INTERVJU/ Sa “desetkom” Austrije u Beču: Sin sam Bosanca i Slovakinje; Otac: Neka sam odluči za koga će igrati

Beč je grad koji nosi posebnu energiju. Istovremeno carski i moderan, tih i užurban, grad u kojem se istorija i ambicija susreću na svakom koraku. U takvom okruženju, gdje se uspjeh nikada ne poklanja nego zaslužuje, svoju fudbalsku priču sve uvjerljivije ispisuje Sanel Šaljić.

U posljednje vrijeme austrijski mediji sve češće izgovaraju njegovo ime. Razlog nije prolazna forma ni medijski “hype” nego ono što je u fudbalu najteže postići – kontinuitet. Sa svega 20 godina izborio je status standardnog igrača u dresu Austria Beč, kluba koji u tamošnjim okvirima predstavlja sinonim tradicije i visokih očekivanja, a kao potvrda povjerenja stigao je i novi ugovor i garancija da će od ljeta preuzeti “desetku” – broj koji se ne dobija nego zaslužuje.

“Naravno da godi kada klub pokaže takvo povjerenje. Broj 10 je poseban u fudbalu, ali trudim se da na to gledam kao na dodatnu motivaciju, a ne pritisak. Na kraju dana, ne igra broj – igram ja“, kaže Šaljić.

Rečenica je to koju je za Reprezentacija.ba portal izgovorio uz osmijeh, ali sa jasnom dozom samosvijesti. Jer desetka u fudbalu nosi simboliku koju ne treba posebno objašnjavati – kreativnost, liderstvo, teret očekivanja. U Beču to znaju. U Austriji to znaju. A zna i Šaljić. Njegov put do prve ekipe nije bio instant-priča modernog fudbala.

“U prvi tim sam ušao na mala vrata. Nakon što sam se jedno vrijeme “kalio” u Stripfingu, nadao sam se šansi, ali bio sam spreman i na to da ću igrati za Young Violetse (drugi tim Austrije Beč, op.a) ukoliko ona ne dođe. A onda sam već u petoj-šestoj utakmici bio u prvih 11. Nisam očekivao da će sve tako brzo ići. Iskoristio sam na najbolji način odlazak Dominika Fitza”, prisjeća se.

Ulazak u seniorski fudbal, minute na velikoj sceni, prve asistencije, rast tržišne vrijednosti. Statistika kaže jedno, ali lični kriteriji ostaju visoki.

“Uvijek treba težiti ka boljem. Drago mi je što sam se etablirao, već imam i nekoliko asistencija, a nadam se uskoro i prvijencu. Ipak, najvažnije je da ekipa ide naprijed. Individualne brojke imaju smisla samo ako su u službi tima“, ističe mladi vezista.

Sassuolo, Feyenoord, PSV… Lista klubova s kojima se u medijima povezuje djeluje impresivno, ali Šaljićev pogled ostaje prizemljen.

“Lagao bih kada bih rekao da ne prija kada čuješ takve stvari. Sve su to veliki klubovi, ali ne opterećujem se time. Imam agenta koji u dogovoru s mojim ocem brine o tim stvarima. Moja glava je ovdje – u Austriji Beč“, naglašava Sanel.

Posebnu dimenziju Šaljićevoj priči daje njegovo porijeklo – fudbalski i životno jedinstvena situacija. Rođen u Beču, otac iz Banjaluke, majka iz slovačke Žiline. Tri jezika, tri kulture, jedan identitet.

“Sa bratom i sestrom najčešće pričam na njemačkom, s ocem na bosanskom, a s majkom na slovačkom. To je kod nas normalno. I svi znaju sve jezike. Odrastao sam u takvom okruženju i mislim da me to oblikovalo i kao osobu i kao igrača.”

Upravo zbog toga reprezentativna priča oko njega nosi dodatnu težinu. Trenutno je član austrijske U21 selekcije, ali interes drugih saveza nikada nije bio tajna.

“Razgovora je bilo,” kaže odmjereno i dodaje: “Ali u ovom trenutku sam potpuno fokusiran na Austriju i njihovu U21 reprezentaciju. Tu sam rođen, tu sam odrastao. Šta nosi budućnost – zaista ne znam.”

U razgovor se diskretno uključuje i njegov otac Eldin, čovjek čija se uloga u Sanelovom razvoju ne može izmjeriti brojkama. Koliko je ponosan na sina govori i jedan zanimljiv detalj iz privatnog života – zidovi, ali i radni prostor, odavno su ispunjeni uokvirenim Sanelovim dresovima. Simbolika je dodatno naglašena i na samom Eldinu – tijelo mu krase tetovaže ljiljana, ali i motivi posvećeni sinu.

“Njegova karijera je njegova. Nikada nisam želio da osjeti pritisak s moje strane. Uvijek sam mu govorio – savjet ću dati, ali odluka mora biti tvoja. Najvažnije mi je da ostane zdrav, čvrsto na zemlji i sretan u onome što radi.”

Porodična podrška, kako Sanel priznaje, bila je presudna u svim fazama razvoja.

“Bez porodice ovo ne bi bilo moguće. Otac je sve podredio tome da budem na treningu, na utakmici, da imam uslove. To su stvari koje se ne zaboravljaju. One te obavezuju da radiš još više“, ističe Sanel Šaljić.

Da Šaljić posjeduje “ono nešto”, primjećuje i njegov iskusni saigrač Reinhold Ranftl, ističući kako je Sanel “nevjerovatan za austrijske standarde” te da se igrači takvog profila “ne sreću često u Bundesligi”. Austrijska škola, zaključio je.