Radovan Karadžić je prije deset godina u Haškom sudu osuđen na 40 godina zatvora, zatim na doživotni zatvor
Nakon više od deset godina skrivanja pod imenom dr Dragan Dabić, puštanja guste brade, bježanja od tajnih službi, Radovan Karadžić je prije deset godina osuđen na današnji dan, 24. marta 2016. godine, u Hagu. Prvobitno je dobio 40 godina, ali je uložio žalbu, pa je kazna povećana na doživotni zatvor. Ovaj tekst, u kojem otkriva detalje svog bijega iz ruku pravde, objavio je Express 2019. godine.
Radovan Karadžić je pre nekoliko godina dao intervju beogradskim Večernjim novostima u kojem je otkrio sve o svom skrivanju i hapšenju.
“Kada je Đinđić ubijen, istovremeno je usvojen i Zakon o saradnji Republike Srpske sa Hagom, a ja sam se tada zahvalio ljudima koji su me čuvali i prekinuo saradnju, jer nisam htio da ih inkriminišem. Onda sam počeo da živim sam, izlazio sam do kasno u noć, šetao i kupovao hranu. Međutim, policija je počela da traži i ‘šemlce’ nije bilo zainteresovanih u stanu. Zato sam odlučio da pokažem svojim komšijama, da vide da tamo živi nekakva “čičica”.
Pojasnio je da se tada pojavio kao Dragan Dabić.
Dželatova poezija
Književnost i kultura
Karadžić je u svojoj pjesmi najavio: “Sarajevo će gorjeti kao tamjan”
„Prvo sam morao da smršam. Sa 112 kilograma morao sam da dođem do 80. Počeo sam da nosim različitu odeću, dolčeve, široke košulje, sve ono što nikada nisam radio. Govorio sam blaćeno. Zainteresovao sam se za zdrav način ishrane, otišao na nekoliko predavanja i upao u čitavu ovu priču. U tom trenutku sam počeo da predajem novac, pa sam počeo da predajem zdravu majicu. Radio sam za neke firme, a onda sam kao konsultant u nekoliko privatnih ordinacija završio kurs parapsihologije, bio mi je vrlo neobičan čovek, dao mi je ime Dragan“, kaže Karadžić.
Ali prije svega toga i preuzimanja lažnog identiteta, Karadžić otkriva da se godinama nakon odlaska s vlasti slobodno kretao po Palama i Republici Srpskoj. Međutim, njegovo obezbeđenje je otkrilo termovizijsku opremu na udaljenom brdu iznad njegove porodične kuće, a da je Carla Del Ponte rekla Biljani Plavšić da ga mogu posmatrati u sopstvenoj kući. Nakon toga Karadžić je odlučio da se iz kuće preseli u urbaniju sredinu, a njegovi ljudi su mu našli stanove u blizini banaka i pošte, gdje je bilo puno kompjutera tako da nisu mogli locirati njegov laptop.
Gardijan je pisao da je lov na “balkanske ratne zločince” podrazumevao najveću upotrebu specijalnih snaga ikada – na njemu su radili Delta Force, Seals i SAS, a na meti broj jedan Karadžić, ali i CIA i MI6.
“U tom trenutku bio je najtraženija osoba na svijetu. Lekcije naučene u potrazi za njim i njegovim kolegama prenijete su u Afganistan, Irak i lov na Osamu bin Ladena”, piše Guardian. Nakon saslušanja ljudi bliskih Karadžiću, utvrđeno je da je on 1999. godine napustio Bosnu i Hercegovinu i otišao u Srbiju. prema navodima je preko noći prešao Drinu čamcem.
Nenajavljeno, usred noći, Karaždićevi lovci bi upali u kuću njegove supruge Ljiljane, nadajući se da će nešto pronaći ili da će ona kasnije otići do njega, gdje god se krio, da ga upozori. Ljiljana je praćena gdje god je išla, a bila je i prva meta nadzornih dronova, novih američkih igračaka koje su prvi put testirane u Bosni.
Koristili su sve trikove koje su znali – pretraživali su sela na granici BiH i Crne Gore u slučaju da naiđu na neobičnu aktivnost, tražili satelitske antene na starim kućama, gledali oglase u novinama…
U jednoj od najbizarnijih akcija, vojnici jedinice Delta legli su ispred konvoja na planinskom putu, a jedan od njih je bio obučen u odelo gorile koje je prethodnog dana dopremljeno iz SAD. Ideja je bila da se prevare Karadžićevi stražari, zvani Preventivnoda uspori vozilo tek toliko da vojnici iz zasede bace specijalnu granatu na vrata da omami putnike. Operacija će postati dio istorije Delta Forcea, ali se centralni glumac u predstavi nije pojavio, piše Gardijan pozivajući se na knjigu Džulijana Borgera “The Butcher's Trail”.
