Gledao ih je bijele, zabodene kao vretena u sredini sela, ili na periferijama gradića, u baščama; avion se peo i spuštao iznad njih, razdragan kao i on, počeo je da se ljulja nad neprekinutim nizom visokih, mrkih planina i vedrih litica, između kojih su se zelenila tijesna uskoplja. Na dalekom horizontu zlatile su se strnjike po visoravnima… Sunce kratkotrajnog dana razbilo je magle po njima, raspršilo ih pod ucakljenim svodom. Zgažena zemlja budi se iz jesenjih stega. Na lijevoj strani primijetio je dimnjake maglajskih, potom i zeničkih fabrika. Bar jedan od njih bio je onaj u podnožju Zmajevca. Tolike smrti, tolike patnje, tolike neprospavane noći, na koncu – toliki životi… a nigdje traga o svemu tome, niko nikada neće ništa saznati o njima. Ah, možda i danas, dok se komunistički totalitarizam gasi, poneka Mamma prste lomi, othukujući dok hoda po svojoj avliji, i poneki nedužni sužanj kuka u grotlu koje upravo nadlijećemo; ako osvojimo vlast, odmah ću tražiti da se oslobode svi politički osuđenici…
Ne, neće poljubiti zemlju sad kada izađe iz aviona zaslijepljen sunčevom svjetlošću i oštrim snopom vjetra… To može pristajati papi Ivanu, kad se vratio u svoju Zečpospolitu iščupanu ispod komunističke šape; u njegovom vjerovanju nema jasnog otklona od politeizma kao u mome. Mada bih rado kleknuo, kao kada smo se pili vode na izvoru postavivši koljena na poredano kamenje, rado bih kleknuo i poljubio svoju Zemlju koju nisam vidio trideset i tri godine, dodaj tome bar još dva mjeseca, druškane moj…Ulazili su u sarajevsku kotlinu, spuštali se…, avion dotače tlo, zemljaci još jednom zapljeskaše…
How long will You stay in Yugoslavia, upitao ga je službenik na pasoškoj kontroli, I haven’t decided yet, a month at most, What is reason for Your visit to Yugoslavia, Visiting relatives, A, Vi ste našijenac, što odmah ne kažete? Izvinite! Izvolite, sretno!
Na lijevoj pokretnoj traci vrtjelo se i zaglavljivalo nekoliko torbi i kofera. Jedna djevojka dugih kovrdža boje oraha, koja je dotle mirno stajala pokraj svoje majke držeći je za ruku, naglo se ote od nje i potrča kako bi uzela kofer za koji je mislila da je njezin; visoka, u mantilu i suknji koja je skoro dodirivala tlo, u novim, tijesnim štiklama, zanjiha se kao balerina, zamalo ne pade, bojala se da će njezin kofer opet otići iza zavjese koja je razdvajala dva dijela aerodromske zgrade, da će otići za Beč, nije znala da je prije bečkog ovdje sletio i avion iz Minhena, nije pročitala natpis München-Sarayevo na zidu iznad trake, njezini saputnici, koji su bili okrenuti ka desnom luggage pointu gdje se očekivalo izručivanje njihova prtljaga, podsmjehnuše se, hinjski, potcjenjivački, djevojka još nije znala o kakvom se nesporazumu radi, ta ona je ugledala svoj kofer i sasvim je prirodno da ga želi uzeti, zašto smo u Beču uopće predavali prtljag ukoliko nećemo da ga preuzmemo u Saraj’vu. Jedan gastarbajter, u kariranim pantalonama i vindjakni od skaja, prasnu u smijeh, Ti si seljanka koja se ne zna ponašati na aerodromu, djevojku je oblio silan stid, ispustila je tuđi kofer nespretno, kao da je uhvaćena u krađi, u zemlju je željela propasti, duge lijepe kovrdže tužno su joj visile niz lice. Karirani je viknuo: