Piše: Soumaya Ghannoushi, thebosniatimes.ba
Svijetu je rečeno da se za 48 sati pripremi za požar.
Postavljen je rok, postavljen ultimatum. Elektrane bi bile uništene, infrastruktura razorena, a nacija dublje uvučena u rat. Ton je bio rezolutan. Prijetnja teatralna. Poruka je bila jasna: pokorite se ili ćete biti uništeni.
A onda, jednako iznenada, sve se raspalo. Nema udara, nema odlučne eskalacije, nema ispunjenja prijetnje koja je tako glasno najavljena.
Jer ovaj put, blef je otkriven.
Iran nije odustao. Nije molio za vrijeme niti se borio za kompromis. Odgovorio je prkosno i, što je još važnije, jasno. Svaki napad ne bi ostao neuzvraćen. Ne bi bio hirurški ili uredan; proširio bi se po cijeloj regiji.
Zaljev ne bi bio pošteđen. Energetski koridori ne bi bili zaštićeni. Rat ne bi bio lokaliziran. Bio bi sistemski.
I suočen s tom stvarnošću, američki predsjednik Donald Trump je prvi namignuo – ali ne iz razloga u koje bi želio da svijet vjeruje.
Nije to bilo zbog zabrinutosti za zaljevska društva koja već apsorbiraju raketne napade, niti zbog desetina milijardi dolara štete koja je već nanesena regionalnim ekonomijama, niti zbog moralnog oklijevanja u vezi sa proširenjem rata koji je progutao bezbroj života i destabilizirao cijelu regiju.
Trump je namignuo samo iz jednog razloga: tržišta.
Psihološka operacija
Ovo je bio skriveni ritam rata od samog početka: eskalacija kada se tržišta zatvore, deeskalacija prije nego što se ponovo otvore. Prijetnje su upućene u tišini vikenda, da bi ih ublažio ponedjeljak ujutro.
Iranski posmatrači su to rano shvatili. Nazvali su je po onome što je bila: psihološka operacija s ekonomskom jezgrom.
Svaka povišica tona u retorici nije bila usklađena s nužnošću bojnog polja, već s trgovačkim vremenom; svako povlačenje nije bilo kalibrirano na diplomatiju, već na kalkulaciju.
I u tom obrascu leži istina: ovaj rat, za Trumpa, se ne mjeri životima, već cjenovnim grafikonima. Nafta, tržišta, optika – to je osa oko koje se okreću njegove odluke.
Trump se nije povukao kada je Zaljev gorio. Povukao se kada su se tržišta tresla.
Dokazi nisu apstraktni. Bolno su konkretni.
Više od tri sedmice, društva Zaljeva su pod vatrom. Rakete su pogodile ključna mjesta. Ekonomije su krvarile. Čitavi sektori su apsorbovali gubitke koji se mjere u desetinama milijardi dolara.
Upozorenja su izdata – jasna, direktna, hitna. Napad na iransku energetsku infrastrukturu, upozorili su zvaničnici Zaljeva, izazvao bi odmazdu protiv njihove vlastite infrastrukture.
Ignorirana su. Udari su nastavljeni, a posljedice su uslijedile.
I dalje se ništa nije promijenilo u Washingtonu. Nema rekalibracije, nema suzdržanosti, nema iznenadne zabrinutosti za regionalnu stabilnost.
Ali kada se prijetnja okrenula prema unutra, i kada se nadvio duh tržišne nestabilnosti, naftnih šokova, finansijskih turbulencija – onda je iznenada došlo do oklijevanja. Uslijedila je pauza i razgovor o odstupanju.
Trump se nije povukao kada je Zaljev gorio. Povukao se kada su se tržišta tresla. U njegovom kalkulu, cijela društva teže manje od jednog barela sirove nafte.
Narativni menadžment
Zato je najnovija poruka važna – ne zbog onoga što tvrdi, već zbog onoga što otkriva.
Nema pravih pregovora. Postoje posrednici: panični, prenapregnuti, očajni da obuzdaju rat koji izmiče kontroli. Postoje poruke koje se prenose preko posrednika: signali, prijedlozi, otvaranja.
Ali nema dogovora. Trumpove tvrdnje o neizbježnim dogovorima nisu diplomatija. To je narativni menadžment, način da se povlačenje prikrije kao strategija, oklijevanje kao državništvo.
Značaj je jednostavniji i daleko značajniji: Trump je namugnuo.
Pa ipak, ovo nije kraj. Jer ako postoji jedna konstanta u ovom ratu, to je obmana.
Ono čemu svjedočimo je, po svoj prilici, manevar; pauza ne za mir, već za vrijeme. Vrijeme je da se smire tržišta. Vrijeme je da se završi vojno nagomilavanje. Vrijeme je da se usadi iluzija u um protivnika.
Ovo nije novo. To je obrazac. U stvari, ovo je treći put da Trump igra ovu igru.
Prvi put se dogodio prije 12-dnevnog rata prošlog juna. Drugi se odvijao tokom pregovora koji su prethodili posljednjoj eskalaciji. I sada se, još jednom, isti scenario uvježbava, ista predstava se ponavlja, ista obmana prepakovana kao diplomatija.