Prvi put, a kako se ispostavilo i posljednji put, informacija koja je dovela do akcije bila je pogrešna – namjerno ili slučajno. Tragovi su nestali 2005. godine, ali je tada Mina Minić čula da mu neko zvoni. Kada je otvorio vrata, ugledao je visokog muškarca sa gustom bradom i dugom sedom kosom svezanom u rep.
– Izgledao je kao monah koji je nešto loše učinio monahinji – ispričao je kasnije Minić.
Karadžić je bio taj koji je isprobavao novi identitet koji su mu dali njegovi simpatizeri među srpskim obavještajcima, piše Guardian. Predstavio se kao Dragan Dabić. Živeo je u ulici Jurija Gagarina na Novom Beogradu.
Inače, jedna od njegovih komšinica sa sprata bila je žena koja je radila za Interpol i čiji je posao bio da koordinira potragu za međunarodnim beguncima poput Karadžića. Sve je više verovao u pouzdanost svoje maske, pa je slobodno šetao ulicom i počeo da posećuje lokal “Mad House”, napisao je Džulijan Borger u knjizi “The mesar's trail”. Karadžić je u zapadnim medijima već dobio jezivi nadimak “Bosanski mesar”.
Veliko priznanje
360°
Karadžić je kukavica bez presedana – to je dokazao skrivajući se od Haga
U intervjuu za jedan srpski list, zločinac se prisetio i 30. jula 2008. godine kada je uhapšen, ističući da je i tada znao da je „Hag kao pobesneli bik“.
“Još u avionu Vlade Srbije shvatio sam da im nisam posebno važan, osim kao srpska paradigma, koja će biti uzorna, da se Srbija, ili barem Republika Srpska i njen narod, nikada neće oporaviti. Prvo mi je bilo da branim ne samo sebe, već i cijelu Srbiju, jer me zato traže”, zaključio je on.
Nevjerovatan dvostruki život i filmsko hapšenje
Bila je to scena kao iz špijunskog trilera, scena koja se odigrala u večernjoj gužvi beogradskog autobusa na liniji 73. Četiri muškarca u civilu, predstavljajući se kao kontrolori karata, ušla su u avion i krenula ka sredini vozila. Njihova meta bio je neobičan starac sa dugom sedom bradom i kosom zavezanom u punđu, sa velikim slamnatim šeširom na glavi. Dok je posegnuo u džep tražeći kartu, osjetio je čvrst stisak na ruci. – Doktor Karadžić? – upitao je jedan od muškaraca. – Ne, ja sam Dragan Dabić – bunio se starac. – Ne, ti si Radovan Karadžić – insistirao je agent. U tom trenutku, 18. jula 2008. godine, konačno je razbijena iluzija koja je trajala godinama. Svijet je saznao da najtraženiji bjegunac sa Balkana godinama živi svima pred nosom, pretvarajući se da je ekscentrični iscjelitelj.
Ko je bio dr Dragan Dabić?
Prije nego što je razotkriven, Radovan Karadžić je bio Dragan David Dabić, harizmatični stručnjak za alternativnu medicinu. Njegov novi identitet bio je toliko bizaran i ubedljiv da mu je omogućio da slobodno živi u glavnom gradu Srbije. Živeo je u jednom od betonskih nebodera u Ulici Jurija Gagarina na Novom Beogradu, gde su ga deca iz komšiluka zvala “Deda Mraz”. Ironično, samo nekoliko vrata dalje živjela je žena zaposlena u Interpolu, čiji je posao bio da koordinira potragu za međunarodnim bjeguncima.
Karadžić je pod plaštom Dabića izgradio zavidnu karijeru. Predstavio se kao neuropsihijatar, istraživač bioenergije i stručnjak za “ljudsku kvantnu energiju”. Imao je svoju web stranicu koja je nudila “Davidov wellness program” za liječenje svega, od astme i depresije do neplodnosti i ovisnosti. U njegovoj lažnoj biografiji pisalo je da je rođen u malom gradu u centralnoj Srbiji, a svoje profesionalne reference je prema navodima ostavio u Americi nakon gadnog razvoda od supruge.
