Žene se rađaju sa svim jajnim ćelijama koje će ikada imati, a njihove rezerve značajno opadaju nakon 35. godine.
Istovremeno, prosječna starost majki u Evropi porasla je na 30,9 godina, dok je stopa fertiliteta pala na rekordno niskih 1,46 djece po ženi.
Zbog toga se sve više ljudi odlučuje na vantjelesnu oplodnju (IVF) i takozvano „socijalno zamrzavanje“ jajnih ćelija.
Globalno tržište zamrzavanja jajnih ćelija i embriona vrijedilo je 5,41 milijardu dolara u 2024. godini, a procjenjuje se da će do 2034. narasti na više od 25 milijardi dolara.
No, postavlja se pitanje: šta kada žene više ne žele koristiti zamrznute jajne ćelije ili embrione? U jednom IVF ciklusu može nastati šest do deset embriona, a obično se koristi samo jedan, dok se ostali zamrzavaju.
Zahvaljujući savremenim metodama, embrioni mogu ostati održivi neograničeno dugo.
Problem nastaje jer mnoge zemlje imaju različita pravila. U Ujedinjenom Kraljevstvu embrioni se mogu čuvati do 55 godina i mogu se donirati ili uništiti. U Poljskoj je njihovo uništavanje zabranjeno, a nakon 20 godina obavezno se doniraju drugim parovima. U Italiji se moraju čuvati neograničeno dugo, dok Švedska propisuje uništavanje nakon 10 godina.
Ne postoje precizni podaci o broju „napuštenih“ embriona, ali procjene govore o desetinama hiljada samo u pojedinim državama. I kada su doniranje ili uništavanje zakonski dozvoljeni, odluke su često emocionalno teške jer je riječ o vlastitom genetskom materijalu.
Zamrzavanje jajnih ćelija sve se češće posmatra kao svojevrsno osiguranje za budućnost, ali rast ovog trenda otvara složena pravna i moralna pitanja na koja Evropa još nema jedinstven odgovor.