Ovaj put, iluzija ne drži. U iranskim medijima, u službenim izjavama i u jeziku njihovog vojnog rukovodstva i političkog establišmenta, nema znakova vjerovanja u ovu posljednju predstavu.
Nema znakova povjerenja ili oklijevanja. Iran to ne kupuje.
Ratna mašinerija
Čini se da Iran razumije prirodu ove administracije – one koju pokreće profano trojstvo oholosti, pohlepe i obmane.
To je pravi problem za Trumpa: ne može stalno koristiti isti trik i očekivati da će uspjeti. Kao što kaže arapska poslovica, vjernik ne dopušta da ga dvaput ugrize zmija iz iste rupe.
I svi znakovi ukazuju u suprotnom smjeru. Kašnjenje koje se zgodno proteže i na vikend štiti tržišta od trenutnog šoka, usred kontinuiranog vojnog gomilanja koje proturječi svakoj riječi suzdržanosti. Desetine hiljada vojnika već su raspoređene širom regije. Postoje udarne grupe nosača aviona, ekspedicijske jedinice, zračna sredstva, snage za brzo reagiranje stavljene su u stanje visoke pripravnosti i mobilizirane padobranske jedinice.
Ratna mašinerija se ne usporava. Ona se širi. Planovi za nepredviđene situacije kruže za operacije koje idu daleko izvan retorike: osiguranje Hormuškog tjesnaca, napadi na obalnu infrastrukturu, čak i zauzimanje kritičnih energetskih čvorova.
Čak i dok se koristi jezik pauze i odstupanja, stvarnost na terenu ukazuje na drugačiju priču.
Napadi na iransku energetsku infrastrukturu su nastavljeni, uključujući prijavljene napade na postrojenja u Isfahanu i regiji Khorramshahr, što naglašava da plan ostaje na snazi uprkos tvrdnjama o suzdržanosti.
Ovo nije deeskalacija. To je inscenacija. A iza svega stoji koalicija koja nema interesa za mir.
Izrael želi održati rat. Njegovi politički saveznici u Washingtonu, poput senatorice Lindsey Graham, neumoljivo vrše pritisak za eskalaciju. Mreže utjecaja koje ovaj sukob ne vide kao rizik, već kao priliku, nastavljaju vršiti pritisak i lobirati. Jer za njih rat nije opasnost koju treba obuzdati. To je projekt koji treba završiti.
Opasan trenutak
Iran je, sa svoje strane, izvukao vlastite zaključke. Ne vjeruje signalima koji dolaze iz Washingtona. Ne prihvata narativ o skorom sporazumu.
I što je još važnije, otkrio je prednost koju prije nije u potpunosti koristio: Hormuški moreuz. Ne kao prijetnja u apstraktnom smislu, već kao strateška karta – centralna, odlučujuća i neizbježna. Ona kroz koju protiče otprilike petina svjetske nafte, uski prolaz sposoban da potrese cijelu globalnu ekonomiju po volji.
I ovdje leži dublja promjena. Iran je shvatio da je Hormuz moćniji od bilo kojeg nuklearnog oružja koje je mogao izgraditi – jer bomba prijeti uništenjem; Hormuz prijeti samom sistemu.
Tamo gdje su se pregovori nekada vrtjeli oko nuklearnih ograničenja i ublažavanja sankcija, sada kruže oko nečeg mnogo neposrednijeg: samog toka globalne energije.
I Iran je nepogrešivo jasno stavio do znanja svoj stav. Rat će se nastaviti sve dok se ne nadoknadi sva šteta, ne ukinu sve sankcije i ne osiguraju garancije da se SAD neće miješati u iranske poslove. Do tada će se pritisak nastaviti.
I ovdje leži konačna, neugodna istina za Tel Aviv i Washington: ovaj rat, namijenjen slabljenju Irana, na ključne načine ga je ojačao.
Ono što je trebalo izolirati Iran, umjesto toga ga je učinilo otpornijim i ekonomski fleksibilnijim. Sankcije se nisu pooštrile; one su se smanjile. Proizvodnja nafte se povećala. Cijene su porasle. Pojavili su se novi kanali plaćanja, zaobilazeći tradicionalne prepreke.
Što duže rat traje, to manje podsticaja Iran ima da se vrati statusu quo koji je postojao prije nego što je počeo.
Dakle, ono čemu svjedočimo nije rješenje. To je pauza – krhka, taktička i varljiva. To je trenutak u kojem jedna strana rekalibrira, druga konsoliduje, a svi se pripremaju za ono što bi moglo uslijediti.
Tramp je namignuo. Ali namigivanje nije predaja. A u ratu definiranom iluzijom, tajmingom i kalkulacijom, najopasniji trenutak nije kada se prijetnje upućuju, već kada se one tiho povuku, samo da bi se vratile pod drugim imenom.
Petodnevni ultimatum nije mir. To je prostor između eskalacija. I ako se obrazac održi, ono što slijedi neće biti diplomatija, već nešto mnogo skuplje – za regiju, za tržišta i za svijet.
(TBT, MEE)
The post ZAŠTO JE TRUMP PRVI NAMIGNUO? Ghannoushi: Američki predsjednik ne mjeri ovaj rat životima, već u cijenama nafte i tržišnim ritmovima appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
