Slavko Aleksić je preminuo 18. decembra 2025. godine, prema dostupnim medijskim izvještajima. Ta vijest nije kraj jedne priče, nego kraj jedne šanse. I još jedan podsjetnik da u Bosni i Hercegovini često ne pobjeđuje pravda, nego vrijeme: svjedoci nestanu, dokumenti se razvodne, a zločin ostane bez presude.

U javnosti su se odmah pojavile tvrdnje da je Aleksić samo dan ili dva ranije viđen “zdrav i vitalan” u istočnoj Hercegovini, te da je potom navodno prebačen u Beograd uz priču o uključenosti srbijanskih službi, nakon čega “iznenada umire”. Te tvrdnje zasad nisu potkrijepljene javno dostupnim dokazima. Ali baš zato, država nema pravo na luksuz šutnje. Ako postoji i minimum osnova, provjera okolnosti smrti mora biti brza, formalna i do kraja dokumentovana.

Jevrejsko groblje nije legenda, nego rana Sarajeva

Jevrejsko groblje u Sarajevu nije “tema za prepucavanje”. Ono je simbol položaja s kojih je grad držan pod nišanom. Opsada Sarajeva i kampanja terora nad civilima kroz snajperisanje i granatiranje pripadaju sudski i historijski utvrđenom kontekstu. Ta istina se ne pregovara. Pregovara se samo o jednoj stvari: hoće li Bosna i Hercegovina ikada imati dovoljno snage da iz tog konteksta izvede individualnu odgovornost, imenom i prezimenom.

Jer bez toga, istina ostaje moralna, ali ne postaje pravna. A kad istina ne postane presuda, ona postaje plijen revizionistima.

Ko je bio Aleksić: pravosnažno osuđen, ali ratno nedodirljiv

Aleksić je u Bosni i Hercegovini pravosnažno osuđen u predmetu koji se tiče izazivanja mržnje. To je činjenica. Ali ono zbog čega je njegovo ime godinama izazivalo strah i gađenje u javnosti nije bila mržnja na papiru, nego slika ratne nekažnjivosti: osjećaj da su pojedinci vezani za najcrnje epizode opsade Sarajeva godinama imali komfor da budu “poznati”, a pravno nedodirljivi.

Najveći poraz nije smrt jednog čovjeka. Najveći poraz je sistem koji je decenijama dopuštao da se ratna odgovornost pretvori u biološki izlaz: umreš prije nego što ti se izgovori presuda.

“Sarajevo safari”: monstruozna priča koja traži sud, ne šapat

U posljednjim godinama, a posebno posljednjih sedmica, ponovo se otvara tema tzv. “Sarajevo safarija”, navoda da su pojedinci iz inostranstva dolazili u opkoljeni grad i plaćali da pucaju na civile, kao da je Sarajevo bilo lovište, a Sarajlije mete.

Ako je i dio toga tačan, to nije samo ratni zločin. To je moralni ponor. A ako nije tačan, onda je jednako opasno da se ostavi u magli, jer magla je prostor u kojem se hrani poricanje. U oba slučaja, država mora uraditi ono što joj je posao: uzeti izjave, osigurati dokaze, povezati predmete, tražiti međunarodnu pravnu pomoć i javnosti dati jasne, provjerljive odgovore.

Navodi o vezi s vrhom Srbije: bez svetih krava, ali i bez presuda na naslovnici

U javnom prostoru se, uz Aleksića, iznose i tvrdnje o mogućim ratnim vezama i lancima komandovanja koji bi danas imali političku težinu. U tim tvrdnjama se spominje i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, uz navode o mogućem prisustvu ili vezi s ratnim strukturama na sarajevskom ratištu. Vučić te navode negira.

Ovdje postoje samo dvije pristojne pozicije, obje državničke:

• niko ne smije biti zaštićen funkcijom, titulom ili propagandom, ako postoje dokazi,
• niko ne smije biti osuđen bez dokaza.

Sve između je cirkus koji ide na ruku upravo onima koji žele da se priča o opsadi Sarajeva pretvori u “spornu interpretaciju”.

Kultura ladica: kad tužilaštvo šuti, šutnja postaje saučesništvo

Bosna i Hercegovina ima problem koji više ne može glumiti slučajnost. To je kultura ladica. Predmeti koji bi morali biti prioritet države, prečesto postaju birokratska tišina: “u radu”, “provjerava se”, “čekaju se informacije”, “nema uslova”.

Javnost ima pravo da zna: ko postupa, šta je urađeno, šta nije, i zašto nije. To nije napad na pravosuđe. To je osnovni demokratski refleks. Pravosuđe koje ne polaže račun javnosti o najtežim zločinima prestaje biti stub države i postaje zona komfora.

I zato se postavlja najteže, ali najpoštenije pitanje: ako su postojali tragovi, svjedoci, navodi i međunarodni interes, zašto se godinama nije išlo do kraja? Ko je odlučio da je bolje čekati nego dokazivati? Ko je procijenio da je istina previše skupa, a zaborav dovoljno jeftin?

Šta institucije moraju uraditi odmah

1) Provjera okolnosti smrti
Ako su u javnosti izneseni navodi o prisilnom premještanju, ulozi službi i “iznenadnoj smrti”, to traži formalnu provjeru: medicinsku dokumentaciju, kretanje, kontakte, eventualnu obdukciju gdje je pravno moguće i saradnju nadležnih organa.

2) Jasan status predmeta “Sarajevo safari” i povezanih istraga
Dosta je općih rečenica. Javnost treba konkretno: koje radnje su provedene, s kim se sarađuje, šta nedostaje, ko je zadužen i u kojim rokovima.

3) Prioritet za zločine nad civilima
Opsada Sarajeva nije godišnjica za govore. To je obaveza za optužnice.

Okvir za urednike

Potvrđeno:

• Aleksić je preminuo 18. decembra 2025. (prema medijskim izvještajima).
• Bio je pravosnažno osuđen u BiH u predmetu koji se odnosi na izazivanje mržnje.

Navodi u javnosti (nepotvrđeno):

• da je viđen zdrav neposredno prije smrti,
• da je navodno prebačen u Beograd uz ulogu službi,
• da je njegova smrt “sumnjiva” i politički motivisana,
• da je imao saznanja o ratnim ulogama visokih političkih figura.

Šta je posao države:

• provjeriti navode, dokumentovati činjenice, procesuirati odgovorne gdje postoje dokazi.

Zaključak: zločin voli tišinu, a država koja šuti pravi prostor zločinu

Smrt Slavka Aleksića ne smije biti tačka. Ona mora biti alarm. Jer svaki put kad sistem pusti da “vrijeme riješi predmet”, država šalje poruku da su civili bili trošak, a pravda opcija.

Bosna i Hercegovina, ako želi biti država a ne administracija, mora pokazati da istina o Sarajevu nije tema za emotivne govore, nego obaveza za optužnice i presude. Sve drugo je nastavak rata drugim sredstvima: rat protiv sjećanja, protiv pravde i protiv dostojanstva žrtava.