U fokusu je Huso B. (42) iz Bosne i Hercegovine, kojeg list opisuje kao dugogodišnjeg korisnika socijalne pomoći i osobu poznatu policiji zbog krađa, a koji je, uprkos višegodišnjim nalozima za deportaciju, i dalje u Njemačkoj.
Prema pisanju lista, Huso B. je u Njemačku došao 1994. godine, tokom rata u Bosni i Hercegovini. Zemlju je, prema tadašnjim odlukama, trebao napustiti 1. septembra 1997., a krajnji rok bio je 15. decembar iste godine. To se, međutim, nije dogodilo.
Godine 2000., sa 16 godina, podnio je zahtjev za azil, ali je Savezna kancelarija za migracije i izbjeglice (BAMF) zahtjev privremeno odbila, uz novu prijetnju deportacijom. Dana 17. oktobra 2003. zahtjev je konačno odbijen kao očigledno neosnovan, čime je bio obavezan napustiti Njemačku.
List navodi da je u jednom trenutku napustio zemlju, ali nije precizirano kada ni gdje je otišao. Prema podacima iz dosijea, 22. juna 2007. ponovo je ušao u Njemačku. Služba za strance u Kelnu je 13. septembra 2007. izdala rješenje o protjerivanju na neodređeno vrijeme, što je značilo trajnu obavezu napuštanja države.
Nadležnost za slučaj imala je administracija grada Kelna, dok je deportaciju trebala provesti pokrajina Sjeverna Rajna-Vestfalija. Ipak, kako piše Bild, uprkos konačnom odbijanju azila, njegov boravak je do danas toleriran – čak 52 puta tokom gotovo 23 godine. Dosije se, prema navodima, kontinuirano dopunjavao.
Kao razlozi za produženje boravka navode se hitni humanitarni ili lični razlozi, zatim „drugi razlozi“, kao i nedostatak putnih dokumenata. Više stranica dosijea odnosi se na produženja boravka po osnovu statusa tolerisanog boravka (Duldung). U tekstu se spominje i da je koristio više lažnih identiteta.
Premijer Sjeverne Rajne-Vestfalije Hendrik Wüst izjavio je za Bild: “Već 23 godine ne bi smio biti u Njemačkoj jer je trebao biti deportovan”, te dodao da razumije svakoga ko u ovom slučaju osjeća bijes.
Grad Keln je, odgovarajući na upit lista, naveo da su postojali obavezni razlozi za tolerisanje boravka, prvenstveno zbog osmoro djece Huse B. Dokle god maloljetna djeca imaju perspektivu ostanka u Njemačkoj, tolerira se i boravak roditelja, budući da je porodica zaštićena Ustavom Njemačke. “Razdvajanje deportacijom bilo bi moguće samo u slučaju teških krivičnih djela, odnosno ozbiljne sigurnosne prijetnje”, piše Bild.
Slučaj je komentarisao i visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt. Njegove izjave prenesene su po tačkama.
Bosna i Hercegovina je sigurna zemlja porijekla. Šta Schmidt hoće da kaže: Zašto je taj čovjek još u Njemačkoj? U domovini mu ne prijeti nikakva opasnost;
Ljudi ne žive u raskoši, ali su svi vrijedni i radini. Šta time Schmidt poručuje: Ko želi da radi, može da preživi na Balkanu;
Stotine hiljada ljudi pobjeglo je od rata i terora u Njemačku, procjenjuje se da se više od 90 posto njih kasnije dobrovoljno vratilo da obnovi svoju zemlju. Šta time Schmidt poručuje: Ako su drugi mogli da se vrate, zašto se to ne može očekivati i od Huse B.;
Neke porodice s djecom su također deportirane. Šta time Schmidt poručuje: Nerazumijevanje zbog toga što se, prema stavu Grada Kelna, Huso B. sa sada osmero djece prema navodima “učvrstio” u Njemačkoj. Ako su druge porodice s djecom mogle biti deportirane, zašto ne i on;
Šta ljudi u Bosni i Hercegovini treba da misle kada čitaju ovakve vijesti? Šta time Schmidt poručuje: Čak i Bosni i Hercegovini, koja je siromašnija od Njemačke, ljudi se osjećaju izigrano i prevareno.
Prema navodima lista, Huso B. sa porodicom godišnje prima oko 87.000 eura socijalne pomoći, odnosno 7.250 eura mjesečno. Navodi se i da je više puta osuđivan te da je sada trebao ponovo da se pojavi pred sudom zbog sumnje na prevaru.
Međutim, postupak pred Općinskim sudom u Kelnu privremeno je obustavljen. Obrazloženje: prema navodima nije mogao biti pronađen niti mu je mogao biti uručen sudski poziv, iako je prijavljen na adresi azilantskog doma, gdje se njegovo ime i dalje nalazi na poštanskom sandučetu, prenosi Deutsche Welle.
Preuzeto sa: www.oslobodjenje.ba
