Pripreme u Splitu su bile greška. Hajduk se nije dobro spremio za nastavak sezone

IGRAČI Hajduka u 21. kolu SuperSport HNL-a na Poljudu dočekuju Slaven Belupo. Utakmica se igra u subotu s početkom u 17:15. Obje momčadi neuvjerljivo su otvorile nastavak prvenstva: Hajduk je izgubio od Istre (1:2) i Gorice (0:1), dok je momčad iz Koprivnice u prva dva kola drugog dijela sezone osvojila samo jedan bod.

Hajduk je tako odmah na početku proljetnog dijela prvenstva izgubio korak u borbi za naslov s Dinamom koji sada bježi čak sedam bodova. Sam trener Gonzalo Garcia je u najavi utakmice protiv Slavena kao problem naveo činjenicu da Hajduk nikoga nije doveo u zimskom prijelaznom roku, a splitski klub se osim toga suočava i s infrastrukturnim problemima jer zbog lošeg vremena nije mogao koristiti teren za trening.

Te teme za Index je komentirao bivši golman Hajduka Vladimir Balić. Balića je Torcida 2004. godine zbog borbenosti i zalaganja na terenu proglasila Hajdučkim srcem, nakon što je te sezone, kao i iduće, osvojio naslov prvaka. Posljednji angažman imao je kao trener golmana u ciparskom prvoligašu AEL-u iz Limassola.

Kako vidite Hajdukov početak nove polusezone?

Realno stanje u ovom trenutku je da rezultatski nije dobro krenulo. Zašto nije dobro krenulo? Mislim da se kroz ove pripreme puno stvari nije posložilo onako kako je trebalo i da se na kraju sve događalo dosta neplanski. Prije svega, tu je pitanje prodaje Mlačića, koji nije igrao pripremne utakmice, onda je na kraju odigrao jednu, pa je opet prodan.

Sigurno je to treneru stvaralo određenu problematiku vezano uz formiranje momčadi koja se kroz pripreme trebala posložiti za prvo kolo. Drugo, sam odabir boravka i ostanka u Splitu bio je pogrešan i smanjio je Hajduku mogućnost igranja jačih pripremnih utakmica, jer Croatia Zmijavci i Široki jednostavno nisu adekvatni protivnici na kojima možeš vidjeti realno stanje momčadi.

Danas je Garcia na press-konferenciji govorio o lošem stanju terena i rekao da su trebali trenirati unutra, a da danas već treniraju u Stobreču. Koliki je problem ta vrsta infrastrukture za klub s ambicijama kakve Hajduk ima? 

Prvenstveno je problem hrvatskog nogometa u stadionima. To je početak svake ozbiljne priče o ozbiljnoj ligi i ozbiljnom natjecanju. Stadioni u Hrvatskoj, osim ovog u Osijeku koji je napravljen kao novi objekt usklađen s modernim zahtjevima, nisu na toj razini. Taj stadion je financiran novcem koji nije iz Hrvatske i to govori puno. Tu zapravo počinje priča o ozbiljnom nogometu kod nas.

Ako želiš biti ozbiljan na europskoj sceni, to je temelj. Što se tiče kampa, ako imaš loše vremenske uvjete, kamp ti u tom trenutku neće puno pomoći jer tereni postaju neupotrebljivi. Pitanje je je li Hajduk, s obzirom na ambicije i utrku s Dinamom za naslov, uopće smio sebi dopustiti luksuz da ostane u Splitu i da se dovede u situaciju da ima sužen izbor terena i protivnika u pripremama.

Spomenuli ste primjer Osijeka i stadiona koji je izgrađen uz pomoć stranog kapitala. Je li to jedini realan put za hrvatske klubove?

Ne mislim da je to jedini put, ali je činjenica da je stadion izgrađen stranim novcem. Mislim da se u Hrvatskoj stadioni ne mogu graditi isključivo kao nogometni stadioni. Oni moraju u svom sklopu imati trgovačke centre i dodatnu infrastrukturu koja će financijski održavati cijeli objekt.

Treba biti svjestan koliki je trošak za nogometni klub održavanje stadiona i kampa kakav je Osijek napravio. Bez trgovačkog centra, hotela, sportskog lječilišta, bolnice ili nečega sličnog, takvi objekti u Hrvatskoj postaju samo teret klubovima.

Klubovi će se, za samu opstojnost, morati dodatno opteretiti ogromnim troškovima koji su za hrvatske prilike izrazito veliki, samo da bi sve funkcioniralo na nuli. To se vidi i po mnogim dvoranama i stadionima koji su izgrađeni i koji su postali teret.

