Kao što se i strahovalo, Amerikanci i Izrael započeli su raketne napade na Iran u subotu 28. februara u 9.30 po teheranskom vremenu. Iako su mnogi analitičari vjerovali da je gomilanje američke armade bila tek demonstracija sile radi pritiska na Iran usred diplomatskih pregovora, sada je jasno da koncentracija tolike vojne moći nije mogla biti samo obični blef i da Trump nije planirao odustati od napada, piše publicista, geopolitički analitičar i teolog Osman Softić za !Odgovor.ba.
Američki izgovor za napad je, kao i obično, mantra kako Amerikanci “brane američki narod eliminacijom prijetnje od iranskog režima te kako moraju spriječiti Iran da ne može doći u posjed nuklearnog oružja”. Trump je Irancima poručio da ostanu na sigurnom dok posao ne bude završen a poslije da se dignu i preuzmu svoju vladu”.
Iran se također pripremao za kontraudar jačajući svoje odbrambene kapacitete. Učešće Kine i Rusije u združenim vježbama s Iranom nije dokaz da će ove dvije sile ući u direktan okršaj s Amerikom zbog Irana. To se neće desiti. Kina i Rusija nisu iranski saveznici na način kako to vjeruju neki posmatrači, one su strateški partneri. Obje države pomoći će Iranu putem radarskih sistema, satelitskom tehnologijom, prodajom naoružanja i pružiti diplomatsku podršku u Vijeću sigurnosti UN-a, ali neće ulaziti u direktan sukob s Amerikancima.
Sukob je nužno asimetričan
Ni iranski odbrambeni kapaciteti nisu zanemarivi. Iran je odmah uzvratio kontraudarima na američke baze u Zaljevskim državama. Iako je iranska odmazda za sada kontrolirana a neki projektili su presretnuti, Iran je pogodio radare američke 5. flote u Bahreinu, a izvršeni su napadi na američke baze u Kataru, Emiratima, Kuvajtu i Iraku. Iako Iran može uzrokovati ozbiljnu štetu Izraelu i američkim vojnim bazama kojim su načičkane arapske zemlje Zaljeva i šire. Da li može onesposobiti nosač aviona ili potopiti razarač – o tome možemo samo nagađati. Nosači aviona su zastarjeli sistemi, ali nisu nezaštićeni kako se to površno tumači.
Čak i da takva teoretska mogućnost postoji, pitanje je da li bi se Iranci odlučili na takav korak, jer bi to moglo izazvati američku nuklearnu odmazdu. Amerika je supersila a njen vojni budžet je veći od slijedećih 7 najvećih budžeta na svijetu zajedno. Iranski vojni stratezi su toga svjesni i asimetrična odbrambena strategija Teherana je planirana upravo u tom svjetlu.
Prednost Irana je što njegove snage bolje poznaju svoje neposredno okruženje, jer su se decenijama pripremale za asimetrični oružani sukob s SAD-om. Ako Amerikanci ne uspiju u prvim udarima onesposobiti iranske raketne lansere, protuzračnu odbranu, radarske sisteme, skladišta balističkih raketa i dronova i neutralizirati komandnu strukturu i komunikacije, šteta koju bi mogli pretrpjeti od iranskog kontraudara bit će značajna.
Prvi udari na Iran već bilježe ljudske i materijalne žrtve. Pogođena je jedna škola u kojoj je ubijeno preko 60 djevojčica. Jasno je da Amerikanci gađaju civilne ciljeve, a genocid u Gaza očito obrazac kojim se rukovode agresori. Iran će neminovno pretrpjeti veća razaranja i gubitke od onih u Dvanaestodnevnom ratu 2025. Nije izvjesno da li će doći i do svrgavanja političke vrhuške u Iranu. Većina analitičara vjeruje da bi napadi mogli čak ojačati Islamsku Republiku.