Rodi, godino! Moleći je da se smiri, samo majka ju je branila od bešćutne gomile koja se krišom kreveljila Kariranom ohrabrivši ga da se još jednom neslano našali: Je l ovda put za Beč, šta vi mislite?, bešćutne gomile koja je uvijek spremna da se iživljava nad svojim – uvijek slabijim, uvijek nedužnim, uvijek objektom nasilja i prezrenosti, nad onim koji se osjeća samo kao podstanar, a u vlastitoj kući! Našem putniku srce se steglo, u toj situaciji je, zapravo, vidio svoju zemlju i njezinu sudbinu, Ona je sigurno sa sela, možda od Goražda? možda od Rudog? sa Bjelašnice…?, gdje su žene krupne, visoke, rasne, ali stidne, odrasla je uz tetku, obudovjelu očevu sestru, koja je šamijom pokrivala posjekotinu koju joj je četnik zadao ispod uha, niz vrat, majka joj i sad nosi mahramu, i ona je nosi, ali samo kad je na selu, mada su obje ostavile svoje dimije negdje u nekom kutku ormara, selo je ostalo bez mladića, samo poneki starac prođe putićem od kuće do džamije, sve se slilo u gradove, ili su otišli za Austriju i Njemačku, s majkom je bila kod brata i snahe, traži sebi sreću, babo je, bezbelli, na Ahiretu, odnio je svoju tugu sa sobom u mezar jer mu se kćer, koja je ostala na selu, koju nije mogao ili nije želio poslati u grad na škole, nije udala, tu tugu sada nose Ona i njezina majka, ušla je u godine, moli se, ustaje na rani sabbah, još se nada da će nekim čudom imati svoju kuću i u kući svoju djecu, ako je Allah Sari dao Ishaka, može i njoj dati njezina Ishaka, dječaka čista i majci poslušna. A taj karirani – sigurno je naš, samo naši mogu biti ovakvi neotesanci, njemu je sve ravno do mora, namlatio se para, vraća se kući sa koferima punim tehničke robe: pila, makaza, šarafa, šarafcigera…, nazvao ga je: čovjek-konzerva i zapitao se: za čiju se to slobodu mi borimo kad oni neće slobodu, sloboda im je teška, biti rob – to je vrhunac do koga oni mogu doseći, pisao je Aristotel, Filozofovi barbari u vlastitoj zemlji, Mešin Džemail koji samom sebi siječe vene, od njih trideset u avionu, niko se nije zapitao zašto moraju odlaziti u tuđe zemlje da bi zaradili koru kruha, zašto ako je njihova Bosna bogata kao i Austrija, pa u čemu je onda problem, zašto umire ova zemlja, zašto kopni ovaj narod, narod koji rađa ovako čedne i lijepe kćeri sa predivnim kovrdžama, da li nas je Bog, tobe jarabbi, žigosao i kaznio kao i narod Sabe pa se moramo raseljavati i spašavati glavu po tuđem svijetu…
Traka se naglo pokrenu i prenu pospane putnike sa njihova leta, među prvima je stizao njezin kofer, Tofa ga prepozna po analogiji s onim sa suprotne trake i po izrazu njezina djetinje razdragana lica, Dopustite, reče, Ma nemojte, mogu ja, Ne, ne, ja ću, reče Tofa odlučno, preuze kofer lijevom rukom i spusti ga do njezinih štikli, Ukazali ste mi poštovanje, baš mi je drago zbog ovoga koji me izvrijeđao, neka svi vide da i mene neko poštuje, ja sam dostojanstvena muslimanka, ako nemam škole, imam svoj obraz i svoju vjeru, a to je ono najvrjednije što žena može imati. Majka, otprilike njegovih godina, zahvaljivala mu je gledajući ga raznježeno iz prikrajka, osjećao je poglede ostalih putnika koji, po njegovom govoru, saznaše da je i on naš, Čovjek-Konzerva se pravio da ništa ne primjećuje.
