Hrvatski znanstvenik iz Švedske: Hrvatskoj je ostalo možda 30 godina ovakvog turizma

DOCENT poslovne ekonomije na Visokoj školi u švedskom gradu Skövdeu Danilo Brozović objavio je prije tri godine preglednu studiju pod naslovom “Društveni kolaps: Pregled literature”, u kojoj analizira što moderna znanost zapravo zna o propasti civilizacija kroz povijest i kakva je perspektiva naše civilizacije s obzirom na prijetnju klimatskih promjena.

O ovoj intrigantnoj i ne baš optimističnoj temi u međuvremenu je održao seriju zapaženih predavanja i dao niz intervjua, od Harvarda do The Guardiana. Brozović (46) je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a usput je završio i skandinavistiku na Filozofskom fakultetu. Kasnije je doktorirao na industrijskom marketingu na Sveučilištu u Stockholmu i već gotovo 20 godina živi u Švedskoj.

Mogu li klimatske promjene zaista dovesti do kolapsa naše civilizacije?

Kolaps civilizacije je vrlo kompleksna tema i kompliciran pojam koji zahtijeva multidisciplinaran pristup. O tome se raspravlja već dugo, ali kolaps globalne civilizacije postao je aktualan u posljednjih nekoliko godina.

I to zbog više razloga, a najveći razlog su klimatske promjene. To se događa pred našim očima. Mnogi sustavi se zapravo raspadaju, više nisu održivi. Sedam ili osam godina od posljednjih deset bilo je najtoplije u povijesti otkad postoje mjerenja.

U svibnju sam bio na jednom znanstvenom skupu na Kreti i domaćini su nas odveli na stanicu za mjerenje ugljičnog dioksida u atmosferi. Voditelj stanice nas je dočekao i rekao: “Dobro došli, baš danas izmjerili smo najveću koncentraciju CO2 u atmosferi u zadnjih četiri milijuna godina”.

Već smo praktički prešli granicu zagrijavanja od 1,5 stupnja Celzija u odnosu na predindustrijsko doba, a globalno se uglavnom ponašamo kao da se ništa ne događa. Dakle, taj pristup “business as usual” nas upropaštava. Ne činimo ništa da to promijenimo.

Radi li se isključivo o posljedicama ljudskog djelovanja ili ima nešto i prirodnih ciklusa?

Zagrijavanje je ponajprije posljedica ljudskog djelovanja, oko toga se znanstvenici slažu.

Ima li još vremena za relativno bezbolne reforme?

Vremenski okvir u kojem to možemo učiniti bez težih posljedica je sve manji. Čekaju nas velike promjene, a mi ne mijenjamo svoje sustave i svoj način života. Već sada je jasno da to moraju biti radikalni rezovi.

Svijet je isprepleten interesima i suprotstavljenim mišljenjima zbog kojih nije lako provesti radikalne promjene. Političari i vladajuće strukture su ti koji trebaju napraviti radikalne rezove, a oni će poremetiti cijelu strukturu društva.

To pak može dovesti do pada standarda, masovne nezaposlenosti, nestabilnosti i demonstracija na ulicama. Toga se političari boje, jer to znači gubitak vlasti i zbog toga se ustručavaju provesti radikalne reforme. Zvuči paradoksalno, ali moramo destabilizirati sadašnji sustav da bismo ga donekle sačuvali.

Može li tehnološki razvoj odgoditi ili ublažiti kolaps?

U posljednje vrijeme postoji snažna, ali mahom slijepa vjera u inovacije. Svi se nadaju da ćemo nešto smisliti kako ne bismo morali mijenjati svoj način života. Možda će to biti umjetna inteligencija, hrana iz laboratorija ili fuzijski nuklearni reaktori, no zasad ne možemo biti sigurni da će išta od toga postati rješenje naših problema.

Taj optimizam temeljimo na dosadašnjem tehnološkom napretku. I to može funkcionirati neko vrijeme, ali ne može zauvijek. U jednom trenutku problemi društva postaju tako složeni da ni enormno ulaganje resursa ne vodi njihovu rješavanju.

Postoji tzv. Limits to Growth studija s početka 70-ih godina iz vremena naftne krize koja kaže da će potrošnja globalnih resursa dosegnuti svoj maksimum do sredine 21. stoljeća i onda početi padati. A studiju je potvrdila i nedavna usporedba stvarnih podataka s originalnom simulacijom.

