Boksački šampion na ledu je osvojio najčudnije zlato u povijesti Olimpijskih igara

U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

KAŽU da su pripadnici Velike generacije, rođeni krajem 19. i početkom 20. stoljeća, bili ljudi posebnog kova. Iskusili su dva svjetska rata, ubojitu pandemiju i tešku gospodarsku krizu, da bi potom predvodili poslijeratnu obnovu i dočekali razdoblje snažnog napretka i društvenog blagostanja.

Ovoj generaciji pripadao je i Amerikanac Eddie Eagan, jedini kojem je dosad uspjelo osvojiti zlatne medalje u različitim sportovima na Zimskim i Ljetnim olimpijskim igrama. Eagan je dolazio iz vremena kada je takvo nešto još bilo dostižno, kad je svestranost bila na cijeni, kad je olimpijski pobjednik mogao postići i mnogo drugih stvari u životu.

Istini za volju, Šveđanin Gillis Grafström također je osvojio zlatne medalje na Zimskim i Ljetnim olimpijskim igrama, Antwerpen 1920., Chamonix 1924. i Sankt Moritz 1928., no svaki put se natjecao u istoj disciplini, umjetničkom klizanju, koje je u olimpijskim počecima bilo u programu ljetnih igara.

Obračun s nasilnim poslovođom

Eddie Eagan je rođen 1898. godine u Denveru u američkoj saveznoj državi Colorado, kao najmlađi od petorice braće. Njegov otac bio je željezničar koji je smrtno stradao u nesreći kad je Eddieju bila samo godinu dana.

Budući da je u obiteljskom domu ostao bez muškog autoriteta i uzora, tražio ga je u knjigama. Kao dječak je mnogo čitao i marljivo učio. Tinejdžerske godine provodio je dosadno neporočno, bez alkohola i duhana i rano se zaposlio.

Pokazalo se i da mu sportovi idu od ruke, tenis, mačevanje, plivanje, hrvanje i boks, bio je rođeni talent. U konačnici se odlučio za boks, što ne čudi s obzirom na njegovo skromno podrijetlo i odrastanje u gradiću Longmontu, 50 kilometara sjeverno od Denvera, kamo se obitelj preselila.

prema navodima je presudan bio fizički obračun s nasilnim poslovođom u tvornici konzervi u kojoj je Eagan radio. Poslovođa je jednog dana napravio pogrešku i počeo maltretirati Eddieja, ali ubrzo se našao na tlu. Više mu nije stvarao probleme. Ostali radnici odmah su ga proglasili boksačkim prvakom tvornice i od njega se očekivalo da svoj status potvrdi mečevima s najboljim borcima drugih tvornica u Denveru i okolici.

Slavni Dempsey ga je nokautirao jednim udarcem

Uslijedili su dvoboji po okolnim rudarskim gradićima. Eddie je pomalo skupljao samopouzdanje i iskustvo. U godinama prije ulaska SAD-a u Prvi svjetski rat samouvjereni Eagan našao se u ringu s ambicioznim i tada još neafirmiranim teškašem Jackom Dempseyjem, koji će 1919. godine postati svjetski prvak. Odmah na početku ekshibicijskog meča u Coloradu uspio je dvaput dobro pogoditi Dempseyja u bradu.

U svojoj knjizi “Fighting for Fun”, Eagan je ovako opisao što se dogodilo nakon toga: “Mekani smeđi jastuci, Jackove rukavice, zaplesali su pred mojim očima, a potom završili na mom licu. Pomislio sam da mi je tavanica pala na glavu. A onda su mi se svjetla ugasila.”

Sljedeće čega se sjećao je Dempseyjev pogled odozgo i njegove riječi: “Opusti se, mali. I ne pokušavaj više te smiješne trikove”. Eagan je pretrpio težak nokaut. No, postali su dobri prijatelji i kasnije je upravo Dempsey svome dvije godine mlađem kolegi dao dobar savjet: “Gledaj Eddie, dobar si boksač, ali si i pametan klinac. Da sam na tvom mjestu, ne bih išao u profesionalce. Trebao bi se držati svojih knjiga.”

Oduševio crnogorskog kralja u Parizu

Nakon gimnazije upisao se na Sveučilište Colorado, ali se ubrzo dobrovoljno prijavio u Američki ekspedicijski korpus i kao topnički poručnik sudjelovao u završnim borbama Prvog svjetskog rata u Francuskoj. Boks je i dalje bio u njegovu fokusu i postao je prvak Američkog ekspedicijskog korpusa u srednjoj kategoriji.

