ZNANSTVENA istraživanja pobijaju dugogodišnje rodne stereotipe o empatiji i otvaraju nove načine razmišljanja o muškosti. Još 1705. godine filozofkinja Mary Astell pisala je kako se pogrešno pretpostavljalo da velika djela nisu postigle žene, već “muškarci u podsuknjama”.
Čak je i kraljica Elizabeta I. izjavila da će zemljom vladati poput kralja, unatoč tome što ima tijelo “slabašne žene”, kao da je vladanje isključivo muška vještina. Iako su ovo anegdote iz prošlosti, suptilne rodne predrasude o tome što znači biti uspješna i moćna osoba i danas su duboko ukorijenjene u društvu, a jedna od najčešćih jest ona o empatiji, koja se tipično opisuje kao ženska osobina, dok se dominacija i asertivnost smatraju muškim.
No, je li istina da su žene prirodno empatičnije ili ih društvo uči da budu takve, pita se BBC.
Hormonska pozadina empatije
Empatija je sposobnost razumijevanja tuđih misli i osjećaja te primjerenog reagiranja na njih. Razlikujemo kognitivnu empatiju (sposobnost prepoznavanja emocija i sagledavanja tuđe perspektive) te afektivnu ili emocionalnu empatiju, koja predstavlja naš emocionalni odgovor na tuđe stanje.
Znanstvenici je mjere upitnicima i iskustvenim zadacima, a dugo se smatralo utvrđenim da žene u prosjeku postižu više rezultate od muškaraca.
Klinički psiholog sa Sveučilišta Cambridge, Simon Baron-Cohen, tvrdi da je ženski mozak “primarno ožičen za empatiju”, što žene čini posebno pogodnima za uloge njegovateljica, dok je muški mozak “primarno ožičen za razumijevanje i izgradnju sustava”.
Iako priznaje utjecaj društvenih čimbenika, njegov rad sugerira da izloženost hormonima u maternici igra ulogu u društvenom razvoju. Njegova studija iz 2006. na više od 200 djece otkrila je da su razine testosterona u plodnoj vodi, koje su više kod dječaka, izravno povezane sa sposobnošću analize pravila i obrazaca.
Slična studija iz 2007. pokazala je da je fetalna izloženost testosteronu obrnuto povezana s rezultatima na testovima empatije. “Ono što je jasno jest da su empatija ili sistematiziranje složena mješavina biologije i društvenih čimbenika”, kaže Baron-Cohen.
Je li empatija zapisana u genima?
Mnogi drugi istraživači, poput neuroznanstvenice Gine Rippon, smatraju ovu hormonsku teoriju problematičnom. “Ideja da su sve žene prirodno empatičnije dio je opstanka takozvanog mita o ženskom mozgu”, kaže ona, dodajući da su mozgovi male djece “iznimno podložni vanjskim utjecajima”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Iako neke studije pokazuju da žene postižu nešto više rezultate, raspon varijacija unutar spolova mnogo je veći nego između njih. “Ako pogledate raspon rezultata empatije unutar muške i ženske populacije, on je ogroman”, kaže Rippon.
Meta-analiza objavljena 2025. godine, koja je ispitala 31 studiju, pokazala je da se jednomjesečne djevojčice i dječaci ne razlikuju u društvenoj svijesti i razumijevanju tuđih emocija. Velika genetska studija empatije iz 2018. na više od 46.000 sudionika sugerirala je da geni igraju ulogu, ali nijedan od tih gena nije bio povezan sa spolom.
Varun Warrier, autor studije, objasnio je: “Budući da samo desetina razlika u stupnju empatije među pojedincima potječe od genetike, jednako je važno razumjeti i negenetske čimbenike”. To znači da okruženje u kojem netko odrasta mora igrati ključnu ulogu.
Moć socijalizacije
Mnogi znanstvenici tvrde da žene češće pokazuju empatične osobine ne zato što su im urođene, već zato što ih se od najranije dobi odgaja da djeluju u skladu sa svojim emocijama i daju prednost tuđim potrebama.