U svojim predavanjima i medijskim istupima često spominjete Tainterovu teoriju koja govori o tome?

Američki antropolog Joseph Tainter postavio je teoriju da se ljudi organiziraju u društva da bi riješili različite kolektivne probleme. Znači, to je po njemu temeljna funkcija društva. Prve civilizacije rješavale su, primjerice, problem prehrane. Ali neprestano su se pojavljivali novi problemi zato što je društvo postajalo kompleksnije.

I neprestano su se morali trošiti novi resursi, financijski, ljudski ili neki treći. Što je društvo postajalo složenije, to se pojavljivalo više problema. U jednom trenutku, smatra Tainter, društvo dolazi do točke u kojoj ulaganje resursa više ne donosi očekivani povrat i tada počinje proces raspadanja.

Ali u prošlosti civilizacije nisu propadale zbog klimatskih promjena, nego zbog unutrašnjih neravnoteža ili vanjskih opasnosti.

Bilo je klimatskih promjena i u prošlosti. Primjerice, dosta se diskutiralo o propasti Majanske civilizacije. Postoji oko 130 različitih objašnjenja o tome zašto je propala, a jedno vrlo utemeljeno govori o uzastopnim sušama. Doduše, općenito civilizacije ne propadaju zbog jednog uzroka nego kombinacije uzroka.

Što društvo može učiniti da izbjegne kolaps?

Ključno je kako društvo reagira, je li proaktivno ili kratkovidno. I uvijek je pitanje je li politička vlast razmišljala strateški i prihvaćala promjene ili je bila autoritarna i čuvala svoje pozicije, ne shvaćajući da to vodi u nestabilnost i kolaps.

Zanimljivo je da neki istraživači povijesnih civilizacija smatraju da kolaps za obične ljude nije nešto nužno negativno zato što su uklonjene društvene elite koje su kočile razvoj društva prema demokratizaciji.

Istraživanja pokazuju da čak i kad je kolaps neizbježan, civilizacija može ublažiti negativne posljedice. Primjer je podjela Rimskog carstva na istočno i zapadno. Istočno je propalo, ali Bizant je opstao još gotovo 1000 godina.

Kad će prosječno globalno zagrijavanje dosegnuti dva stupnja Celzija?

Otprilike 2050. godine ili prije, ovisno o kaskadnim efektima, otapanju permafrosta u Sibiru i ledenjaka širom svijeta. U svakom slučaju – brzo.

Što će se dogoditi nakon toga?

Teško je konkretno prognozirati što će se događati kad dugoročna globalna prosječna temperatura bude dva ili tri stupnja iznad predindustrijske razine. Neki stručnjaci smatraju da nas čeka katastrofa, dok drugi kažu da ćemo uz kontrolirane prilagodbe ipak živjeti relativno normalno.

Mislim da je već danas izvjesno da se oko ekvatora više neće moći živjeti. U tom dijelu svijeta žive milijarde ljudi. Oni danas migriraju iz ekonomskih razloga, ali uskoro će svi postati klimatske izbjeglice i morat će se seliti.

Uglavnom na sjever, u Europu i Sjevernu Ameriku, u nešto manjoj mjeri u Australiju i Južnu Ameriku. Govorimo o stotinama milijuna migranata. To će se dogoditi za 50 do 70 godina, do kraja ovog stoljeća. Kako ćemo se s time nositi?

Gdje je granica opstanka čovječanstva u smislu globalnog zagrijavanja?

Naša civilizacija vjerojatno ne može preživjeti prosječno globalno zagrijavanje od četiri stupnja Celzija.

Govorimo li o nestanku čovječanstva ili samo moderne civilizacije?

Govorimo o radikalnoj promjeni naše civilizacije i našeg načina života, ali ne i o istrebljenju ili izumiranju ljudi. Kolaps može značiti nestanak društvenih elita, poretka i strukture, ipak ne i nestanak čovječanstva.

Povijesni primjeri jasno ukazuju što će se dogoditi. Rimsko Carstvo je definitivno nestalo, ali ljudi su nastavili živjeti na istom prostoru i prenijeli su dio svoje kulture na sljedeću civilizaciju. Neki tvrde da je Katolička crkva svojevrsno nasljeđe Rimskog Carstva.

S druge strane, današnje društvo je bitno povezanije, imamo premreženu globalnu civilizaciju i ne znamo točno kako će se kolaps odvijati i što će biti nakon njega. Ali većina stručnjaka slaže se da ljudi neće nestati, nego će se društvo korjenito promijeniti.

