PETI put zaredom Hajduk nije uspio pobijediti na gostovanju u Varaždinu. U sklopu 24. kola SuperSport HNL-a odigrao je 1:1. To su suhe činjenice rezultata, ali ne oslikavaju pošteno ono što se događalo na terenu. Paradoksalno je da je Varaždin imao upečatljivije pojedinačne prilike, ali Hajduk je bio daleko bolja momčad, što i treba biti u skladu s razlikom u budžetu i pojedinačnoj kvaliteti. Rezultat je druga priča.
Utakmica se igrala onako kako je Hajduk htio. Brojke nisu imaginarne i vrlo su jasne – 23:6 u udarcima, 15:3 u udarcima unutar 16 metara, 55 dodira u kaznenom prostoru, 14 kornera, 64 ulaska u zadnju trećinu i 168 dodavanja u toj zoni. To nisu marginalne razlike. To je teritorijalna i strukturna dominacija. Hajduk je ovu utakmicu morao pobijediti.
Nekad primiš golčinu, a nekad te golman spasi
Varaždin je živio od izoliranih incidenata i maksimalne obrambene koncentracije. Nisu poklonili ništa, nisu napravili kardinalnu pogrešku i bod su rovovski odradili. Oliver Zelenika je obranio i više nego što je morao, stoperi su očistili apsolutno sve što se moglo, a u tranziciji je Varaždin bio fluidan, brz i precizan. Napravili su sve što su mogli da izvuku dobar rezultat i pošteno ga zaradili.
Gol Iurija Tavaresa bio je epilog lijepog izlaska Varaždina, ali to se zabija jednom u životu. Kombinirani xG zadnja dva gola Varaždina protiv Hajduka iznosi 0.06. Teško je reći koji je spektakularniji – Tavaresov ili onaj Tomislava Duvnjaka volejem s 25 metara na Poljudu. I to je nogomet. Nekad primiš gol iz statistički zanemarive situacije, a nekad ti golman obrani dva zicera kao protiv Rijeke.
Hajduk nije imao nijedan sistemski problem
Izuzev gola, Varaždin je imao još dvije ozbiljne situacije i poništen penal zbog zaleđa. Te pukotine dogodile su se u tranziciji, ali sistemski ili taktički problem Bijelih nije postojao. To su bili izolirani incidenti nastali iz kvalitete domaćina, ne iz strukturalne slabosti Hajduka.
Hajduk je lako probijao prvu liniju Varaždina i pokazalo se da je odluka o Marešiću i Raciju kao stoperskom paru bila ispravna u kontekstu utakmice. Izlaz iz prve faze bio je miran, a progresija dovoljno dobra da se igra konstantno seli na polovicu domaćina. Hajduk nije dozvolio da utakmica postane troma.
Raci je odigrao četvrtu dobru ili vrlo dobru utakmicu u nizu, što vrijedi istaknuti. Preko njega i Marešića Hajduk je bez problema dolazio do sredine, a zatim planski prebacivao težište i sustavno opterećivao desnu stranu, sjajno manipulirajući srednjim blokom domaćina.
Iz tolikog volumena napada, moraš zabiti gol
Time se planski otvarao prostor za Šimuna Hrgovića i Antu Rebića. Rebićevo uvlačenje prema sredini, kojim je odvlačio beka u igri čovjek na čovjeka, otvaralo je autoput za Hrgovića. Plan je funkcionirao. Dolazili su u situacije jedan na jedan, napadali širinu, dobivali loptu u slobodnim zonama. Struktura je radila i Gonzalo Garcia je dobio točno ono što je htio.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Broj centaršuteva na kraju utakmice bio je 51:8, ali poanta nije u volumenu nego u kvaliteti i poziciji iz kojih su upućeni. Ako se koncentriramo samo na lijevu stranu, Hrgović, Rebić i Dario Melnjak (koji je ušao u 84. minuti) imali su 15 centaršuteva iz zone ispod linije 16 metara, od čega šest unutar samog kaznenog prostora. U velikoj većini slučajeva radilo se o izrađenim situacijama bez bloka i pritiska. To su situacije koje ozbiljne momčadi pretvaraju u golove.
Hajduk iz toga nije izvukao gotovo ništa. Lopta je previše puta prošla kroz srce kaznenog prostora Varaždina, a da je nitko nije napao na prvoj stativi ili na pet metara. Dio odgovornosti ide na kvalitetu centaršuta, dio na napadanje prostora, dio na obranu domaćina koja je blokirala čak 13 udaraca i otklonila 45 opasnosti. Ali iz tolikog volumena moraš proizvesti barem još jedan pogodak.
Igrač Hajduka nekad mora zabiti gol
Osim Livajine prilike koju je Zelenika obranio i još jedne situacije u gužvi, Hajduk iz tolikog pritiska nije uspio stvoriti trenutak koji mijenja utakmicu. To je najveći problem večeri – egzekucija pripremljenog. Napadanje prve stative i stavljanje pritiska na stopere bilo je loše. Livaja, Pukštas ili netko treći morao je jednu od sistemski stvorenih situacija s lijeve strane realizirati, a ispada da Hajduk iz njih gotovo nije ni zapucao.
Dakle, razlog zašto Hajduk nije pobijedio nije ni u strukturi igre, ni u kontroli tranzicije, ni u navijačkom prokletstvu da samo Hajduk prima spektakularne golove. U utakmici u kojoj uputiš 23 udarca, od čega 15 iz kaznenog prostora, i s lakoćom dolaziš u napadačku fazu, kad ti plan funkcionira i kontroliraš protivnika, moraš zabiti više od jednog gola. Nekad napraviš (skoro) sve dobro – i ne uspiješ.
Igor Tudor je u Hajduku dao nekoliko pamtljivih izjava, među njima i neke kojima su se ljudi znali rugati. U jednom trenutku, upitan zašto njegova momčad nije pobijedila, parafrazirano je rekao da igrač Hajduka nekad mora proći igrača i zabiti gol. Zvuči banalno. Ali je istina. Kad utakmicu sistemski odradiš kako treba, za rezultat je potreban potez na temelju pojedinačne kvalitete.
Netko mora napasti prvu stativu. Netko mora pospremiti jednu od 50 lopti koje prođu kroz kazneni prostor. Netko mora preuzeti odgovornost. Igrači moraju biti odlučni u završnici, stvarati prilike i uzeti šanse kad se stvore. To je razlika između momčadi koja strukturno dominira i momčadi koja pobjeđuje. Razlika između borbe za titulu i “borbe za titulu”. Igrač Hajduka nekad jednostavno mora pokazati zašto je igrač Hajduka.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Preuzeto sa: www.index.hr
