Pušenje u zatvorenim prostorima u Bosni i Hercegovini odavno je prestalo biti samo pitanje navike i “kulture ispijanja kafe”. Postalo je ogledalo države: imamo li pravila koja važe jednako za sve, ili imamo sistem u kojem se propisi pretvaraju u dekor, a zdravlje građana u sporednu temu. Kad uđeš u tržni centar i osjetiš dim u hodnicima, dobiješ jasnu poruku: ovdje se zakon ne provodi, ovdje se samo glumi red.
U teoriji, sve je jednostavno. Zatvoreni javni prostor treba biti prostor bez dima. Nema tu filozofije. Pasivno pušenje nije “malo manje štetno” i nije stvar tuđeg ukusa, nego rizik koji se nameće ljudima mimo njihove volje. U praksi, međutim, zabrana se kod nas pretvara u igru: natpis “zabranjeno pušenje” stoji na ulazu, a pepeljare stoje svuda okolo. I onda se svi prave da je problem riješen.
“Bašta” u hodniku: najbezobraznija rupa u praksi
Najgrublji primjer ove farse su tržni centri. Ugostiteljski objekat formalno kaže da je unutra nepušački, a onda stolove i stolice preseli u hodnik tržnog centra i proglasi to “baštom”. Ali hodnik tržnog centra nije bašta. To je zatvoreni prostor pod krovom, sa zidovima, staklima, zajedničkom ventilacijom i stalnim protokom ljudi. To je prolaz svih građana, ne privatni posjed jednog lokala.
Ovdje se radi o svjesnom izigravanju smisla zabrane. Dim ne zna za vlasničke granice ni za marketinške nazive. Ne ostaje “u zoni”. Ne poštuje liniju između stolova. Širi se kroz hodnik, ulazi u radnje, prati ljude do toaleta, lifta, izlaza, dječijih sadržaja. I onda neko ozbiljno kaže: “Imamo zone za pušače i nepušače.” Ne, nemate. Imate zatvoreni prostor u kojem svi dišu isti zrak.
Zato je priča o “pušačkim zonama” u hodnicima tržnih centara obmana. To nije rješenje, to je izgovor. Zrak ne možeš podijeliti naljepnicom. Ne možeš u istom zatvorenom sistemu reći: ovdje je štetno, a tri metra dalje je zdravo. To je kao da u istoj prostoriji proglasiš “zonu bez dima” dok dim slobodno putuje. To nije regulacija, to je samoprevara.
Najviše trpe oni koji najmanje biraju
Tržni centri nisu mjesta gdje čovjek svjesno ulazi “u pušački ambijent” kao u kafanu kasno navečer. Ljudi dolaze po lijekove, hranu, odjeću, u banku, po dječije stvari, u kino, u igraonice. Radnici su tu satima. Porodice prolaze hodnicima s djecom. Stariji i bolesni dolaze jer im je to najdostupniji, najkomforniji prostor za kupovinu. I upravo na tom mjestu, koje bi moralo biti standard sigurnog javnog prostora, dim postaje normaliziran.
Apsurd je tim veći što se sve predstavlja kao “sloboda izbora”. Kakav izbor ima radnik koji mora proći tim hodnikom deset puta u smjeni? Kakav izbor ima roditelj koji vodi dijete do toaleta? Kakav izbor ima osoba s respiratornim problemima koja je došla po osnovne potrepštine? To nije izbor. To je prisila kroz nemar sistema.
Kritika vlastima: zakon bez provedbe je obični papir
I tu dolazimo do ključnog pitanja: gdje su vlasti i gdje su inspekcije?
Jer ne možemo više glumiti da je problem “komplikovan”. Nije. Problem je u tome što se ne radi. Ili se radi selektivno, tiho i bez kontinuiteta, pa se sve svede na povremenu priču u medijima i par simboličnih kontrola koje nikoga ne mijenjaju.
Inspekcije ne postoje da bi bile statistika. Njihova uloga nije da izda saopćenje, nego da mijenja ponašanje na terenu. A ponašanje se mijenja samo kad prekršaj postane skuplji od “zarade” i kad kontrola postane izvjesna, a ne slučajna.
Danas imamo situaciju u kojoj:
- svi znaju gdje se puši “u zatvorenom”,
- svi znaju koje su “unutrašnje bašte” zapravo hodnici,
- svi znaju da dim putuje kroz zajedničke prostore,
- i opet se ništa sistemski ne mijenja.
To nije neznanje. To je prešutna dozvola. A prešutna dozvola je politička odluka, čak i kad se pravi da je “tehnički problem”.
Vlastima ovdje ne pomažu izgovori o “navikama”, “tradiciji” ili “teškoj primjeni”. Zabrana pušenja u zatvorenim prostorima nije napad na bilo koga. To je minimum javnog zdravlja. Ako država ne može obezbijediti čist zrak u zatvorenom javnom prostoru, onda se s pravom postavlja pitanje: šta uopšte može obezbijediti?
Inspekcije: ili radite posao ili priznajte da ne želite
Najdirektnija kritika ide upravo prema inspekcijskim organima i upravama koje ih vode. Nije dovoljno povremeno obići par objekata i najaviti “pojačane kontrole”. Kontrola koja se unaprijed osjeti nije kontrola, nego protokol.
Ako hoćete stvarnu provedbu, treba:
- Jasno tretirati hodnike tržnih centara kao zatvorene javne prostore bez dima, bez trikova s nazivima “bašta” i “terasa”.
- Zabraniti pepeljare i pušenje u svim zajedničkim unutrašnjim zonama, posebno u food courtovima i prolazima.
- Uvesti redovne, nenajavljene kontrole u terminima najveće gužve, jer tada se vidi realno stanje.
- Kazne učiniti stvarno odvraćajućim, a ne troškom poslovanja.
- Sankcionisati i uprave objekata, ne samo pojedinačne lokale. Tržni centar kao cjelina mora garantovati pravila u zajedničkim prostorima.
- Objaviti rezultate kontrola transparentno, da građani vide ko poštuje propise, a ko se izruguje.
Bez ovoga, svaka priča o zabrani ostaje performans. A performansi ne štite pluća.
Totalna zabrana u svim zatvorenim prostorima: jedino pošteno rješenje
Zato je zaključak jasan: potpuna zabrana pušenja u svim zatvorenim prostorima je jedina mjera koja ima smisla. Sve varijante s “zonama” u istom zatvorenom prostoru proizvode sivu zonu u kojoj uvijek pobjeđuje jači, glasniji ili snalažljiviji. A u javnom prostoru ne smije pobjeđivati snalažljivost protiv zdravlja.
Ko želi pušiti, neka to radi vani. Stvarno vani. Na otvorenom zraku, bez krova i bez zidova, bez “poluzatvorenih” prolaza koji se prodaju kao terase. Zatvoren prostor mora biti bez dima, bez izuzetaka koji poništavaju smisao pravila.
Ovo nije moraliziranje. Ovo je elementarni red. Tržni centri su zatvoreni prostori, i moraju biti prostori bez pušenja. Ako se to ne može provesti, onda problem nije u građanima nego u vlastima koje su pristale da zakon bude ukras, a javno zdravlje pregovaračka kategorija.