Taksi ga je vozio Zaobilaznicom, mogao je da s Mojmila baci pogled na sivi grad u sunčanoj prašini, na prljavobijele tvrđave u daljini koje su visile nad njim kao amuleti od bjelokosti – kao i prije tri decenije, kao i prije tri stoljeća. Vrijeme leti, život neumitno prolazi, svejedno gdje ga čovjek provodi, i u tome ima neke pravde, ali grad, cesta, oblak, šuma i rijeka ne znaju šta je vrijeme, oni ne stare, zato ne možemo reći da je ovaj grad bio mlad ili star kada mu je počeo zobati godine mladosti, u Centralnom, zatim na Radilištu, dok smo gradili zgradu Udbe…Tamo, pod pazuhom toga grada, ako ga posmatramo kao ljudski organizam koji nogama i trupom leži u kotlini, a laktove, pod bijelim rukavima, podigao na brda s obje strane rijeke, uzdizala se zgrada Željezničke stanice, pogled je letio na nju, a srce se trzalo i vuklo ga nazad, ondje su ga vezali i ubacili u maricu, tu se završava dan, a počinje noć njegova života, duga noć njegova života… Po zgradama Alipašina Polja vise zeleni panoi sa Alijinim slikama, najavljuje se prvi kongres Stranke, zelena i plava boja ni na ovom se panou ne slažu, crvena vuče na boju truhle višnje, ne na onu revolucionarnu, ali to će sigurno privući obične glasače, a njih je najviše, u demokraciji glas sarhoša i hafiza ima istu vrijednost. Vozač se zagleda u njega, na bosanskom mu je rekao: U Jelićevu, U Jelićevu, priupita, tako se sada zove ulica u kojoj stanuje Emin Granov, vozač bezbelli misli koliku će mu napojnicu dati jer je ta ulica daleko od Aerodroma, u samom centru, a putnik je neki gastarbajter koji se vraća kući nakon mnogo godina provedenih u Evropi. Tofa Velagić mora završiti konverzaciju s njim, to je svakako prazna priča, radije u mislima pravi usporedbu između današnjeg i nekadašnjega grada zakrpljenih i fukarastih zgrada, skladišta, plinara, fudbalskih igrališta na šljaci…, ovo je sve neka novogradnja, istina bez ukusa, jednolična, sa otvorenim nanosima socijalističkog arhitektonskog izraza, sa zaleđenim osmijehom na sebi, sa osmijehom koji se vitalno pokrenuo, čak i drznuo, ali ipak je zaustavljen u svome propnju, udbaši i dalje dirigiraju umjetnicima. Ljudi su nečim zabrinuti, žure, u starim, vehtim zimskim kaputima, ne zanimaju ih ni Kongres ni izbori, hiljadu puta je u svome stanu u Beču pomislio da će umrijeti a da komunizam neće pasti, da njegov narod nikada neće saznati šta su to slobodni i fer izbori, šta je to istinsko političko predstavljanje, kakva je to blagodat, izum Slobodnog Svijeta, čuda se ipak dešavaju, čak za naših kratkih života…
Taksi ga ostavi kod Hamama. Sada je morao prijeći preko jedne zebre, do zaleđa Katedrale, nastaviti lijevo duž Vuka Karadžića pa skrenuti u ulicu svoga odredišta. Prepozna je, gotovo da je neizmijenjena, tek jedna notarska radnja, nalik na meksički pub, sa razvučenom krunom na ravnom krovu, na desnoj strani, Ne bih se zakleo da je onda postojala. Ali šta je onda tu bilo? Vukao je za sobom svoj putnički kofer i svoju suhu desnu ruku. Izmijenjena ulazna vrata, mada na istome mjestu: druga sa glavne ulice, od tramvaja. Neotključana. Kofer se zaglavi u njima, šarke zacviliše, Tofa Velagić se ušunja unutra kao da je lopov, on drukčije nije ni mogao ući na ova vrata, učinio je to instinktivno ilegalno, poguren, sa svim čulima otvorenim i napetim kao strune, još samo da još jednom, prije nego što se vrata sama zahlupe, proviri na ulicu, da vidi da li ga je žbir dopratio do kraja. Tišina na dnu skoro iste polumračne višespratnice, negdje na njenom vrhu ženski glas gotovo svečarski viknu:-Samo uđite! Imate lift na desnoj strani! – Onda nas je dočekivala Eminova mamma, ovaj glas nije njezin, Eminova mamma, ta divna žena, hadžibula Osmanagin’ca, u međuvremenu je morala odseliti na Grličića brdo, u svoju „džennetsku baščicu“, do svoga muža. Tofa uđe u lift i uvuče naduhanu koferčinu u njega. Peti sprat.