Bio je stalni kolumnista časopisa “Zdrav život”, gdje je objavljivao članke o odnosu tišine i meditacije. Njegovi javni nastupi nisu bili rijetki. Držao je predavanja širom Srbije, od Smedereva i Kikinde do Novog Sada i Beograda, okupljajući stotine znatiželjnika. – Moram da vam kažem, bio je natprosečno kulturan, natprosečno elokventan, natprosečno duhovit. Sve na njemu je bilo natprosečno – opisao ga je Goran Kojić, glavni i odgovorni urednik “Zdrava života”.
Karadžić je svoj društveni život vodio u lokalnom kafiću “Luda kuća”, zadimljenom sastajalištu ratnih veterana i nacionalista. Na drvenim zidovima lokala visile su uramljene slike srpskih nacionalističkih ikona, a počasno mesto je rezervisano za Radovana Karadžića. Najmanje jednom prilikom, posetioci su nagovorili bradatog starca da uzme svoje gusle i odsvira epsku pesmu direktno ispod svog portreta. Niko ga nije prepoznao.
Ljetni odmor na Čiovu
Neverovatna smelost Karadžićevog skrivanja nije bila ograničena samo na Srbiju. Dok su ga najmoćnije svjetske agencije tražile po bosanskim planinama i manastirima, on je lažnim dokumentima na ime Dragan Dabić redovno ljetovao u Hrvatskoj.
U putovnici su mu bili pečati koji potvrđuju ulazak u Hrvatsku 2003., 2004. godine, a posljednji put 6. lipnja 2007. godine. Najviše mu je ostao u sjećanju boravak na otoku Čiovu 2006. godine, gdje je proveo deset dana u Okrugu Gornjem. Iznajmio je stan, a vlasnici su ga pamtili kao ljubaznog i zanimljivog starca.
– Odmah smo ga prepoznali – deca su ga zvala Deda Mraz – rekao je član porodice koja mu je iznajmila smeštaj.
Ponašao se kao i svaki drugi turista. Plivao je, sunčao se i šetao uz more. Iako pravoslavac, redovno je posećivao lokalnu katoličku crkvu, verovatno da bi izbegao sumnju. Djelovao je, kako su svjedoci rekli, kao pobožan i miran čovjek koji mnogo čita. Niko nije mogao ni zamisliti da je ovaj simpatični starac zapravo čovjek optužen za genocid i najgore ratne zločine počinjene na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.
Fatalna greška i kraj predstave
Godinama su elitne jedinice, od američkih Delta Force do britanskog SAS-a, bezuspješno tragale za Karadžićem. Koristili su bespilotne letjelice, prisluškivali komunikacije i postavljali bizarne zasjede, poput one u kojoj je vojnik bio obučen u odijelo gorile kako bi zaustavio svoj konvoj. Ali Karadžić je uvijek bio korak ispred, vješto izbjegavajući svaku zamku.
Ključna prekretnica dogodila se tek posle promene vlasti u Srbiji 2008. godine, kada je novo rukovodstvo bezbednosne agencije BIA odlučilo da pojača potragu. Njegova sudbina bila je zapečaćena jedne noći u proleće te godine, kada je njegov brat Luka pozvao Dragana Dabića sa starom SIM karticom, jednom od onih koje su istražitelji godinama imali u okviru mreže Karadžićevih pomagača. Taj poziv je bio signal koji su čekali.
Agenti su ubrzo pronašli neobičnog iscelitelja na Novom Beogradu i shvatili s kim imaju posla. Tajni nadzor je počeo. Sam Karadžić je, prema rečima njegovog advokata, polovinom jula počeo da primećuje nepoznata lica na stepeništu zgrade i u “Ludoj kući”. Znao je da se obruč steže.
Uveče 18. jula – iako zvanični Beograd kao datum navodi 21. jul – iz stana je izašao čovek zvani Dragan Dabić. Sa plavom košuljom, kapom i nekoliko torbi uputio se na autobusku stanicu. Ušao je u autobus broj 73, a jedan od pratilaca sjeo je nekoliko sjedišta iza njega. Kada je autobus stigao do periferije grada, presrela su ga dva policijska automobila. Predstava je bila gotova. Doktor Dabić je nestao, a na putu kod Beograda ponovo se materijalizovao Radovan Karadžić, zbunjeni starac koji je čvrsto stezao torbe u rukama. Tako je uhvaćen “Bosanski mesar” koji je tvrdio da u Srebrenici nije ubijen nijedan civil.