Trump između američkih i izraelskih interesa
Uporedo s pripremama za rat odvijali su se i diplomatski pregovori o iranskom nuklearnom programu. Obje strane izražavale su optimizam u mogućnost postizanja kompromisnog rješenja i postojala je nada da se katastrofa može izbjeći. Ipak, američki ultimatumi Iranu nije se mogao smatrati iskrenim pregovorima već ucjenom i prijetnjom. Amerikanci su tražili kapitulaciju Irana. Iran na nju nije pristao. Indirektni pregovori koji su iz Muskata pomjereni u Ženevu očigledno su bili kupovina vremena za pripreme i bolje pozicioniranje nego na realnu nadu u mogućnost kompromisa. Većina posmatrača vjerovala je da je samo pitanje trenutka kad će američki napad na Iran početi a bilo je i nade da Trump ovoga puta neće poslušati ratnog zločinca Netanjahua i dati prednost američkim a ne izraelskim interesima i odustati od napada.
Iako je Trump u junu 2025. tvrdio da je uništio tri iranska nuklearna postrojenja za obogaćivanje urana, Natanz, Fordow i Isfahan, ovoga puta izgovor za napad nije bila samo eliminacija iranskog nuklearnog programa već se radilo o širim ciljevima rata. Trump želi onesposobiti Iran za obogaćivanje urana, uništiti iranske balističke rakete, fabrike za njihovu proizvodnju i eliminirati raketni program u cjelini. Bilo je govora i o reduciranju dosega iranskih projektila kako one ne bi predstavljale prijetnju Izraelu.
Trump također želi prisiliti Iran na prekid strateške suradnje s njegovim saveznicima u regionu koje pežorativno nazivaju iranskim proksijima. Iran ih smatra osovinom otpora a Izrael vatrenim obručem (Hizbullah u Libanu, Hamas i Islamski džihad u Palestini, pokret Ensarullah/Husije u Jemenu i iračke šijitske oružane formacije PMU). Iran je bio spreman učiniti značajne ustupke u vezi programa obogaćivanja urana ali ostali američko-izraelski zahtjevi za Iran su bili neprihvatljivi i u vezi njih nema kompromisa jer se radi o sistemu odvraćanja od agresije koji jedino garantiraju opstanak Irana. Da nije tih sposobnosti, Iran bi davno bio pregažen i postao bi nova Libija ili Sirija.
Ilustracija: !Odgovor
Otvoreno se govori o ubistvu Hameneija
Washington vjeruje da svoje maksimalističke ciljeve može postići dekapitacijom (likvidacijom vojnog i političkog vrha Irana).Otvoreno se govori o ubistvu vrhovnog vođe Irana, ajatollaha Alija Hameneija. Eksplozije su se mogle čuti nedaleko od njegove rezidencije. Američki i izraelski ratni stratezi vjeruju da bi dekapitacijom “režima” u Teheranu izazvali haos, balkanizaciju i fragmentaciju Irana i kreirali povoljne uvjete za svrgavanje sistema iznutra. Nakon toga bi instalirali marionetsku vladu koja bi izvršavala naređenja iz Washingtona i Tel Aviva.
U tu svrhu Washington već je već duže vrijeme pripremao teren pružajući razne oblike podrške iranskoj ekstremnoj dijaspori, posebno sinu bivšeg iranskog despota, Rezi Pahlaviju, koji živi u Americi, i terorističkoj organizaciji Mudžahedin Halk (MEK), čije je rukovodstvo u Americi i Francuskoj a nekoliko hiljada militanata ove grupe nalazi se u Albaniji gdje se obučavaju za gerilski rat protiv Irana dok neki služe kao armija kibernetičkih botova za demonizaciju iranske vlade. Nedavni teatralni Pahlavijev nastup u Minhenu i veliki protestni skup protiv Islamske Republike dio su šire antiiranske zapadne strategije pritiska i specijalnog rata.