Služavka, široka i okrugla žena, rumena kao drijen, čekala je na pragu, sa keceljom spuštenom do koljena i rukom zadignutom do pod štok. Tofa nehotice uoči kako su joj, kao i lice, crvene šake i podlaktice! Bolesna je, sirotica! Otprimi selam, spusti zadignutu ruku i pokaza mu put. Emin-bej je naredio da ne smijete noćiti nigdje osim kod njega, brzala je djetinjim glasom, propustivši ga u uski hodnik, Kaže Emin-bej, ima mjesta za njega, to jest, za Vas, gospodine, neće ni ozepst’ ni ogladnit’, to jest, Vi, da se bar još jednom vidimo i ispričamo, samo izvol’te, uđite, gospodine.
Isti hodnik, u njemu gori sijalica. Tofa navuče papuče, Bog sami zna koliko ih se, istih ovakvih, skorenih i raspuknutih, poderalo odonda. Vrata dnevne sobe bijahu otvorena. Desno, gospodine, čuje služavku korak iza svojih leđa. Tofa upravi pogled u spavaću sobu, Moj Tofa moooj, cvilio je poznati glas. Isti glas, kao i onda, ali ne i isti čovjek, jer je na krevetu visila glava bijela i duguljasta kao visibaba, samo što ne otpadne sa vrata, puna prhuti, sa blijedocrvenim licem koje je bilo išibano posjekotinama od brijanja, ili od šećerne bolesti, Otkad te nejma, zar ti ovoliko treba od Aerodoroma do moje kuće, avion je sletio…, da vidim…, tražio je pogledom sahat na zidu… Tofa, polešuravši, ne pridajući značaj njegovoj prijateljskoj reakciji, svojom lijevom rukom uze njegovu visoko ispruženu desnu i zagrli ga, Emine moj, selamun alejkum, živ ikad, mrtav nikad…A šta ti je to s rukom? Da nije vještačka? Nije.
Služavka je bila Eminova rodica, nadvírī dnevno po dvaput, nahrani ga, pospremi, prenese mu vijesti iz grada, i tako u životu održava ideologa MM-a, mozak i poveznicu otpora protiv svih antimuslimanskih sila u Bosni tokom Drugog svjetskog rata. U vrijeme njihova najrevolucionarnijeg zanosa, Hiljadu devetsto četrdeset i druge, uspostavio je vezu sa svojim rođakom Adil-begom Zulfikarpašićem, Acom, visokim povjerenikom Ozne za istočnu Bosnu. Sedam godina kasnije, Aco mu je na korzou kod Careve džamije šapnuo da se sprema „neko veliko hapšenje vas i škripara“, pobjegao je kod njihove daljnje rodbine u Godijevno, zabačeno selo kod Foče, za to vrijeme majka je pronašla majstora koji je zazidao ugao ove sobe, na sredini podigao staru bosansku peć sa zelenim lončićima i poleđinom okrenutom u taj dio, visoku, do pod strop. Kroz peć mu je doturala hranu i presvlaku, a minut prije Dnevnika otvarala je vratnicu – da bi njezin sin mogao slušati vijesti sa radioaparata postavljenog na podu između stepenica koje su vodile u potkrovlje i peći. Iz noći u noć, čekao je prevrat u Jugoslaviji i pad Komunističke partije. Udba je više puta pretraživala stan nikad ne otkrivši ni Emina ni njegov manifest Kako ćemo se boriti.
/ Roman Ždralovi sa Istoka je štampan u tvrdom povezu, formata A5, obima 670 strana. Generalni distributer je Sova Publishing Sarajevo. Narudžbe možete izvršiti preko web strane www.dzemaludinlatic.com/
(TBT)
The post POVRATAK NA UŠĆE (II): Po zgradama Alipašina Polja vise zeleni panoi sa Alijinim slikama, najavljuje se prvi kongres Stranke … appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