Ovu cijenjenu titulu osvojio je na svojevrsnim savezničkim sportskim igrama održanim u Parizu odmah nakon završetka rata. Eagan je tih dana u Europi stekao mnogo obožavatelja. Jedan od njih, prema pisanju nekih američkih medija, bio je i crnogorski kralj Nikola I (ostarjelog “tasta Europe” u međuvremenu je detronizirao njegov vlastiti unuk Aleksandar Karađorđević), koji je Eddieja proglasio počasnim vojvodom.

Kao boksački šampion, Eagan je dobio rijetku počast da nazoči potpisivanju Versajskog mirovnog sporazuma, jednom od velikih događaja 20. stoljeća. Po povratku u SAD, sada već kao relativno poznati boksač i ratni veteran, Eagan je postao amaterski američki prvak u teškoj kategoriji. Iste te 1919. godine upisao se na prestižno Sveučilište Yale u Connecticutu.

Isprva se nije najbolje osjećao u američkoj intelektualnoj eliti i pomalo se sramio svojih grubih, boksačkih manira. Poštovanje svoje akademske okoline stekao je plasmanom na Olimpijske igre 1920. u belgijskom gradu Antwerpenu.

Dvanaest godina boksačke pauze

Na Olimpijskim igrama nije se boksalo još od Londona 1908. Četiri godine kasnije, restriktivni švedski zakoni onemogućili su boksačko natjecanje na Igrama u Stockholmu, a potom je započeo Prvi svjetski rat. U Londonu nije bilo poluteške kategorije (do 79,4 kg), koja je premijerno uvedena tek u Antwerpenu.

Sudjelovalo je tek 11 boksača iz šest zemalja. Danas takvo nešto više nije moguće i svaku zemlju može predstavljati samo jedan reprezentativac. I pravila su bila ponešto drugačija nego danas. Boksale su se tri runde, ali je posljednja trajala četiri umjesto tri minute, a bile su predviđene i dodatne dvominutne runde u slučaju neodlučenog ishoda.

Zanimljivo, nijedan meč u poluteškoj kategoriji nije završio nokautom ili sudačkim prekidom. Tako je i Eagan bodovnim pobjedama stigao do olimpijskog zlata: u četvrtfinalu protiv Thomasa Holdstocka iz Južnoafričke Unije, u polufinalu protiv Harolda Franksa iz Velike Britanije i u finalu protiv Norvežanina Sverrea Sørsdala.

Eaganovi momčadski kolege u nižim kategorijama u Antwerpenu bili su Peter i Jack Živić, američka braća hrvatskog podrijetla iz Pittsburgha. Njihov mlađi brat Fritzie desetljećima kasnije postao je svjetski prvak u velter kategoriji.

A više od pola stoljeća nakon Eaganova premijernog olimpijskog trijumfa, zlato u poluteškoj kategoriji osvojit će možda i najbolji hrvatski sportaš svih vremena, legendarni Mate Parlov.

Studij na Yaleu, Harvardu i Oxfordu

Eagan se nakon Olimpijskih igara vratio studiju prava na Yaleu. Diplomirao je 1921. i odmah se uputio na usavršavanje na Harvardu u predgrađu Bostona, a potom je dobio prestižnu Rhodesovu stipendiju za Oxford. Kao olimpijski pobjednik, odmah je primljen u boksačku sekciju engleskog sveučilišta.

U dresu Oxforda 1923. godine postao je prvi Amerikanac s titulom amaterskog prvaka Velike Britanije. I to u teškoj kategoriji. Jednom je nokautirao suparnika iz konkurentskog Cambridgea. Poraženi je ostao ležati, a kad su ga pozvali da konačno ustane, oprezno je odgovorio: “Naravno da ću jednom ustati, ali tek kad ovaj čovjek napusti Oxford.”.

Nakon što je završio studij na Oxfordu, odlučio je putovati svijetom i izazvati prvake teške kategorije svake zemlje koju posjeti. Redom je pobjeđivao šampione u Indiji, Australiji, Hong Kongu, Vijetnamu i Južnoafričkoj Uniji. A kada se konačno vratio u Ameriku, slavodobitno je zaključio: “Sada se mogu smatrati neslužbenim prvakom svijeta u teškoj kategoriji.”

Olimpijski neuspjeh u teškoj kategoriji

No svoju samozvanu titulu Eagan nije uspio potvrditi na sljedećim Olimpijskim igrama 1924. u Parizu. Ovaj put boksao je u teškoj kategoriji i ispao već u osmini finala. Odlukom bodovnih sudaca pobijedio ga je britanski policajac Arthur Clifton.

Nastavio je boksati još nekoliko godina, ali se držao Dempseyjeva savjeta i odbijao ponude da postane profesionalac. No zato je postao stalni sparing-partner Genea Tunneyja, boksača koji će Dempseyju 1926. naposljetku oduzeti naslov svjetskog prvaka u teškoj kategoriji.