SAD želi Iran onesposobiti da ne može obogaćivati uran za civilne potrebe (nauku, medicinu, poljoprivredu, energiju i sl.), negirajući pravo Iranu na posjedovanje legalne civilne nuklearne tehnologije, iako Iran na to ima suvereno pravo kao potpisnik međunarodnog ugovora o neširenju nuklearne tehnologije (NPT). Iranski nuklearni program je decenijama bio rigorozno provjeravan od Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Ova agencija je suodgovorna za prošlogodišnji napad na Iran, jer je poslala pogrešne signale koji su iskorišteni kao opravdanje i poslužili kao okidač za izraelsko-američku agresiju. Postoji sumnja da je IAEA također odgovorna za dostavljanje podataka Mossadu o iranskim nuklearnim naučnicima koji su kasnije likvidirani.
Izrael, nafta i plin, Irak
Iran je 2015. potpisao nuklearni sporazum s međunarodnom zajednicom (JCPOA) koji je bio riješio pitanje straha od potencijalnog naoružavanja iranskog nuklearnih programa. U skladu s tim sporazumom Iran je zadržao pravo na minimalno obogaćivanje urana (oko 3,5 posto) u zamjenu za ukidanje sankcija. Trump je Ameriku povukao iz JCPOA-a a Evropljani, supotpisnici sporazuma, svrstali su se na stranu Washingtona. Trump je JCPOA nazvao lošim sporazumom jer je bio fokusiran samo na nuklearni program a ne i na pitanje balističkih raketa i podršku Irana regionalnim saveznicima. Trump je zbog toga Obaminu administraciju optužio da je pomogla Iranu da ostvari regionalne ambicije, pristavši na manjkav nuklearni sporazum (bad deal), jer sporazumom nisu bili adresirani izraelski zahtjevi za “maksimalnom sigurnošću”.
Ipak, ne radi se o utemeljenom strahu od naoružavanja iranske nuklearne tehnologije već o želji da se Iran baci na koljena, da se postojeći iranski ustavni poredak koji datira od Islamske revolucije 1979. sruši, kako bi se Washington dokopao iranskih energenata a Izraelu pomogao da uspostavi regionalnu hegemoniju kao supremacistička nuklearna sila pod zaštitom SAD-a.
Iran je, bez obzira kakvo ko mišljenje imao o političkom sistemu i ideologiji Irana, jedina država u tom dijelu svijeta koja ima i hrabrost i moć da se suprotstavi izraelskoj ekspanzionističkoj i rušilačkoj kampanji genocida i zastrašivanja. Izraelski stratezi smatraju da „sigurnost“ Izraela jedino može biti zagarantirana onda kada ni jedna zemlja regije ne bude kadra uzvratiti na izraelsku agresiju. To podrazumijeva šizofrenu maksimalistički odbrambenu doktrinu Izraela koji može kad god poželi provoditi tzv. košenje trave u Gazi ili Dahijeh doktrinu, po obrascu bombardiranja južnih predgrađa Bejruta ako osjeti da bi susjedi Izraela mogli uzvratiti na agresiju. IDF je to demonstrirao u Gazi, Libanu, Siriji, Jemenu pa čak i na primjeru napada na Katar, koji je izveden bez posljedica po Izrael.
Benjamin Netanjahu i Donald Trump. (Foto: Israel MFA / Flickr)
Pored nafte, Iran raspolaže jednim od najvećih plinskih polja na svijetu (Južni Pars) koje dijeli s Katarom. Nakon što je uspostavio kontrolu nad naftnom industrijom Venecuele, Trumpov režim želi kontrolirati i iransku naftu. Amerikanci od 2003. kontroliraju račune od prodaje iračke nafte čiji se novac sliježe u američke banke. Na taj način Washington potpuno drži poluge finansijskog sistema Iraka čim može efektivno upravljati ključnim političkim procesima u toj zemlji. Šiitske oružane grupe (Hašd) upravo su zbog toga osmišljene da djeluju izvan direktne komande iračke vlade. Te snage podržavaju Iran a iračka vlada ih ne može u potpunosti kontrolirati. Ovakav aranžman svakom budućem premijeru Iraka koji bude izabran daje manevarski prostor da izbjegne američke sankcije ili da ih barem ublaži, jer nema direktnu kontrolu nad iračkom komponentom proiranske osovine otpora da bi je mogao ukinuti.