Zato je, po meni, jedina realna priča za Hajduk moderan stadion i kamp gdje bi se dio prostora kroz javno-privatno partnerstvo dao investitorima koji bi ga koristili u komercijalne svrhe, ali bi sve bilo povezano s nogometnom filozofijom. Zašto bi netko gradio u Dugopolju ako može graditi u Splitu?

Naravno, to nosi trošak, ali i najobičniji kamp košta nekoliko milijuna eura godišnje samo za održavanje. Ne treba nama stranac koji će doći i sve financirati. Nama treba javno-privatno partnerstvo u kojem će netko imati svoj interes, a to će donositi novac i klubu.

Poljud bi, u nekoj normalnoj priči, trebao biti ogroman kompleks s trgovačkim centrom, hotelima, bolnicom i velikim javnim garažama ispod stadiona. Te garaže bi služile i danima bez utakmica, ali i na dane utakmica, za izmještanje vozila iz centra grada. To je jedino rješenje za Split. Sve ostalo su privremena rješenja. Za pet ili deset godina u Splitu će biti višestruko više automobila i grad će postati mrtav za stanovnike.

U zadnje vrijeme dogodile su se promjene u strukturi kluba, posebno u omladinskoj školi. Otišli su Mišo Krstičević, Vik Lalić i team-manager Goran Milanko, ljudi koji su bili odabir sportskog direktora Gorana Vučevića. Je li to znak nekih šumova u komunikaciji unutar kluba i razlog za zabrinutost?

Sigurno da jest. Već u samom startu slaganja nove strukture dogodilo se to da je trener doveden prije dolaska novog sportskog direktora. Trener i njegov pomoćnik došli su po izboru starog sportskog direktora, a Rakitić i Vučević su došli naknadno.

Očito se u startu nije uspjelo pronaći zajedničko viđenje nogometne igre između sportske politike i trenera koji to treba provoditi. Tu se pojavila praznina u komunikaciji, što je kasnije dovelo do problema u igri, u odabiru igrača i u svemu ostalom.

To se posebno vidjelo u trenerovoj viziji i u neviđenju Marka Livaje kao dijela momčadi. To je legitimno pravo, ali samo ako je usklađeno s ukupnom politikom kluba i potvrđeno od onih koji upravljaju sportskim segmentom, uključujući predsjednika. Očito su se te stvari poremetile, a sve se dodatno potencira kad nema rezultata.

To su odnosi koje je trebalo izgladiti na samom početku, u interesu kluba, ali očito to nije napravljeno. Čini mi se da su sada svi svjesni da put tvrdoglavosti i isključivosti ne vodi dobrom funkcioniranju kluba i da će se pokušati sanirati šteta.

Goran Tomić nam je nedavno rekao da Hajduk, ako želi ostati u borbi za naslov, mora pronaći mjesto za Livaju u prvih 11. Slažete li se s tim?

Ja bih to rekao ovako: ako trener, struka i politika kluba dugoročno misle da Marko Livaja više ne može pridonijeti onome što oni žele, i ako je to zajednička odluka, ja je apsolutno podržavam. Bilo da odluče da Livaja igra ili ne igra. Problem je u tome što ta ideja nije bila do kraja iskomunicirana i to je dovelo do situacije u kojoj je Hajduk sam sebi nanio štetu i stvorio unutarnje probleme.

Ne želim reći treba li Livaja igrati ili ne. Poanta je da odluka mora biti zajednička. Ne može trener sam donositi takve odluke, iako mu ugovor daje gotovo apsolutnu slobodu, čak i u situacijama kada predsjednik i sportski direktor možda ne misle da je to dobro za klub.

Hajduk ove sezone ima izrazito mladu momčad. To s jedne strane donosi potencijalne unosne prodaje, ali može li se to pretvoriti u dvosjekli mač zbog manjka iskustva na terenu?

Kad god nema novca, mladi igrači igraju. Tako je bilo kroz povijest, tako je danas i tako će biti. Mladi igrači s 20 godina više nisu mladi. Mladi su oni sa 16, 17 ili 18 godina. Onaj tko s 20 godina već dvije ili tri sezone igra u prvoj momčadi, on je ili dobar ili loš.

Ono što treba biti vodilja Hajduka jest da se ova generacija momaka konačno postavi kao temelj za budućnost. Sportski direktor je najavio godinu stabilizacije, a dio ovoga što se događa posljedica je i financijske situacije.

Ako ovi momci postanu temelj za sljedeću ili onu iduću sezonu, čak i uz slabije plasmane, a za dvije godine dobijemo stabilan, uigran i kvalitetan Hajduk s pravom hajdučkom energijom koji može donijeti naslov – onda to ima smisla.