Bosna i Hercegovina ima svoje velike sportske priče. Ima i svoje velike sramote. Priča o Edinu Salahareviću je oboje, samo što je prvo prekinuto metkom i mržnjom, a drugo se, nažalost, nastavlja kroz poricanje i tišinu.
Edin Salaharević bio je ono što svaki narod želi imati: talent, rad, disciplina i ponašanje dostojno sportiste. Mladić iz Vlasenice, košarkaška nada, uzor vršnjacima, momak kojeg su u Tuzli gledali s ponosom. I onda je došlo vrijeme kada su se u istoj zemlji, u istim gradovima, preko noći prestale brojati medalje, a počele brojati “krvna zrnca”.
U proljeće i ljeto 1992. godine, Vlasenica nije bila samo geografska tačka na mapi. Bila je zona progona. Bošnjaci su zatvarani, ponižavani, mučeni i ubijani. Logor Sušica postao je simbol tog zla, mjesto gdje je ljudsko dostojanstvo sistematski gaženo, a život tretiran kao višak.
Edin je, prema svjedočenjima i zapisima koji prate ovu tragediju, završio u tom kazamatu zajedno s hiljadama svojih sugrađana. Nije završio u svlačionici, na parketu, u dresu, kako priliči sportisti. Završio je u logoru, među izgladnjelim i pretučenim civilima. I tamo je ubijen.
Posebno je jezivo ono što se prenosi kao rečenica koju mu je uputio Predrag Bastah, kasnije osuđeni ratni zločinac: “I kada bi svi izašli, ti nećeš izaći. Što si igrao košarku, igrao si.” To nije “ratna priča”, to je mentalitet. To je poruka da ti se ne sudi po djelu, nego po tome ko si. Da ti se ne oprašta ni uspjeh, jer uspjeh “pogrešnog” čovjeka vrijeđa mržnju.
U toj rečenici je sažeta sva ideologija zločina: da se čovjeku oduzme budućnost, a onda i pravo da bude zapamćen.
A Edin je imao budućnost. Imao je godine u kojima se sanja NBA, Real, Barcelona, velike dvorane i pune tribine. Imao je generaciju, imao je klub, imao je publiku. Imao je Tuzlu, grad koji je znao voljeti sport i ljude. I baš zato je njegova smrt više od lične tragedije. To je udar na samu ideju Bosne i Hercegovine: da u njoj postoji prostor za talent, zajednički život i normalnost.
Najveći poraz nije samo ono što se desilo 1992. Najveći poraz je što se i danas, decenijama poslije, mnogi ponašaju kao da je sjećanje provokacija. Kao da je spomen-ploča “politika”. Kao da je izgovoriti “Sušica” napad na bilo koga, a ne elementarna ljudska i državna obaveza.
I zato se ovo mora reći jasno, bez uljepšavanja.
Zločinci nisu “junaci”. Logori nisu “sabirni centri”. Masovne grobnice nisu “tragična sudbina”. To su planirani zločini. A poricanje je nastavak zločina drugim sredstvima.
Danas, kada u javnom prostoru gledamo kako se relativizira, prešućuje, zamjenjuje teze i uporno pokušava izjednačiti žrtva i dželat, moramo postaviti pitanje odgovornosti. Ne zato da bismo “otvarali rane”, nego zato što rane nikad nisu ni zatvorene dok se istina ne prizna.
Zato su legitimna i nužna pitanja koja se tiču današnjih političkih predstavnika iz tih krajeva, uključujući i Radovana Viškovića. Ne kao sudska optužba, nego kao moralni test i politička obaveza: da li javno priznaju šta je Sušica bila? Da li se jasno distanciraju od zločina i zločinaca? Da li poštuju žrtve, ili ih tretiraju kao smetnju u vlastitim narativima? Da li razumiju šta znači kada u gradu ostanu minareti, a nestanu džematlije?
Patriotizam u Bosni i Hercegovini ne smije biti dekor. Patriotizam je pamćenje. Patriotizam je institucija koja štiti istinu. Patriotizam je kultura u kojoj se žrtva poštuje, a zločin osuđuje bez “ali”.
Zato je Edin Salaharević ime koje mora postati javni zavjet, a ne privatna tuga. Dvorana. Turnir. Ulica. Stipendija za mlade sportiste. Program u školama. Ne zbog simbolike, nego zbog države. Jer država koja zaboravi svoje ubijene mladiće, sutra će imati problem da odbrani i živu djecu.
Edinova majka i brat nisu izgubili samo sina i brata. Izgubili su godine, praznike, obične dane, i onu mirnu sigurnost da će se dijete vratiti kući. A mi, kao društvo, izgubili smo dio sebe. I dugujemo da to priznamo, glasno i jasno.
Nisu pobijedili oni koji su ubijali. Ne smiju pobijediti ni oni koji danas traže da prešutimo.
Edine, tvoje ime je dokaz da je Bosna imala i ima vrijednosti koje mržnja ne može ubiti. Na nama je da ih ne izdamo zaboravom.