Godinu kasnije Eddie se oženio s Margaret Colgate, bogatom nasljednicom kompanije Colgate-Palmolive, koja se bavi proizvodima za oralnu higijenu i osobnu njegu, a danas vrijedi 77 milijardi dolara. Imali su dvoje djece i živjeli u gradiću Rye sjeverno od New Yorka.

Prema vlastitim riječima, Eagan je početkom 30-ih godina prošlog stoljeća živio “dosadnim i učmalim odvjetničkim životom”, a onda ga je jedne večeri nazvao njegov stari prijatelj Jay O’Brien. Kao predsjednik Američkog bob saveza O’Brien je sastavljao posadu boba četverosjeda za skorašnje Zimske olimpijske igre u Lake Placidu.

“Upravo sam postao član posade boba”

Posada prvog američkog boba nenadano je ostala bez jednog člana, koji se odlučio okušati u olimpijskom natjecanju dvosjeda. O’Brien se sjetio tada 35-godišnjeg Eagana, bivšeg boksačkog šampiona koji nikad prije nije uživo vidio bob, a kamoli sjeo u njega.

“Draga, upravo sam postao član posade američkog olimpijskog boba. Mislim da će mi dobro doći malo promjene u životu”, rekao je Eagan svojoj supruzi Margaret, koja je godinama kasnije priznala da je Eddie pristao iz čiste znatiželje i dosade.

prema navodima O’Brien i nije imao previše izbora. Zima je bila prilično topla i više nije bilo vremena organizirati kvalifikacije, pa je Eagan dogovorno dobio mjesto gurača. O’Brien je bio kočničar i već se mogao pohvaliti srebrnom medaljom na prethodnim Igrama 1928. u švicarskom Sankt Moritzu.

Tada se još koristio bob peterosjed. U samim počecima ovog sporta, krajem 19. stoljeća posada je imala i po šest članova. Pravila su standardizirana desetljećima kasnije i današnji četverosjed i dvojac u olimpijskom su programu tek od 1932. godine.

Pilot boba stradao kao pilot RAF-a

I ostala dvojica u prvoj američkoj posadi bili su iskusni sportaši i zanimljivi karakteri. Pilot Billy Fiske imao je nepunih 17 godina kad je vodio bob SAD II do zlata u Sankt Moritzu, a kasnije je zaboravljeni rudarski gradić Aspen u Coloradu pretvorio u najbolje i najpoznatije skijalište svijeta.

Kao dvostruki olimpijski pobjednik, Fiske je trebao voditi američki bob i na sljedećim Igrama 1936. u Garmisch-Partenkirchenu. No odbio je sudjelovati, vjeruje se zbog antagonizma prema nacističkom režimu u Njemačkoj.

Time je razumljivija i njegova odluka da se odmah po izbijanju Drugog svjetskog rata kao dobrovoljac prijavi u britansko ratno zrakoplovstvo. Sredinom kolovoza 1940. Fiske je teško ranjen dok je svojim Hurricaneom branio britansko nebo od Luftwaffea. Preminuo je dan kasnije u bolnici. Bilo mu je tek 29 godina.

Drugi gurač u prvoj posadi američkog boba u Lake Placidu, Clifford Gray, također je bio zlatni u Sankt Moritzu uz Fiskea. Gray je bio glumac i skladatelj, no čini se da je suvremenicima najbolje ostao u sjećanju kao plejboj i svjetski putnik. Charlie Chaplin je u svojoj autobiografiji za njega napisao: “Pojavljivao se na hollywoodskim partijima, opušten tip s vječno ispraznim osmijehom”.

Kaotično natjecanje u Lake Placidu

Bob u Lake Placidu bio je kaotičan još i prije početka natjecanja. Posada Njemačka I, koju je predvodio svjetski prvak Werner Zahn, na treningu je izletjela sa staze i zbog ozljeda morala odustati od Olimpijskih igara. Potom se nova posada Njemačke I zabila u stablo i također bila prisiljena otkazati nastup.

Njemačkoj nije preostalo drugo nego od preostalih natjecatelja ustrojiti treću vodeću posadu, a svoj drugi bob popuniti Nijemcima koji su živjeli u Americi i zatekli se u Lake Placidu. Od ukupno 13 prijavljenih posada u bobu, na kraju ih je startalo samo sedam. Posljednja je odustala posada Švicarske I. Jednostavno nisu vjerovali da je staza sigurna za vožnju.

Treba reći da je bob tada više izgledao poput golemih sanjki s volanom, nimalo sličan današnjim bolidima od aluminijskih legura i karbonskih vlakana. I staze su bile bitno drugačije, jedva da su štitile posade od izlijetanja i vozilo se pored stijena i drveća.

Zbog neuobičajeno toplog vremena, natjecanje u bobu odgađano je sve do 14. veljače, kad je odlučeno da se sve četiri vožnje održe u istom danu. Igre su zapravo završene dan ranije, belgijski grof Henri de Baillet-Latour, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO), već ih je proglasio zatvorenima.