Zapadna javnost prihvata perspektivu agresije
Zapadna javnost je sistematski pripremana da prihvati američko-izraelsku agresiju na Iran kao nužnost i kao poželjan čin uspostavljanja demokratije i “oslobađanja iranskog naroda od teokratske diktature”. Zato se sistematski širio lažni narativ kako Iran predstavlja egzistencijalnu prijetnju Izraelu i američkim interesima. Frapantno da se nigdje u Evropi danas ne održavaju antiratni protesti poput onih 2003, pred američko-britansku invaziju Iraka. Tada je samo u Londonu održan protestni skup od dva miliona ljudi. Evropa je danas umukla, šuti i arapski svijet, reagiraju poneki alternativni mediji, dok mainstream mediji i štampa na zapadu prihvata ulogu navijača i podstrekača rata ili ga prećutno odobravaju. Evropske zemlje su podijeljene oko napada na Iran a predstavnica EU-a za vanjsku politiku Kaja Kallas je izjavila da je Brisel bio za diplomatsko rješenje, podržavajući sankcije uvedene Iranu, apelirajući na smirivanje tenzija. Premijer Australije, dokazane američke vazalske države, otvoreno je podržao američko-izraelske napade, ponavljajući standardne floskule o potrebi sprječavanja Irana da proizvede nuklearno oružje, navodeći kako je Iran “prijetnja međunarodnom miru i sigurnosti”.
Nedavni antivladini protesti u Iranu koji su počeli mirno i koji su bili opravdani, namjerno su kidnapovani od strane Mossada i CIA-e. Terorističke grupe koje su tajne agencije naoružale i koje su ubačene među prosvjednike imale su zadatak da, pored sijanja meteža i straha, pomognu u oblikovanju narativa te kako bi pripremili američku i svjetsku javnost da podrži američko-izraelsku agresiju na Iran kao humanitarni čin oslobađanja Iranaca od “totalitarnog ajatollahovog režima”.
Cilj strategije bio je da izazove oštru reakciju iranskih vlasti protiv naoružanih bandi kako bi se to predstavilo ubijanjem mirnih prosvjednika. Zato se u analizama protesta u zapadnim medijima i mišljenjima komentatora ne spominju naoružani teroristi. Ova perfidna strategija nije uspjela srušiti iransku vlast. Bila je to jedna od sekvenci rata protiv Irana. Instrumentalizacija protesta bila je priprema iranske i zapadne javnosti za ono što bi moglo uslijediti kasnije. U tom kontekstu treba posmatrati i zapanjujuće odsustvo bilo kakvog protivljenja zapadne javnosti ratu protiv Irana.
Iran nakon pada Sirije
Politika Washingtona prema Iranu decenijama je oscilirala između vojnih i ekonomskih prijetnji, suzbijanja (containment), sankcija i izolacije, diplomatije i prisile. Raniji oblici konfrontacije između Amerikanaca, Izraela i zapadnih sila s jedne, i Irana s druge strane, u vidu kibernetičkih napada, ciljanih ubistava iranskih nuklearnih naučnika, diplomata i oficira, špijunaže i posredničkih ratova na teritoriji izvan Irana prije nekoliko godina je prešao je u domen direktnog rata.
Regionalna strategija Irana bila je bazirana na izgradnji saveza s nedržavnim akterima u Palestini, Libanu, Iraku, Siriji i Jemenu. Iz iranske perspektive to je važna poluga koja je komplicirala direktan vojni udar na teritoriju Irana.
