UPUĆENI izvori otkrivaju pozadinu višemjesečnih priprema za najambiciozniji i najriskantniji američki vojni pothvat od invazije na Irak 2003. godine. Donedavno, Donald Trump nije pokazivao previše strpljenja za ideju sveopćeg rata s Iranom. Dvanaestodnevni sukob Izraela i Irana u lipnju prošle godine, rekao je, mogao je “trajati godinama i uništiti cijeli Bliski istok” da on osobno nije poručio Benjaminu Netanyahuu da mora stati.
Osam mjeseci kasnije, Trump je naredio sveobuhvatnu kampanju bombardiranja s ciljem rušenja Islamske Republike Iran, a ovoga puta čini se da on i Netanyahu usko surađuju. Postavlja se pitanje što se promijenilo i kako je došlo do okupljanja snaga za jedan od najambicioznijih i najriskantnijih američkih ratova od invazije na Irak. Ovo nije prvi put da je Trump razmatrao napad, pa čak i invaziju na Iran.
Dugoročno planiranje
Godine 2020., nakon ubojstva moćnog zapovjednika Revolucionarne garde Kasema Sulejmanija, američke snage stavljene su u 24-satnu pripravnost za invaziju na zemlju, kaže Jonathan Hackett, bivši obavještajni časnik američkih marinaca koji je tada bio stacioniran u američkom veleposlanstvu u Jordanu za Telegraph.
Taj je plan bio kratkoročan, instinktivan odgovor na iranski napad na američke snage u Siriji nakon atentata i nikada nije proveden. “Ali između prvog i drugog Trumpovog mandata, pristup je postao promišljeniji, a velik dio onoga što rade isplaniran je puno unaprijed nego što je to bio slučaj u prvom mandatu”, kaže Hackett.
“Plan koji je proveden u subotu ujutro nije smišljen u zadnja tri tjedna, niti u siječnju kada je režim ubijao prosvjednike. Ovaj plan se vjerojatno pripremao najmanje šest mjeseci”, dodaje.
Krvavi prosvjedi kao okidač
Javni poticaj za prelazak s planova na stvarno gomilanje snaga stigao je, međutim, tek prošlog mjeseca. U prvim tjednima ove godine, goleme mase ljudi počele su se okupljati na ulicama Irana, odazivajući se na poziv prognanog prijestolonasljednika Reze Pahlavija na ustanak protiv režima. Režim je odgovorio najkrvavijim gušenjem prosvjeda u svojoj 47-godišnjoj povijesti, pucajući na prosvjednike i ubijajući zatočenike u pritvoru u pokušaju da slomi pobunu. Ubijeno je do 30.000 ljudi.
“Trump je vidio snimke prosvjednika. Vidio je kako ih ubijaju. To ga je pogodilo. Senator Lindsey Graham došaptavao mu je ‘bombardiraj Iran’, i Trump je to zamalo i učinio 14. siječnja”, kaže Holly Dagres, iransko-američka politologinja i autorica biltena The Iranist.
“No tada su ga nazvali iz Izraela i Saudijske Arabije, a možda i iz Katara, i rekli: ‘Nemate dovoljno snaga u regiji da nas obranite. Nemojte to činiti’. I onda je sve otkazano”, kaže Dagres. Čini se da je predsjednik u tom trenutku zadužio svoju vojsku da upravo te snage dovede na bojište.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Gomilanje vojne moći
Čovjek zadužen za planiranje ovoga puta je general Dan Caine, načelnik Združenog stožera. Kao zrakoplovac koji cijeni zračnu moć, general Caine poznat je i kao sljedbenik doktrine koju je zagovarao Colin Powell, načelnik Združenog stožera tijekom prvog Zaljevskog rata.
Powell, obilježen vlastitim iskustvom iz Vijetnama, ustrajao je na tome da Sjedinjene Države trebaju ići u rat samo s preciznim političkim ciljevima, jasnom potporom javnosti i nadmoćnom silom za postizanje tih ciljeva. Također je inzistirao da se svi nevojni putevi moraju iscrpiti prije razmatranja rata – što bi moglo objasniti izvješća da je još prošlog tjedna general Caine upozoravao predsjednika da ne poduzima vojnu akciju.
Međutim, nakon što je Trump postavio jasan cilj – uništenje iranskog režima – čini se da je general Caine učinio sve da okupi nadmoćnu silu kakvu bi Powell zahtijevao. Dana 26. siječnja, gotovo dva tjedna nakon što je Trump prvotno pokušao pokrenuti rat, nosač zrakoplova USS Abraham Lincoln stigao je u Arapsko more praćen svojom udarnom skupinom razarača, raketnih krstarica i pomoćnih plovila.
Do početka prošlog tjedna na Bliskom istoku bilo je više američkih snaga nego ikada od invazije na Irak. Više od 50 američkih borbenih zrakoplova, uključujući F-35 i F-16, premješteno je u regiju u 24 sata prije utorka navečer. Do četvrtka je najmanje 14 američkih zrakoplova za punjenje gorivom stiglo u izraelsku zračnu luku Ben Gurion. U petak je posljednji dio slagalice – nosač zrakoplova USS Gerald R. Ford – stigao pred izraelsku obalu.
