Slučaj Mirsada Bakalovića je test. Ne samo za Tuzlu, nego i za Bosnu i Hercegovinu. Test da li institucije djeluju po principima pravne države, ili po principima političke higijene: zatvori nekoga, smiri grad, spasi sistem.
Predmet se veže za tragediju u Domu penzionera i za navode o propustima u mjerama zaštite od požara i opšte sigurnosti. Ako su propusti postojali, odgovornost mora biti utvrđena, stroga i bez kompromisa. Ali nijedna tragedija ne daje pravo institucijama da procesne mjere pretvore u politički alat.
1) “Interes javnosti” nije pravna osnova, nego opasan presedan
Ako se pritvor u obrazloženju veže za “uznemirenost javnosti” i “stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda” u slučaju puštanja osumnjičenog, to je alarm. Pritvor se ne određuje da bi se spriječilo da građani protestuju. Pritvor se određuje da bi se zaštitio postupak.
U suprotnom, država poručuje da su emocije i ulica iznad prava. A onda je pitanje vremena kada će se isti model primijeniti na bilo koju drugu “osjetljivu” situaciju: pritvor kao preventiva protiv nezadovoljstva.
Takav standard je suprotan evropskim demokratskim praksama. On legalizira represivni refleks.
2) Sistem se brani “jednim imenom”: klasična šema žrtvenog janjeta
U lokalnim sredinama, posebno u gradovima gdje su mreže moći guste, odgovornost rijetko nastaje na jednom mjestu. Nastaje u lancu: upravljanje, nadzor, procedure, budžeti, inspekcije, izvještaji, saglasnosti. Direktor može biti važna karika. Ali ako istraga stane na direktoru, to znači da se štite drugi.
A javnost, s pravom, osjeća prevareno, jer zna kako izgleda život u gradu: jedni dobijaju sve, drugi dobiju krivicu.
3) Inproz: formalno privatno, praktično “gradski izvođač”
Ovdje je ključna tačka: Inproz.
U Tuzli se Inproz doživljava kao firma gradske uprave, kao firma sistema. Ne nužno zato što je vlasnički gradska, nego zato što se pojavljuje kao stalni partner u gradskim tokovima, posebno u centru, na najatraktivnijim lokacijama i u poslovima koje institucije stalno trebaju. To je obrazac: firmu ne moraš formalno posjedovati da bi je tretirao kao “svoju”.
Kada takva firma ulazi u priču o protivpožarnim poslovima, o “direktnim sporazumima”, o poslovima koji se lako sklapaju bez šire konkurencije, onda je pitanje odgovornosti mnogo šire od jednog potpisa u jednoj ustanovi.
Ako je Inproz dio institucionalnog ekosistema Tuzle, onda se mora otvoriti i taj dio: ko je preporučivao, ko je omogućio, ko je kontrolisao, ko je odobravao, ko je držao vrata otvorena.
Jer u gradu, posebno u centru, ništa ne prolazi bez gradske administracije. Dozvole, saglasnosti, procedura, urbanizam, tokovi javnih poslova: sve to ima politički i administrativni potpis.
4) Pritvor kao poruka: građani su problem, ne propusti sistema
Najpogubnije u cijeloj priči je podtekst: “Pritvor je potreban jer bi javnost mogla reagovati.” To je definicija zamjene teza. Umjesto da institucije odgovore transparentno i dokumentovano, one pokušavaju disciplinovati reakciju.
To nije stabilnost. To je strah.
Zaključak: ili će istraga ići uzvodno, ili ćemo dobiti represivni presedan
Ako se dokaže krivica, sankcije moraju biti ozbiljne. Ali demokratski standardi moraju biti još ozbiljniji.
Pritvor ne smije biti kazna prije presude. Pritvor ne smije biti odgovor na protest. Istraga ne smije stati na jednoj osobi. Mora se otvoriti cijeli lanac odgovornosti i cijeli gradski ekosistem u kojem pojedine firme postaju “podrazumijevane”, posebno na najvrijednijim lokacijama i u poslovima gdje je kontrola najtanja.
U suprotnom, dobit ćemo dvostruki poraz: pravda će biti selektivna, a represija normalizovana.
