavanje rata samo stvoriti više problema za Washington. Jedan jasan primjer je Hormuški moreuz. Prije sukoba, Iran nije kontrolirao prolaz, ali cilj tekuće kampanje sada je osigurati ga.
Ankara nastoji prenijeti poruku da će produžavanje rata stvoriti daljnje komplikacije za interese SAD-a, što Washingtonu u najboljem interesu čini da brzo proglasi pobjedu i počne smirivati sukob.
„U narednim danima, sedmicama i mjesecima, važnost posredničkih napora će rasti. Kako su tradicionalni [posrednici u GCC-u] od strane Irana postali strane u ratu, vakuum koji oni ostavljaju mogle bi popuniti regionalne države poput Turske, Pakistana i Egipta“, rekao je dr. Ereli za TNA.
Nema pobjednika, samo rizici
Pažljivo snalaženje Turske u ratu između SAD-a, Izraela i Irana naglašava složenu računicu nacije uhvaćene između principa i pragmatizma.
Uravnotežen stav Ankare, koji je podrazumijevao osudu agresije na svim stranama, dok se istovremeno teži deeskalaciji, odražava prepoznavanje da sukob predstavlja izuzetno ozbiljne prijetnje regionalnoj i globalnoj stabilnosti, ekonomskoj sigurnosti i vlastitim nacionalnim interesima Turske.
Od sprječavanja potencijalnog kolapsa iranske države do izbjegavanja masovnih priljeva izbjeglica i ublažavanja energetskih šokova, Turska smatra da ovaj rat ne donosi pobjednike. Aktivna diplomatija Ankare, u saradnji s drugim utjecajnim zemljama islamskog svijeta, naglašava odlučnost Turske da iskoristi utjecaj za brzo rješenje, uz održavanje odnosa s ključnim regionalnim i globalnim silama.
Na kraju krajeva, turski pristup, koji počiva na strateškom predviđanju, odmjerenoj diplomatiji i posvećenosti posredovanju, nudi jedini realan put ka vraćanju relativne stabilnosti na sukobima pogođenom Bliskom istoku.
(TBT)
The post SULTAN IZGUBLJEN U PRIJEVODU: Zašto Turska ne vidi pobjednika u američko-izraelskom ratu protiv Irana appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