Mijenjat će se baš sve, od javnog zdravstva koje će se morati nositi sa sasvim novim problemima poput toplinskih udara i tropskih bolesti, pa do lanaca nabave, jer više nećemo moći sve proizvoditi u Kini.

Mislite da će se proizvodnja vratiti u Europu i Ameriku?

Već i danas u poslovnom svijetu postoji trend tzv. reshoringa, vraćanja proizvodnje i radnih mjesta iz Kine ili Indije u bliži geopolitički prostor. Na globalnoj razini javlja se World Adaptation Movement, odnosno rasprava o tome kako prilagoditi poslovanje, ali i cjelokupno društvo za svijet sutrašnjice. Na primjer, kako na sve toplijem Mediteranu postaviti klima-uređaje da bi poslovanje i dalje moglo funkcionirati i kako proizvesti dovoljno energije za njihovo napajanje.

Imate li neki primjer konkretnih posljedica klimatskih promjena u europskom okruženju?

Neki francuski vinari već su počeli analizirati zemljišta za uzgoj vinove loze u Švedskoj, jer su svjesni da im je na jugu Francuske ostalo još samo 20 do 30 godina klimatskih uvjeta koji podržavaju vinogradarstvo. U Jadranu su se pojavile, vjerojatno već i udomaćile tropske ribe. Hrvatska bi trebala razmišljati hoće li današnja turistička ponuda biti održiva i za 30 godina.

Apeli za spas klime obično stižu sa Zapada. Kako uvjeriti i ostatak svijeta da se posveti tome?

To je svakako etička dilema. Zapad je desetljećima nemilice trošio resurse i zagađivao svijet dok se razvijao i gradio vlastiti standard. Kako sada reći Kini, Indiji i drugim zemljama da se klone fosilnih goriva?

Kako uopće nekome objasniti da smo prisiljeni reformirati način života, da ćemo morati uvesti redukciju, ograničiti potrošnju energije ili kupnju nekih dobara? To je zapravo ograničavanje individualnih sloboda. To nitko ne voli.

Cijeli svijet želi dosegnuti standard kojim se živi u Americi ili Europi, ali upravo taj standard nas je doveo u ovakvu situaciju. Naša želja da živimo baš ovako kako danas živimo, odnosno kako danas živi najbogatiji dio svijeta, glavni je uzrok upropaštavanja resursa.

U kakvom će svijetu živjeti naša djeca i unuci ako se ništa ne promijeni?

Klima će biti puno toplija i po svemu sudeći životni standard će biti puno niži nego danas. Nezahvalno je prognozirati koliko niži jer u znanstvenom svijetu postoje podijeljena mišljenja. Možda će se živjeti kao polovicom 20. stoljeća, možda kao krajem 19. stoljeća, ali u umreženom svijetu.

Možemo se zapitati koliko je to zapravo loš životni standard. Ne znamo ni kako ćemo riješiti energetska pitanja, kao i hoće li se budući ratovi voditi zbog recimo pitke vode. Pitanje je i hoće li demokracija kao poredak preživjeti.

Kako opstati u takvom svijetu?

Opstat ćemo bude li solidarnosti u društvu, budemo li dobri i pristojni, budemo li se brinuli o drugim ljudima. Dakle, to je nešto sasvim suprotno od trenda u Silicijskoj dolini. U Americi dolazi do elitizacije društva. Turbo bogate elite vjeruju da svijetu više nema spasa, da će sve propasti, pa sebi grade nekakve bunkere, svemirske brodove i izolirane otoke za preživljavanje.

S druge strane, prošle godine moji su studenti pitali jednog uspješnog švedskog poduzetnika nakon njegova predavanja što je esencija njegove poslovne ideje. On im je odgovorio: “Budite dobri jedni prema drugima i sve će biti u redu”.

Prošle su gotovo tri godine od objave Vašeg preglednog rada. Jeste li danas optimističniji ili pesimističniji?

Pesimističniji. Pratim literaturu i vidim da vodeći svjetski klimatolozi i drugi znanstvenici sve više spominju kolaps kao našu sve izvjesniju budućnost. Osim toga, u posljednje vrijeme nailazim na jako puno članaka koji se bave pitanjem što nakon kolapsa civilizacije. Kako da se organiziramo? Kako bi društvo moglo izgledati nakon kolapsa? Dakle, sve više znanstvenika smatra da je kolaps vrlo moguć.