Američki ministar finansija Scott Bessent objavio je u petak navečer odluku koja je evropskim političarima načelno pretežito potpuno nezamisliva: Sjedinjene Države privremeno su ukinule sankcije na kupnju iranske nafte jer je cijena benzina u SAD-u porasla za gotovo dolar po galonu u manje od mjesec dana, a nafta na svjetskim burzama dosegla 117 dolara po barelu, što su razine koje nisu viđene od 2022. godine, piše Jutarnji list.
SAD su u neoficijelnom, ali vrlo razornom ratu s Iranom, što ih nije spriječilo da pokušaju smiriti paniku, a EU, primjerice, nije u ratu s Rusijom, ali je ruska fosilna goriva praktično za sva vremena proglasila ideološki nepoželjnima.
Početak rata i blokada Hormuškog tjesnaca
Podsjetimo: SAD i Izrael vode aktivne vojne operacije protiv Irana od 28. februara. Iran je za odmazdu napadima zatvorio Hormuški tjesnac kroz koji prolazi oko 20 posto svjetske nafte i značajne količine ukapljenog prirodnog plina. S obzirom na to da se blokada pokazala strahovitim udarom za globalno gospodarstvo, kao i zbog općeg pritiska da se nešto napravi, Ministarstvo financija SAD-a izdalo je 30-dnevnu licencu, važeću do 19. aprila, koja dopušta kupnju iranske nafte koja se već nalazi na brodovima na moru.
Riječ je o približno 140 miliona barela. Iako mjera hipotetski ne dopušta novu iransku proizvodnju, kao ni nove ugovore o kupovini, nego samo prodaju tereta koji već plovi, ipak je otvoreno pitanje šta to tačno znači, a mnogi već spekuliraju da je iza svega strah od NR Kine, države koja inače kupuje najviše iranske nafte.
Bessentova formulacija bila je, recimo to blago, čudna: “koristi iranske barele protiv Teherana kako bi sačuvao niske cijene dok nastavljaju Operaciju Epska Furija.”
Ovo je treći put u manje od tri tjedna da američka administracija privremeno ukida sankcije na naftu neprijateljske države. Prethodno su ukinute sankcije na rusku naftu (specifično za Indiju, zatim šire), a istovremeno je najavljen i 60-dnevni waiver Jones Act zakona koji inače brani stranim brodovima prijevoz goriva između američkih luka.
Da bi se razumjela prava težina ove odluke, treba znati kako iranska nafta uopće dolazi do tržišta unatoč sankcijama koje traju već godinama.
Iran je razvio tzv. sivu ili sjenovitu flotu, tj. stotine starih tankera koji plove bez transparentnog vlasništva, s isključenim AIS-transponderima (uređaji za praćenje pozicije), pod zastavama različitih manjih država i uz posredništvo tvrtki registriranih u jurisdikcijama izvan dosega zapadnih regulatora. Ova flota redovito provodi takozvane “ship-to-ship” transfere — prebacivanje nafte s jednog broda na drugi usred mora, najčešće u vodama uz obale Malezije i u Singapurskom prolazu, nakon čega nafta ulazi u globalnu opskrbnu mrežu kao da joj je podrijetlo nepoznato ili drugačije. Krajnja destinacija je uglavnom Kina.
Kina kao glavni kupac
Neovisne kineske rafinerije, tzv. “teapot” rafinerije, bile su godinama primarni kupci iranske nafte, kupujući je s dubokim diskontom upravo zato što su je jedine bile voljne preuzimati uz rizik sekundarnih sankcija. Procjene govore da je Kina kupovala između 80 i 90 posto iranskog naftnog izvoza — unatoč svim sankcijama, unatoč svim prijetnjama, potpuno sistematski i u velikim količinama.
Dakle, iranska nafta nije bila “zarobljena”, ona se prodavala, baš kao i ruska, iako je dio političke scene EU utvarao da će sankcijama brzo slomiti Rusiju.
Bessent u velikom američkom popuštanju Iranu tvrdi da je cilj “preusmjeriti” iransku naftu od Kine prema saveznicima SAD-a — Japanu, Indiji, Tajlandu, Vijetnamu, Singapuru — koji su je ionako kupovali legalno prije ponovnog uvođenja sankcija 2018. godine. Logika: nafta ionako odlazi na tržište, bolje da profitiraju saveznici nego Kina.
No ova argumentacija ima temeljni problem. Teret je već na brodovima. Kupci su već ugovoreni ili će se ugovoriti u roku od dana. CNBC i Reuters navode da se potez “očekivano najviše koristi Kini”, i to upravo zato što su kineske rafinerije već uhodani kupci koji znaju kako kupiti ovu naftu, imaju logistiku, kapacitete i kontakte. Tajland i Vijetnam su u energetskoj krizi, ali nisu razvili alternativne dobavne lance za iransku naftu koji bi mogli funkcionirati u roku od nekoliko sedmica.
Štaviše, sada Kina može kupiti tu naftu bez ikakvog rizika od sekundarnih sankcija — po višoj, tržišnoj cijeni umjesto diskontne, što za Iran znači veće prihode nego inače.
Washington prvi trepnuo
Postoji širi kontekst koji ova vijest rasvjetljava jasnije nego bilo koja vojna analiza.
Jedna od proklamiranih svrha američko-izraelske kampanje jest oslabiti iranski režim do točke urušavanja ili barem kapitulacije. Sada, manje od četiri tjedna od početka operacija, Washington mora ukinuti sankcije na iransku naftu, jedini resurs koji Teheranu daje novac za rat, jer su američkim potrošačima previše porasle cijene goriva.
Nadmašuje li doista vojni i ekonomski pritisak koji SAD vrši na Iran samo naoko kontradiktornu iransku strategiju širenja općeg regionalnog i globalnog kaosa?
Analitičar Nikolas Mulder sa Sveučilišta Cornell to je sažeo brutalno precizno: “SAD mora smanjiti vlastite sankcije kako bi kompenzirao sekundarne posljedice vlastitog rata.” Washington je, dakle, prvi trepnuo.
Pouka epizode svakako nadilazi pitanje Irana, Hormuza ili čak ovog konkretnog rata. Globalna ekonomija 21. vijeka toliko je isprepletena da šokovi koje stvaraju velike sile — bilo vojni, bilo tarifni, bilo sankcijski — neizbježno i brzo udaraju natrag na onoga ko ih je izazvao.
Istovremeno, SAD koji nije ovisan o bliskoistočnoj nafti svejedno osjeća posljedice jer je nafta globalna roba s globalnom cijenom. Nema “amerikanizacije” tržišta nafte koja bi Washingtonove potrošače zaštitila od posljedica rata koji Washington vodi.
Sankcije su bile oružje, a sada padaju kao žrtve neumoljive interesne logike; one koju EU dugo poriče.
Preuzeto sa: www.slobodna-bosna.ba