Djevojčicama se nude igračke koje naglašavaju nježnost i brigu, dok se dječake potiče na igru s alatima i automobilima. “Malim djevojčicama se govori da budu drage, a ne grube, pa to postupno postaje dio njihove osobnosti”, kaže Rippon.
Osim toga, brojne su studije pokazale da moć iskrivljuje našu empatiju. Budući da su muškarci povijesno imali više moći, vjerojatnije je da će iskusiti manje empatije.
S druge strane, pokazalo se da su osobe u financijski nepovoljnijem položaju bolje u čitanju emocija. Viši rezultati žena na testovima empatije stoga bi mogli proizlaziti iz potrebe da budu vrlo pronicljive prema onima na vlasti, u kombinaciji s vlastitim relativnim nedostatkom moći.
Empatija se može naučiti
Ključno je da se empatija može naučiti, tvrdi neurolog Nathan Spreng sa Sveučilišta McGill. “Jednom kad shvatimo da postoji čitav spektar emocionalnih iskustava, možemo se usredotočiti na njega, učiti o osjećajima drugih i tako poboljšati vlastitu empatiju. Ona nije statična, već se dinamično mijenja tijekom života”, rekao je Spreng.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Neurološka studija iz 2023. pokazala je da mozgovi muškaraca i žena reagiraju vrlo slično na slike bolnih izraza lica. Međutim, kada su ispunjavali upitnike, muškarci su se u prosjeku ocjenjivali manje empatičnima – osim ako im je unaprijed rečeno da će postići dobar rezultat. U skupini muškaraca kojima je sugerirano da su i oni prirodno “dobri u dijeljenju osjećaja i brizi za druge”, rodne razlike u samoprocjeni empatije su nestale.
Ovi nalazi sugeriraju da na samoprocjenu empatije utječu osobne i društvene predrasude, ali i da očekivanja i motivacija igraju glavnu ulogu. U jednoj studiji, žene su bile bolje od muškaraca u točnom zaključivanju tuđih osjećaja samo kada su ih prije zadatka zamolili da razmisle o tome kako se osjećaju.
Kada su istraživači ponudili novac za točnost, empatija se poboljšala kod oba spola. Sara Hodges, psihologinja sa Sveučilišta Oregon, sugerira da žene pokazuju bolju empatiju ne zbog urođene sposobnosti, već zato što su na to više motivirane društvenim očekivanjima.
Opasne posljedice stereotipa
Očekivanja vezana uz empatiju mogu doprinijeti nejednakosti i imati teške posljedice. Žene se često procjenjuju kao manje sposobne za vodstvo jer vođe doživljavamo kao dominantne i asertivne, osobine koje se tipično povezuju s muškošću.
S druge strane, kada je riječ o usamljenosti, žene će vjerojatnije potražiti podršku, dok je društvena izolacija poznati faktor rizika za pokušaj samoubojstva, čija je stopa znatno viša među muškarcima.
Srećom, narativ o važnosti emocionalnih vještina polako se mijenja. Prema sociologu Niallu Hanlonu, sve se više prepoznaje važnost empatije i odgovornosti za skrb i kod muškaraca. “Uopćeno govoreći, dječake i muškarce se odgaja tako da na skrb ne gledaju kao žene i djevojčice, odnosno da to nije dio onoga što znači biti muško”, kaže Hanlon. “Oni sebe zamišljaju kao očeve, ali ne očekuju da će preuzeti ulogu glavnog skrbnika.”
Ipak, društvo se mijenja. Muškarci danas provode više vremena s djecom i izražavaju želju da provode još više vremena s obitelji. Rad na redefiniranju muškosti kao brižnije i empatičnije mogao bi pomoći u sprječavanju usamljenosti i stvoriti novi model koji naglašava međuovisnost umjesto moći. “Mnoga istraživanja pokazuju da je to puno bolje”, zaključuje Hanlon. “Za muškarce, žene i djecu.”
