JANAF osigurava opskrbu naftom za Mađarsku i Slovačku iz Omišlja. Istorija ovog ključnog naftovoda datira još od 1973. godine, kada je Titovom odlukom počela izgradnja
Jadranski plinovod tema je koja ovih dana iskače iz pašteta, toliko aktualna da ga ni premijer Andrej Plenković nije proglasio ne-temom. Janaf je jučer potvrdio da je na Terminalu Omišalj u toku istovar tereta sirove nafte za potrebe partnera MOL Grupe. Do početka aprila trebalo bi stići još sedam tankera za istog korisnika JANAF-ovog naftovodnog sistema, potvrdili su.
– Putem Jadranskog naftovoda i naftnog terminala u Omišlju Hrvatska je u potpunosti spremna osigurati opskrbu naftom Mađarske i Slovačke – rekao je danas na sjednici Vlade.
– Putem JANAF-a, našeg naftnog terminala u Omišlji, Hrvatska jasno poručuje da je JANAF spreman osigurati sigurnost opskrbe naftom Mađarske i Slovačke. Svojim kapacitetima JANAF je u poziciji da transportuje 15 miliona tona godišnje, taj naftovod nije sekundaran, sa svojim kapacitetima može biti primarni i jedini za Mađarsku i Slovačku. Što se tiče cijene, ona je u skladu sa svim ostalim cijenama za transport nafte. Hrvatska može i šalje poruku javnosti, da osigura svu potrebnu naftu kako bi se izbjegla bilo kakva energetska kriza’… Hrvatska je tu kao susjed, partner, prijatelj da osigura energetsku sigurnost i normalno funkcioniranje obje zemlje’.
Ali znate li kako je Janaf uopće nastao?
Drug Tito – stari geopolitičar – dugo je razmišljao o “diverzifikaciji puteva snabdijevanja energijom” (možda se to tada nije tako tehnokratski zvalo, ali se radi o istom principu – nikad ne stavljajte sva jaja u jednu korpu). Broz je želio izbjeći preveliku ovisnost o ruskoj nafti, što je odgovaralo i Zapadu, a kako je imao mnogo prijatelja nesvrstanih u mediteranskom basenu – izvoru najbolje nafte na svijetu – odlučio je izgraditi naftovod koji se tada zvao Junaf – jugoslovenski naftovod. Priča je počela 1968. godine kada su britanske i italijanske kompanije ponudile Jugoslaviji izgradnju naftovoda od Soluna do Beograda. Trasa koja povezuje Dunav sa Egejskim morem protezala bi se preko Skoplja do Beograda. Cilj je bio transport iračke, saudijske i kuvajtske nafte kroz Jugoslaviju i dalje prema srednjoj Evropi. U to vrijeme, Irak je još uvijek bio američki saveznik, s ogromnim rezervama “crnog zlata” procijenjenim na 11 posto svih svjetskih zaliha. Taj naftovod, koji ide meridijanima, stavio bi u drugi plan Sovjete, čiji naftovodi idu duž paralela zemaljske kugle, pisao je Boris Rašeta za Express.
U to vrijeme, istočna Evropa se smatrala nekom vrstom “sovjetskog naftnog feuda” u Moskvi. Tito je favorizovao zapadnu politiku, koja je imala za cilj da izbaci Sovjete iz igre, barem kao monopoliste u snabdevanju. Od Beograda je gasovod trebalo da vodi dalje do Austrije, možda čak i tamo – tada formalnije nego danas – do proruske Mađarske. Sedamdesetih godina ovu ideju “blokirao” je sovjetsko-italijanski projekat Družba Adrija. Sovjeti su, inače, imali ogromne probleme u postavljanju naftovoda i gasovoda ka Evropi, prvenstveno zbog američkog protivljenja. Osamdesetih godina prošlog veka Ronald Regan je bio ogorčeni protivnik ruskih naftovoda ka Evropi, ne samo dugih, već i naftovoda. Međutim, Rusi su izgradili Druzhbu, najveći naftovod na svijetu, nešto sjevernije, jer se nisu mogli dogovoriti sa drugim Titom o transbalkanskom naftovodu koji bi išao trasom: luka Varna – Sofija (Bugarska) – Skoplje (Makedonija) – luka Valona (Albanija), što bi omogućilo Sovjetima da zaobiđu Bosphonel i tursku rutu (Bosphonelli). za njih danas najsigurniji, i za naftu i za gas). Tito je više računao na naftu iz Libije, iz susjedne Rumunije, iz Nigerije, Venecuele i zemalja Bliskog istoka. Jugoslovenski lider nije želeo potpunu zavisnost samo od sovjetskog izvoza “crnog zlata”, pa je odbio projekat sa Rusima.
RAT ZA poglavicu
Politika i društvo
Noć kada je Plenki znao: ‘Paveliću? Stisni zube, očarani su ustašlukom’
Junaf – današnji Janaf – izgrađen je na osnovu odluke Izvršnog biroa CK SKJ iz maja 1973. godine i posebnog ugovora o građenju koji su u julu 1974. godine zaključili sarajevski Energoinvest, Ina i Naftagas, odnosno njihove rafinerije u Sisku, Lendavi, Bosanskom Brodu, pisali su prošle godine, Novi Sad, Novi Sad i Pančevo.
Sve tri kompanije uložile su 15 miliona dolara u osnivački kapital, a ceo projekat koštao je 1,5 milijardi dolara. Stvari su išle brzo. Nakon prvih prepirki oko trase – Bosna je željela da naftovod ide kroz tu republiku – stvar je prema navodima prekinuo predsjednik Tito, koji se odlučio za hrvatsku trasu. Stvar je bila i logična. Prirodnih prepreka naftovodu kroz Hrvatsku mnogo je manje, pa je gradnja bila brža, lakša i jeftinija. Izgradnja naftovodno-skladišnog sistema na terminalu Omišalj počela je 23. decembra 1975. Četiri godine kasnije, 25. oktobra 1979. godine, u Omišlju je primljen i istovaren prvi tanker za sirovu naftu, a 22. decembra 1979. – na Dan Vojske – zaista pušten u rad (to znači da je naftovod, između ostalog, pušten u rad i naftovod u Srbiji. pola ili manje).
U kolovozu 1989. godine na dionici Sisak – Gola omogućen je transport nafte u reverzibilnom smjeru, iz smjera Mađarske. Danas Janaf čini luka Omišalj i 759 km kopnenog gasovoda koji ide ka Srbiji i Mađarskoj. Ova kompanija se bavi i skladištenjem nafte i naftnih derivata i pretovarom nafte. U Hrvatskoj ima ukupno 610 kilometara cijevi. Predstavnici BiH svojevremeno su postavili pitanje vlasništva nad Janafom, ali im je rečeno da je to hrvatsko vlasništvo, piše Express.
