Nakon čitave sedmice rada na svakom igraču – bušiti svakom pojedincu o razumijevanju njegove uloge u timu i kako bi to utjecalo na sve ako to ne izvede – onda bih se bavio načinima na koje bismo mogli naštetiti protivniku.
Očigledno je da su set-play sada postali sinonim za to kako timovi to mogu uspješno da urade, ali to je bio slučaj prije mene, a tako je i sada kada sam se povukao.
Osim napadačkih set-playa, odbrana je bila nešto na čemu bismo radili. Bilo u napadu ili u odbrani, svaki pojedinac je znao svoj lični izazov.
U subotu bih dolazio na utakmicu kod kuće oko 11 sati, a u ranim godinama sam trenirao i prije utakmica.
U ovoj fazi, sa samo nekoliko sati do početka, ja bih ponovo prošao kroz sve i čekao da momci počnu da pristižu. Kada su se svi smjestili, kratko bih razgovarao – ništa previše uzbudljivo! – i onda napusti svlačionicu.
Kada je stigao list protivnika, otprilike 75 minuta prije početka utakmice, provjerio bih naše markere u odnosu na njihove igrače – ovo je bilo važno jer sam uvijek bio označen čovjekom!
Odnio bih tu dasku u našu svlačionicu, i opet bih izlazio, dok se ne vrate sa zagrijavanja. Sve što je rečeno od tada pa do odlaska igrača na početak utakmice je ispunjavalo samopouzdanje, bez ikakvih negativa.
Sam razgovor u timu i zadnje stvari koje ste rekli igračima mogu biti veoma različiti u zavisnosti od prilike. Ni ja to nisam uvijek davao.
Opet u Stokeu, nagovorio sam Ricarda Fullera da govori neposredno prije našeg polufinala FA kupa protiv Boltona na Wembleyu 2011.
Ric je bio tako sjajan lik i takođe igrač sa izuzetnim sposobnostima. Nažalost, bio je povrijeđen i izašao iz igre, ali je održao govor koji se ponavlja jednom u životu timu, citirajući Nelsona Mandelu.
Dobili smo utakmicu 5-0 i do danas sam siguran da Ric vjeruje da je njegov govor doveo momke do tog slavnog rezultata. Svi igrači bi vam rekli da ih je to sigurno pokrenulo.
To vam samo pokazuje da put do uspjeha u fudbalskom menadžmentu nije uklesan. Potrebna vam je ogromna otpornost, da, ali i mnogo više ljudskih struna na vašem gudalu.
U mojim ranim godinama u Stokeu, uvijek smo bili autsajderi, a atmosfera je bila izvan ljestvice, bez obzira na to s kim smo svirali.
Kako je vrijeme prolazilo i mi smo postajali uspostavljeni, timovi koji su dolazili u Stoke bili su mnogo spremniji za iskustvo, a naši navijači su se sve manje oslanjali na naš status autsajdera i s pravom.
Da bih to nadoknadio, počeo sam koristiti više psiholoških metoda kako bih stvorio atmosferu u svlačionici koja bi pomogla motivaciji igrača.
To bi moglo značiti spominjanje nedavnih komentara ili izvještavanja koja su bila negativna prema nama, ili čak spominjanje stvari kojih sam se sjećao iz ranih dana u klubu – bilo čega što nas je kritiziralo u bilo kojoj formi, za što sam znao da će izazvati pozitivan odgovor kod momaka.
Ova metoda nam je uvelike pomogla da uđemo u utakmice u kojima smo očekivali pobjedu.
Preuzeto uz navođenje izvora: www.bbc.com