Dvostruka uloga: napad i obrana
Dok bi Abraham Lincoln i njegova pratnja napadali sam Iran, uloga Geralda Forda je obrambena i usmjerena na presretanje očekivane iranske raketne paljbe na Izrael. To je ključno, kaže izraelski sigurnosni stručnjak Danny Citrinowicz, jer će iranska strategija biti nanošenje dovoljne štete SAD-u ili njegovim saveznicima kako bi prisilili Trumpa da zaustavi rat. Masivni raketni udari na Izrael i druge američke saveznike poput Bahreina, Katara i Saudijske Arabije bili bi jedan od načina za postizanje toga.
Suzbijanje iranskog odgovora zahtijevat će i napade na što više vojnih i političkih donositelja odluka, uništavanje balističkih projektila i njihovih lansera te sprječavanje iranske mornarice da zatvori Hormuški tjesnac ili, još dramatičnije, pogodi ili čak potopi američki brod.
Tajne operacije i diplomatska kulisa
U međuvremenu, unutar Irana su se gotovo sigurno odvijale tajne aktivnosti bez presedana, kaže Hackett. “Na primjer, dostavljanje Starlink terminala tisućama Iranaca kako bi tijekom očekivanih prosvjeda, koji će se dogoditi, mogli komunicirati s vanjskim svijetom. Zatim osiguravanje da se ti terminali ne mogu ometati, što je, opet, nešto što se ne može dogoditi organski – to mora proizaći iz tajne akcije”, objašnjava on.
Istodobno s vojnim jačanjem odvijala se i diplomatska aktivnost. Američko-iranska diplomacija bila je zamrznuta od lipnja, kada je Izrael pokrenuo operaciju Lav u usponu, kako su nazvali 12-dnevni rat. Nakon toga, nijedna strana nije pokazivala interes za nastavak razgovora, kaže Nicholas Hopton, bivši britanski veleposlanik u Iranu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
SAD nije vidio razloga za angažman jer je iranska sposobnost obogaćivanja urana do razine za oružje bila katastrofalno oštećena, a Iranci nisu željeli razgovarati pod prisilom. To se promijenilo nakon što je iranski režim masakrirao prosvjednike 8. i 9. siječnja. Nakon što je Trump uputio nekoliko prijetnji napadom na režim, razgovori između SAD-a i Irana nastavljeni su u Ženevi početkom veljače, no dok su se pregovori otezali, gomilanje vojne moći generala Cainea se nastavilo.
Nerazumijevanje ili svjesna eskalacija?
Postoje dokazi da se Trump nadao kako bi sama demonstracija sile mogla zastrašiti Irance da pristanu na ustupke u vezi sa svojim nuklearnim i balističkim raketnim programima. “Ne bih rekao da je frustriran… jer on shvaća da ima puno opcija, ali ga zanima zašto nisu kapitulirali”, rekao je Steve Witkoff, Trumpov specijalni izaslanik, za Fox News nakon razgovora s Irancima u Ženevi prošlog tjedna.
U ovom trenutku, rat je još uvijek mogao biti izbjegnut da se dvije strane nisu potpuno promašile u međusobnom razumijevanju. “Pojednostavljeno rečeno, Trump ne razumije Iran. Nema pametne ljude oko sebe koji bi mu objasnili Iran i misli da je ovo poslovni dogovor te da će, ako natjera ljude na sporazum, dobiti što želi”, kaže Dagres.
“Ali on ne shvaća mentalitet ovog ideološkog režima, čiji je cijeli modus operandi suprotstavljanje Sjedinjenim Državama i Izraelu, i da bi se radije suočili sa smrću kao mučenici nego popustili pred ovim zahtjevima.” Iranci su, tvrdi ona, bili jednako “glupi i naivni” misleći da se “mogu jednostavno izvući” kao i u prošlosti.
“Nisu se prilagodili dinamici svijeta nakon 7. listopada; nisu shvatili da se ne bi trebali oslanjati na svoj stari scenarij – Izrael i Sjedinjene Države više neće tolerirati njihovo loše ponašanje.”
Dagres vjeruje da je dogovor bio moguć i da mnogi komentatori podcjenjuju Trumpovu impulzivnost. Postoji, međutim, i mogućnost da je diplomatski put bio samo paravan za smjer o kojem je Trump već odlučio.
Prije dva tjedna, tvrdi Hackett, ajatolahu Aliju Hameneiju i njegovim najvišim dužnosnicima ponuđeno je “Asadovo rješenje” – odlazak u egzil u Rusiju. Hamenei je, prema navodima, to glatko odbio. The Telegraph nije mogao neovisno potvrditi tu tvrdnju.
Naknadno američko inzistiranje da se Iran odrekne svojih balističkih projektila kao i obogaćivanja urana, kaže Hackett, bio je zahtjev za koji je Washington morao znati da nikada ne može biti ispunjen. “Mislim, da su to učinili, to više ne bi bio režim, jer čime bi se branili? Mislim da je SAD namjerno odabrao ovo kao crvenu liniju jer je to način na koji će opravdati daljnje djelovanje”, rekao je nekoliko sati prije početka američkog napada.
Preuzeto sa: www.index.hr
