Kada djeca nauče da ništa što urade nije dovoljno dobro, razvijaju osjećaj neadekvatnosti koji se prenosi u odrasli život.
Takvi roditelji često odbacuju ili minimiziraju emocije poput tuge, ljutnje ili frustracije, a djeca dobijaju poruku da su njihova osjećanja pogrešna.
Ljubav postaje uvjetovana postizanjem uspjeha, umjesto da bude bezuslovna. U takvom okruženju djeca se osjećaju nesigurno i uče da svoje emocije potiskuju.
Hronično potiskivanje osjećaja može dovesti do anksioznosti, depresije, niskog samopoštovanja i dugoročnih psihičkih problema.
Ljudi koji su odrasli uz stroge roditelje često se bore sa samokritikom i strahom od grešaka. Svaka primjedba ili kritika u odraslom životu može ih podsjetiti na roditeljsku strogoću, izazivajući osjećaj napadnutosti ili neprihvaćenosti.
Perfekcionizam naučen u djetinjstvu vodi u stalnu potrebu za udovoljavanjem drugima, nesigurnost i iscrpljujuću napetost.
Prepoznavanje ovog obrasca prvi je korak ka oslobađanju i razvijanju zdravijeg odnosa prema vlastitim emocijama i uspjesima.
