Svemirski teleskop Hubble snimio je dosad najoštriju i najdetaljniju fotografiju zagonetne Maglice Jaje, otkrivajući dramatičan ples svjetla i sjene oko zvijezde na samrti. Smještena na otprilike tisuću svjetlosnih godina od Zemlje u zviježđu Labud, ova nebeska struktura, službeno poznata kao CRL 2688, pruža astronomima jedinstven uvid u posljednje faze života zvijezda sličnih našem Suncu. U njenom središtu nalazi se zvijezda skrivena gustim oblakom prašine, nalik “žumanjku” unutar neprozirnog “bjelanjka”, a jedino Hubbleova oštrina može razotkriti složene procese koji oblikuju ovu kozmičku ljepotu.
Kozmički reflektori otkrivaju tajne prošlosti
Najnovija slika, snimljena pomoću Hubbleove kamere Wide Field Camera 3 (WFC3), kombinira podatke iz vidljivog i infracrvenog spektra kako bi prikazala nevjerojatne detalje. Iz središnjeg, gustog oblaka prašine izbijaju snažni snopovi zvjezdane svjetlosti, probijajući se kroz rupe u omotaču i djelujući poput divovskih svemirskih reflektora. Ovi svjetlosni stupovi ne samo da stvaraju spektakularan prizor, već i osvjetljavaju niz koncentričnih, tankih lukova plina i prašine koji okružuju zvijezdu. Ti prstenovi, slični godovima na drvetu, svjedoče o periodičnim izbacivanjima materijala s površine zvijezde koja su se događala svakih nekoliko stotina godina, nudeći tako uvid u njenu burnu prošlost. Infracrveni podaci, prikazani narančastim nijansama, dodatno otkrivaju brze odljeve vrućeg molekularnog vodika koji izviru iz podnožja svjetlosnih snopova.
Rijedak uvid u kratkotrajnu fazu umiranja
Maglica Jaje je prva, najbliža i najmlađa pre-planetarna maglica ikad otkrivena, što je čini iznimno važnim objektom za proučavanje zvjezdane evolucije. Ova faza, koja prethodi formiranju prave planetarne maglice, traje vrlo kratko u astronomskim razmjerima – svega nekoliko tisuća godina. To astronomima pruža rijetku, gotovo “forenzičku” priliku da proučavaju procese izbacivanja materijala dok su dokazi još svježi. Za razliku od poznatijih planetarnih maglica poput Helixa ili Leptir maglice, središnja zvijezda u Maglici Jaje još nije dovoljno vruća da ionizira okolni plin. Zbog toga cijela struktura ne svijetli vlastitom svjetlošću, već isključivo reflektira svjetlost skrivene zvijezde, što je vidljivo kroz “polarne otvore” u prašnjavom disku.
Uloga skrivenog partnera
Precizni simetrični uzorci koje je zabilježio Hubble previše su uređeni da bi bili rezultat nasumične eksplozije poput supernove. Znanstvenici vjeruju da zamršeni oblici lukova i polarnih režnjeva upućuju na gravitacijsku interakciju sa skrivenom pratećom zvijezdom. Pretpostavlja se da se unutar gustog prašnjavog diska krije binarni zvjezdani sustav, gdje gravitacija drugog, nevidljivog tijela pomaže u oblikovanju i usmjeravanju materijala koji umiruća zvijezda izbacuje.
Sastojci za stvaranje novih svjetova
Materijal koji zvijezde poput ove izbacuju u svemir ključan je za kozmički ciklus života. Prašina bogata ugljikom, koja tvori ovu maglicu, jednog će se dana raspršiti i postati sirovina, odnosno “sjeme” za formiranje novih zvjezdanih sustava, planeta, pa čak i života. Na sličan je način prije četiri i pol milijarde godina nastao i naš Sunčev sustav. Kontinuiranim promatranjem Maglice Jaje tijekom desetljeća, uspoređujući nove slike sa starijima snimljenima devedesetih i dvijetisućitih, astronomi mogu pratiti evoluciju maglice u stvarnom vremenu. To im omogućuje usavršavanje modela o tome kako zvijezde umiru i obogaćuju svemir elementima potrebnim za sljedeću generaciju kozmičkih tijela.
Preuzeto sa: www.24sata.hr