Staza u žalosnom stanju

Organizatori su okupili 150 volontera i poslali ih navečer u šume da skupljaju snijeg kako bi staza za bob sutradan bila spremna za natjecanje. Lopatama su utovarivali snijeg u kamione koji su ga vozili do staze na Mount van Hoevenbergu.

Ali sama staza bila je u žalosnom stanju. Led je bio toliko tanak da su se ponegdje vidjele daske. Na ravnim dijelovima, pak, bilo je previše snijega koji je usporavao posade boba. Osim toga, uz stazu se okupilo 25.000 gledatelja, koji su ometali natjecanje. Kako pronaći savršenu putanju u takvim uvjetima?

Prve dvije vožnje pokazale su da će medalje podijeliti Njemačka I i dvije američke posade, Fiskeova i SAD II s Hankom Homburgerom kao pilotom. Na inzistiranje Amerikanaca, koje je iritirala spora vožnja, natjecanje je potom prekinuto. Homburgerova posada tvrdila je da se u takvim uvjetima ne može voziti i organizatori su popustili.

Preostale dvije vožnje održane su tek 15. veljače, dva dana nakon svečanog zatvaranja Igara. Fiskeova posada imala je nešto više od tri sekunde prednosti u odnosu na SAD II, a Njemačka I bila je sporija gotovo sedam sekundi.

“Najbolji su oni koji znaju gdje je granica”

U posljednji trenutak temperatura je pala i staza na Mount van Hoevenbergu pretvorila se u brzu i opasnu ledenu pistu. Slavni američki novinar Damon Runyon, vidjevši uvjete u kojima se natječu, nazvao je tih 28 sportaša u sedam posada Klubom samoubojica.

“Najbolji svjetski vozači boba su oni koji točno znaju gdje je granica do koje mogu ići. Ne dođu li do granice, neće pobijediti, a ako prijeđu granicu, loše će završiti”, objasnio je prerano preminuli Amerikanac Steve Holcomb, pilot zlatnog boba četverosjeda na Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru 2010. godine.

Fiske je u četvrtoj vožnji uspio dotaknuti granicu i pronaći pobjedničku liniju. S Eaganom na leđima, Grayem na trećoj poziciji i O’Brienom kao kočničarom, njegov bob jurio je niz planinu brzinom većom od 100 km/h. Stigli su do cilja čak četiri sekunde brže nego u prvoj vožnji.

Homburgerov bob nastupio je posljednji, škripao je i tresao se od opterećenja, riskirao izlijetanje u svakom zavoju i postigao najbrže vrijeme na cijelom natjecanju. No prednost Fiskeove posade iz prve tri vožnje bila je prevelika i zlato je pripalo bobu SAD I. Eddie Eagan i Fiske upravo su postali dvostruki olimpijski pobjednici.

Grafström je osvojio i četvrtu medalju

Billy se okrenuo Eddieju, Jayu i Cliffordu i rekao: “Dečki, nakon ovoga na neko vrijeme odlazim u sanatorij. Mislim da sam to zaslužio.” Njih četvorica više nikad nisu zajedno sjeli u bob. U ciljnoj ravnini nije bilo velike ceremonije. Nije bilo himne. Nije bilo zastava. Čak ni pobjedničkog postolja. I gledatelji su se uglavnom već razišli.

Ostala je samo crno-bijela novinska fotografija nasmiješene četvorice ispred boba, dok svjetski prvak Zahn predaje Fiskeu pobjednički trofej. Eaganova karijera u bobu bila je kratka, ali teško da je mogla biti uspješnija.

Četiri vožnje u Lake Placidu bile su jedine natjecateljske koje je ikad odradio. Nekoliko dana ranije iz Lake Placida sa srebrnom medaljom, četvrtom u svojoj fantastičnoj kolekciji otišao je i Gillis Grafström.

Napredovao do čina potpukovnika u zrakoplovstvu

Još iste godine Eagan se vratio svojoj odvjetničkoj praksi, a zatim je pet godina bio pomoćnik državnog tužitelja u New Yorku. Kad je izbio Drugi svjetski rat, pridružio se američkom ratnom zrakoplovstvu i napredovao do čina potpukovnika. Kasnije je u administraciji američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera bio svojevrsni savjetnik za sport.

Umro je od srčanog udara 1967. u dobi od 69 godina. I dalje je jedini sportaš u olimpijskoj povijesti koji je osvojio zlato u različitim disciplinama na Zimskim i Ljetnim olimpijskim igrama. Šesnaest godina kasnije, pridružio se Jesseju Owensu, Wilmi Rudolph, Marku Spitzu i ostalim velikanima u prvoj klasi američke Olimpijske kuće slavnih.