To je doslovno materijal za noćne more. Veteran i heroj Warren Howell još uvijek ga proganja užasan prizor tri zagrljene žene kojima su prerezani vratovi u Bosni.
Mladić je bio pripadnik mirovnih snaga Ujedinjenih nacija (UN) poslan da osigura selo Stupni Do, poprište masakra tokom “etničkog čišćenja”. U obližnjoj šumi, trudna žena bila je vezana za drvo i ubijena, dok su druge žrtve žive spaljene.
“Još uvijek se sjećam mirisa truhlog i spaljenog mesa”, rekao je za Mirror. “To je iznad svega što možete zamisliti.” Warren je prisustvovao ceremoniji sjećanja Kraljevske britanske legije (The Royal British Legion) proteklog vikenda u National Memorial Arboretum, jer decembar obilježava 30 godina od završetka rata u Bosni, piše britanski Mirror.
Pridružio se hiljadu veterana koji su služili u Bosni kako bi se prisjetili 59 britanskih života izgubljenih u jednom od najkrvavijih sukoba u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata. Mnogi od prisutnih, poput Warrena, i dalje žive s užasom koji su vidjeli.
Za Warrena, Stupni Do je mjesto gdje su hrvatske snage napale bosanske Muslimane koji su živjeli u malom selu na padini. Dvadeset trećeg oktobra 1993. godine, ubijeno je 38 muškaraca, žena i djece, neki su prethodno silovani, a drugi živi spaljeni.
Warren Howell ratne 1993. godine u Bosni
Warren, koji je bio stacioniran u blizini u sklopu operacije Grapple, britanskog kodnog naziva za doprinos mirovnim snagama UN-a u Bosni, poslan je u zajednicu nedugo nakon što se užas dogodio. Među poginulima je bilo petero djece u dobi od jedne do 13 godina, kao i jedna 80-godišnja žena.
Warren (51), iz Warringtona, koji od tada pati od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSD), rekao je za The Mirror kako su te jezive slike uzele danak na mnogim vojnicima. Neki od njegovih saboraca su se od tada ubili, a drugi su pokušali, uključujući i Warrena. Kaže da će se u nedjelju prisjetiti svojih izgubljenih kolega i žrtava etničkog čišćenja koje nisu uspjeli zaustaviti.
“Vječna slika zagrljenih žena”
Prisjećajući se užasnih prizora koji su mu “urezani” u mozak, rekao je: “Otišli smo u selo zvano Stupni Do, bio je to masakr. Dok smo se približavali, prvo što vas je pogodilo bio je miris paljevine, truhlog mesa. Nikada prije nisam osjetio miris mrtvih tijela, bilo je strašno.”
Stupni Do 1993. godine nakon masakra nad Bošnjacima kojeg je počinio HVO (Foto: ICTY)
“Bilo je prilično jezivo, to je bilo malo selo u šumovitom području. Na podu je bilo tijelo, pola kostur s čizmom. Imalo je postavljene mine, granatu — morali smo paziti na to jer su postavljali mine posvuda.”
Rekao je da su vojnici, dok su ulazili u selo, bili šokirani u “žalobnu tišinu” dok su pokušavali, ali nisu uspjeli shvatiti užase ispred sebe.
“Ušli smo u podrum gdje su čuvali krompir. Bile su dvije ili tri žene zbijene zajedno, glave su im bile zabačene unazad, a vratovi prerezani.”
“Mogli ste vidjeti da su bile u apsolutnom užasu prije nego što su umrle. Bile su i mlade. I dalje mogu vidjeti te žene kao da je dan, to mi je urezano u mozak. Ta uspomena ne ide nikamo. Nikada neće nestati.”
Mrtva trudnica vezana za drvo
Dok su vojnici nastavljali svoju jezivu patrolu, naišli su na brojne ustrijeljene krave i životinje. Ali onda, u okolnim šumama, gdje je bilo pojedinačnih zgrada, njihova jeziva otkrića su se nastavila. Jedan “starac je bio ugljenisan” u jednoj od spaljenih zgrada.
“U nekim drugim zgradama imali ste lobanje i kosture novorođenčadi i ostatke tijela. Očigledno su se pokušavali sakriti od vojnika, ali nisu uspjeli pobjeći.”
“Posvuda su bila samo ugljenisana tijela, bebe, male lobanje, kosturi, ljudi vezani za drveće.”
Bila je tu čak i trudna žena za koju se činilo da je ustrijeljena i vezana za drvo.
“Bilo je tako uznemirujuće, a osjećali ste se i krivim. Pogodi vas kao zid od cigle. Cijelo selo, djeca i bebe, svi su bili mrtvi.”
“Čuvali smo mjesto, nismo znali hoće li se trupe vratiti. Ostali smo tamo preko noći u našim vozilima, nismo puno spavali.”
“Bilo je strašno, jedna od najfrustrirajućih stvari je bila to što nismo mogli ništa učiniti povodom toga, uvijek smo dolazili prekasno. Nikada nismo dobili priliku da se umiješamo i nismo smjeli pucati osim ako se na nas ne puca.”
Nakon toga, Warren je počeo strahovati od patrola, brinući se šta će sljedeće vidjeti ili kada će na njih biti otvorena vatra. Vidjeli su tijela kako plutaju niz potok, traktor natovaren s još mrtvih žrtava straga.
“Tada nisam znao da se to zove etničko čišćenje, sve dok Kate Adie i Martin Bell nisu uradili svoje izvještaje na TV-u.”
Britanski vojnici u Stupnom Dolu 1993. godine (Foto: ICTY)
Mjesec dana nakon masakra, Warren se vratio u Ujedinjeno Kraljevstvo i tada ga je pogodio PTSD. Počeo se osjećati “stvarno ljutito i razdražljivo”.
“Nisam znao šta mi je, i uvijek se sjećam da sam se pogledao u ogledalo i nisam prepoznao ko sam. Bilo je to vraćanje normalnom životu, nakon šoka svjedočenja tako intenzivne stvari. Zaključao sam se u spavaću sobu, bio je blizu Božića, ali nisam želio znati.”
Tri decenije kasnije, Warren se još uvijek sjeća okusa u ustima koji je iskusio u tom masakriranom selu. Ali odlučan je prisjetiti se tih žrtava ovog vikenda, kao i uvijek.
“Ono što su pretrpjeli bilo je nehumano, ti jadni ljudi, koliko su morali biti uplašeni i prestrašeni. Živim s tom slikom žena koje se grle i drže se svakog trenutka svog života, vjerovatno moleći za život.”
“Kako iko može ubiti civile na takav način. Nisu imali odbranu, nikakvu zaštitu, možda su bili silovani prije nego što su ubijeni, to se često dešavalo. Ljudi koji su to učinili bili su čudovišta. Mislim da je važno sjetiti se nevinih života koji su izgubljeni, na tako okrutne načine. Bilo je tako po cijeloj Bosni. Bilo je masovnih grobnica, masovnih sahrana.”
“Također je važno sjetiti se onih koji su pretrpjeli traumu tokom tog rata, onih koji su tome svjedočili.”
Warrenu je u oporavku pomogla Kraljevska britanska legija. Dodaje: “Jednog dana ću se vratiti, mislim, ali ova komemoracija je za mene također zaista moćna, to je malo zatvaranje kruga.”
(KS)
Preuzeto sa: www.slobodna-bosna.ba