Demonstranti u Londonu spaljuju fotografiju ajatolaha Hameneija. (Foto: EPA)
U geostrateškom pogledu ova doktrina odbrane (forward defence) oslabljena je nakon pada Sirije pod kontrolu bivših dezigniranih terorista ISIL-a i Al-Kaide. Trump se prije nekoliko dana javno pohvalio kako je osobno instalirao Ahmeda Šeru za predsjednika u Damasku. Iranska strategija doživljavana je i kao regionalna ekspanzija i percipirana kao pokušaj iranske destabilizacije regiona. Na bazi tih percepcija Izrael i Amerikanci su izgradili lažni ali efikasni sektaški narativ o šijitskoj opasnosti koji je u ekstremnim formama bio predstavljen kao neo-safavidski imperijalizam. Približavanje između Irana i Saudijske Arabije uz pomoć Kine dobrim dijelom je reduciralo takve percepcije jer su obje države odlučile da se nastavak konfrontacije Teherana i Rijada ne isplati.
Totalni rat i šiitska mobilizacija izvan Irana
Pored toga, Iran je u geografskom pogledu na značajnoj strateškoj tački Evroazije. Spona je između Perzijskog zaljeva i Srednje Azije, Kavkaza i Južne Azije i Istočne Azije. Međunarodni transportni koridor sjever-jug (INSTC) jedna je od glavnih trgovinskih ruta koja Iran čini glavnom tranzitnom državom između Indije na jugu i Rusije na sjeveru. Izrael i Amerikanci žele uspostaviti kontrolu nad ovim koridorom.
Za razliku od prethodnih, najnovija konfrontacija mogla bi izazvati širi regionalni sukob. Za sada je još uvijek prerano govoriti koliko će napadi na Iran i iranska odmazda potrajati i da li će prerasti u veliki regionalni rat. Iranski vrhovni vođa ajatolah Hamenei nedavno je dao do znanja da će bilo koji oblik napada na Iran rezultirati totalnim ratom. Upozorenja iz Iraka SAD-u, Izraelu i arapskim režimima dolaze i od formacija narodne mobilizacije koje broje oko 250.000 boraca, pogotovo onih koji su se zavjetovali da će braniti Iran. U slučaju da ajatolah Hamenei bude meta napada to bi moglo uzrokovati opću mobilizaciju muslimanskih šijitskih masa. On nije samo državni poglavar Irana već i vodeći vjerski i duhovni autoritet većine šiitskih muslimana. Njegovo ubistvo bi moglo izazvati ustanke i mobilizaciju miliona šiitskih muslimana u regiji i šire.
Totalni rat s Iranom proizveo bi snažan iranski odgovor koji podrazumijeva udare na američke baze, čemu već svjedočimo, a moglo bi doći i do blokade protoka nafte kroz strateški Hormuški moreuz a oblik vatrene moći protiv Izraela, ako se napadi nastave, mogao bi biti jači od odgovora u junu 2025. Uključenje Hizbullaha u Libanu i Ensarulaha u Jemenu sukob bi učinili regionalnim. Imajući na umu moguće scenarije, Izraelci pod plaštom američko-iranskih pregovora nastoje osigurati što efikasniju strategiju protuzračne odbrane kako bi minimizirali štetu koja će im neizbježno biti nanesena.
Protesti podrške Hameneiju i vlastima, januar 2026.
Perspektiva haosa na cijelom Bliskom Istoku
Ako rat poprimi ozbiljnije dimenzije i ako se proširi i potraje duže nego su njegovi arhitekti planirali, mogao bi potaknuti narodnu revoluciju u Bahreinu, minijaturnoj arapskoj zaljevskoj monarhiji u kojoj šiitski muslimani čine preko 70 posto populacije a nad kojim vlada manjinska porodična sunitska monarhija Halifa. Do pobune bi moglo doći i u Jordanu ali i rata između Iraka i Sirije. Moglo bi doći i do pada režima u UAE-u u formi unutarporodičnog puča. Čak ni otvoreno prozapadne arapske države, iako možda priželjkuju oslabljeni Iran, ne zagovaraju svrgavanje iranskog poretka, jer bi u tom slučaju Izrael postao neumoljivi regionalni hegemon a to nije u arapskom interesu.
U svakom slučaju, za napad na Iran odgovoran je Trump i jastrebovi u američkom političkom establišmentu koji su pod utjecajem izraelskog premijera Netanjahua, kojim su na prvom mjestu interesi Izraela a ne američkih građana. Čak je i dobar dio Trumpove MAGA izborne baze bio protiv ovoga rata, pogotovo ako on potraje duže nego to američki građani mogu tolerirati i podnijeti. Njihova reakcija će ovisiti od prirode iranske odmazde, koja je za sada proporcijalna i suzdržana.
Iran nikad nije bio prijetnja Americi i američkom narodu, niti je prijetnja američkoj sigurnosti. To su izmišljotine koje šire američki mediji u sprezi s cionističkim interesima. Trumpova cionistička baza čiji su eksponenti huškači rata, senatori Lindsey Graham i Ted Cruz, evangelistički kršćani koji favoriziraju cionističke interese i genocidni režim u Izraelu, zagovaraju rušenje Islamske Republike. Iako Iran nije egzistencijalna prijetnja Izraelu koji raspolaže nuklearnim oružjem koje međunarodne nadležne institucije nikad nisu propitivale, Iran jeste strateška prijetnja izraelskoj hegemoniji na Bliskom Istoku.
Nova agresija na Iran bit će fakturisana tzv. mirotvorcu Trumpu, bio to američki trijumf ili poraz. U godini kongresnih izbora i pada Trumpove popularnosti i opasnosti da Republikanci izgube ne samo kontrolu nad američkim kongresom već i senatom, najnoviji rat protiv Irana mogao bi ili ojačati ili srušiti Trumpovo predsjedništvo. To će ovisiti o dužini i ishodu rata. Donald Trump nije glavni arhitekt rata protiv Irana, ali on jeste njegov izvršilac i mogao ga je spriječiti. Radi se o višedecenijskoj američkoj imperijalnoj strategiji svrgavanja Islamske republike koja se provodi u etapama i koja ovog momenta ulazi u finalnu, najopasniju i najneizvjesniju fazu. Iran je najznačajnija strateška figura na regionalnoj šahovskoj ploči Zapadne Azije. Iran je važan za sve igrače u globalnoj utakmici za primat između velikih sila, Amerike, Kine i Rusije. Amerikanci, koji žele očuvati globalnu supremaciju, to ne mogu postići bez političke kontrole Teherana. Iran leži na ogromnim energetskim resursima nafte i plina i nezaobilazna je ruta na raskršću trgovačkih koridora između Azije i Evrope. Američko okruženje Kine nemoguće je postići bez ovladavanja MacKinderovim evroazijskim heartlandom. Iran je nezaobilazan dio tog heartlanda. Brookings Institut, koji se smatra vladom u sjeni kada se radi o kreiranju američke globalne strategije, objavio je 2009. Opsežan i važan dokument naslovljen “Which Path to Persia” (Kojom stazom ka Perziji). Dokument grupe američkih eksperata za Iran (među njima je bio i Martin Indyk, vodeći američki bliskoistočni strateg u više administracija, svojevrsna verzija Kissingera, blizak Demokratskoj stranci (koji je umro prije nekoliko godina) detaljno je obrazložio različite američke scenarije za promjenu režima (rušenje Islamske Republike). Jedno poglavlje sugerira kako inicijativu treba prepustiti Bibiju (Leave it to Bibi), izraelskom premijeru.
Trump koji je dao obećanja američkim građanima, posebno njegovoj MAGA bazi lojalista, da neće Ameriku uvlačiti u nove i dugotrajne ratove (forever wars), nije imao snage da se suprotstavi cionističkim donatorima i američkom neokonzervativnom establišmentu protiv kojeg je tvrdio da vodi vlastiti rat. Tajming objavljivanja Epsteinove prepiske s korumpiranim globalnim oligarsima i pedofilima koje neki nazivaju Epsteinovom klasom na zapadu, očigledno je bila svojevrsna ucjena i dodatni pritisak na Trumpa kako ne bi odustao od napada na Iran.
Preuzeto sa: www.slobodna-bosna.ba
